7. festival turskog filma

Piše: Dubravka Hajdarović

I bi 7. festival turskog filma, od 22.-27. aprila u Sarajevu. Prođe tiho i bez pompe, bez veličanja i nabildanih medijskih najava o događanju u gradu („kao centru filmskog svijeta“), kakvi obično prate vrijeme Sarajevo film festivala. Možda je nedostatak u organizaciji, ili nezainteresiranost medija da posvete filmovima značaj koji bi trebali, možda turskom pristupu da se ne glorificira vrijedna donacija, jer ona to uistinu jeste, ako bi se izračula i podvukla crta na prava za prikazivanje filmova. Ono što čudi je odsustvo ljubitelja filmske umjetnosti, i onih koji su „updated“ po zadatku. Jer festival je ponudio najnoviju produkciju kao i jednog dobitnika Kanske nagrade koji je bio prije nekoliko godina prikazan i na Sarajevo film festivalu (film „Bilo jednom u Anadoliji“). Oni koji su došli jer vole film (ili turski film), ili nisu znali kako provesti vrijeme, pa izabrali besplatne filmske projekcije, ili su čuli da se radi o kvalitetnim filmovima, tek, svi su mogli uživati u filmovima bogate (u svakom značenju) turske kinematografije.

Otvorenje festivala je upriličeno u Narodnom pozorištu, gdje je bila i prva projekcija, a nakon nje upriličen skroman i pristojan koktel, kakav i priliči filmu koji je prikazan. Sala Pozorišta je bila poluprazna, što je velika šteta za domaćine (Ured za kulturu i turizam Ambasade Turske), ali i druge domaćine, sarajevsku publiku, jer nije prepoznala značaj i priliku da gledanjem filma „Posljednje pismo“ na jedan način bude učesnik obilježavanja 100 godina bitke na Galipolju (Çanakkale) iz Prvog svjetskog rata. Turska je obilježila raznim kulturnim događajima ovu godišnjicu (izložbe u Muzeju u Istanbulu, obilježavanjem na centralnoj manifestaciji, Turkish Airlines je štampao kompletan prilog sa fotografijama u svom mjesečnom izdanju Skylifea (za mart 2015.) kako bi svi putnici u avionu mogli vidjeti arhivske fotografije. Televizijske emisije, novine, sve je bilo usmjereno na 25. april, dan kada je zvanično obilježeno 100 godina od ove najveće bitke u Prvom svjetskom ratu. Iako je Turska bila saveznica Austrougarske i Njemačke (Centralne sile), te izgubila ovaj rat od Sila Atlante, ova bitka je za Tursku bila važna jer je odbranjen Istanbul, ali će se njen značaj zapravo ogledati tek kasnije, jer je iznjedrila budućeg Predsjednika prve Republike Turske, Kemala Mustafu Ataturka koji je bio komandant turskih snaga. Na ruševinama Otomanskog i Austrougarskog carstva će biti uspostavljene nove države, a iz velikog Kraljevstva Velike Britanije, Australija i Novi Zeland će pronaći svoj put. Naime, pod zastavama ovih zemalja, prvi put u istoriji su ratovali vojnici, i dan obilježavanja ove bitke u tim zemljama je već godinama državni praznik, uspostavljen na činjenici da je na hiljade Australaca i Novozelanđana ostavilo svoje živote u predjelima Galipolja i Dardanelskog moreuza. Bitka se smatra kao jedna od najvećih po broju žrtava (oko 130.000 poginulih na obje strane), trajala je nekoliko mjeseci uz učešće na stotine hiljada vojnika, brodova, topništva i aviona. Već godinama, godišnjica ove bitke se obilježava uz prisustvo predstavnika svih država učesnica ove bitke, ali ujedinjenih u omažu ljudskoj patnji i bolu, ne samo žrtava i porodica, nego univerzalnom ljudskom bolu u svjesnosti o besmislu ratnih žrtava.

galipolje-1

Film režisera Ozhan Erena „Posljednje pismo“ je sniman 7 godina, i kao svi ratni filmovi, zahtijevao je ogromna sredstva za snimanje masovnih scena ratnih razaranja. Ali, iako je film „priča o pobjedi turskih snaga“ (u filmu se samo naznačava povlačenje savezničkih snaga, ali ne i predaja ili poraz), on je zapravo priča o ljudskim sudbinama, bilo malim ili velikim (uloga Kemala Mustafe Ataturka). Radnju prati istinit događaj o ljubavi pilota i medicinske sestre koja nikad nije ostvarena u životu, osim u srcima i dušama. Pismo napisano kćerki u slučaju da pogine, pilot Salih Ekrem je dao Nihal pri njenom odlasku za Istanbul, gdje su bolnice bile pune, i gdje je trebala stručnost medicinskog osoblja sa iskustvom ratnih rana. Nihal je skrbila o ratnom siročetu Fuatu. Pismo nije uručila, jer je djevojčicu nakon vijesti o pogibiji oca, odveo njegov brat u Evropu. I čitav život je provela u traganju za njegovom kćerkom i ljubavi koja je ostala ista, neispunjena, ali dovoljna za život u kojem je, odškolovala i odnjegovala sa puno ljubavi jednog dobrog, plemenitog i zahvalnog čovjeka (Fuat). I zato poruka ovog filma nije veličanje pobjede, nego veličanje ljubavi kao najuzvišenijeg, najblagoslovljenijeg i najčasnijeg ljudskog osjećaja i opredijeljenja. Jer da bi se život živio u sjećanju na svoju veliku ljubav, za to je potrebno opredijeljenje, odluka i neviđena snaga.

Film „San leptira“ (dobitnik nekoliko nagrada na filmskim festivalima u 2014. godini, sniman 2013. g.) je predivna, istinita priča koju je ispričao (scenario) i režirao Jilmaz Erdoan koji i glumi u filmu, ne veliku ulogu po ukupnoj minutaži, ali veliku i plemenitu ulogu. Ovo je predivna priča o prijateljstvu dvojice mladića, pjesnika i zanesenjaka, smještena u malo, siromašno, rudarsko mjesto 1940. g. Obojica imaju tuberkulozu. Film je oda životu, neosporno najjačem ljudskom osjećaju – ljubavi koja prevazilazi i granice smrti, strasti za pisanjem koju nosi pjesnički nerv, prijateljstvu, i vremenu u kome se živjelo tako siromašno i teško. Tada je ova bolest harala pa su za sanatorije postojale liste čekanja, a mnogi nikad nisu dočekali da dođu na red. Kivandž Tatlitu je ovom ulogom pokazao da nije samo zgodni glumac sa plavim očima, poznat iz turskih serija, nego izuzetan glumac koji je u stanju, za potrebe uloge, svoje tijelo dovesti u stanje prirodne povijenosti (koja je rezultat neuhranjenosti i tuberkoloznog kašlja) kako bi potpuno oživio lik pjesnika Muzafera Tajipa. Film je posvećen svim zaboravljenim pjesnicima, i poziv je da ne zaboravljamo naše voljene, naše prijatelje i sve one koji zaslužuju poštovanje zbog dostojanstvenog i časnog života.

Fatih 1453 je film koji je imao najviše posjetilaca. Sala kina Meeting Point je bila puna, donesene su i stolice, postavljene sa strane za gledatelje. Film je ratni spektakl o osvajanju Konstantinopolja (Istanbula) koji je režirao Faruk Aksoj. Ovaj film je najskuplji film u kinematografiji, a po broju gledatelja u Turskoj, smatra se i najgledanijim filmom. Masovne scene, makete Konstantinopolja, enterijeri, kostimi, ogroman broj statista je na liniji turske grandioznosti. I kao što u Istanbulu budete zatečeni masom robe koja se preliva u radnjama, suvenirnicama, bazarima, koja je izložena tako da se od stvari jedva prolazi, tako i ovaj film ima viška ratnih scena, kostima, jer oko ne može apsorbirati to mnoštvo, ali je u suštini tako bilo. Bitka za Konstantinopolj je vođena dva mjeseca, pripreme su bile mnogo duže. Radnja filma prati istinite fakte (glavne likove, odnosno uloge), a legende koje prate život Sultana Mehmeda II su takođe ugrađene u scenario. Kraj filma, u kome Sultan Mehmed II ulazi u Aja Sofiju, i umiruje žene, djecu i starce zatečene tamo, sa riječima „da će od sada njihova imovina, život i sudbina biti zajednička“, ne odgovara ni istini ni silini snimljenih ratnih scena i žrtava koje su pale u osvajanju i odbrani zidina Konstantinopolja. Međutim, to oni, koji žele znati istorijske fakte, znaju. Iako je bio obećao da vojnici mogu pljačkati grad 3 dana nakon ulaska kao nagradu za pobjedu, Sultan je to zaustavio neuobičajeno brzo. Kažu da je bio zadivljen veličinom i ljepotom grada, posebno Aja Sofije. Iako je poznato da je vladavina Sultana Mehmeda II bila poprilično tolerantna prema drugim etničkim zajednicama, Aja Sofija jeste bila pretvorena u džamiju, ali je od 1935.g. Muzej, zahvaljujući širini i vizionarstvu Kemala Mustafe Ataturka. Danas, turisti mogu vidjeti i mozaike otkrivene ispod žbuke koja je nanošena kako bi se prikrili hrišćanski simboli, ali istovremeno, svi kur'anski ajeti i citati podsjećaju da je godinama bila glavna džamija i uzor mnogim drugim koje su kasnije građene. Turci znaju da je ljepota Aja Sofije neprolazna, ali u današnjem globalnom svijetu, zvuče prijeteći, ali i istinite riječi Sultana Mehmeda Osvajača „vaša i naša imovina sad je jedno, vaši i naši životi i sudbina su jedno“. Čini se da svijet nije bio nikad bliže ovoj rečenici, i možda bi ona trebala biti svjetlo koje bi trebalo otkriti i osvijetliti novi put u budućoj istoriji svijeta, sada prepunom konstantinopoljskih borbi i opasnih želja za novim osvajanjima.

fetih1453

Film u kome se Mahsun Kirmiziglu pojavljuje kao scenarist, režiser, autor muzike i glumac (sporedna uloga) je pokazao svu darovitost ovog kurdskog pjevača i glumca. Poznat kao muzičar, ali i filmski glumac, Mahsun je poznat kao partner u turskoj seriji „Ljubav na silu“ koja je izbacila u orbitu poznatu tursku glumicu Beren Sat. Film „Mucize“ (Čudo) je sniman po istinitom događaju, čiji stvarni protagonisti žive danas u Istanbulu. Radnja se dešava 60-ih godina prošlog stoljeća, i vezana je za priču o mještanima Zaza kurdske zajednice, u planinama gdje je i drvo rijetkost, na istoku Turske. Sadržaj neću otkriti, jer ga vrijedi pogledati i doživjeti čudo koje se desilo. U ovom filmu, dobila sam i neke odgovore koji se tiču tradicije i kulturnih običaja turskog naroda (npr. dogovaranje ženidbe, odnosno udaje bez prethodnog susreta mladenaca). Zaista, postoje predjeli u kojima nema izlazaka, nema mogućnosti za susret, prostranstva su ogromna, odlazak u sljedeće selo je poduhvat, i traži se samo slobodna djevojka ili muškarac. Nije ni bitno da li će njihova očekivanja biti ispunjena, ali je na ljestvici karakteristika ljudskosti, život sa nekim iznad života bez ikoga, odnosno porodica i briga o njenim članovima je u vrhu vrijednosti turskog društva. Često iz ovakvih „brakova stranaca“ nastanu čvrste porodice sa djecom, unucima, i ciklus života se ponavlja. Film govori o jednoj takvoj priči, ispričanoj sa divnim, iskonskim, zdravim humorom, onako kako je jedino moguće nadvladati okrutnost prirode i života. Prelijepi predjeli, nevjerovatno dobro vođeni kadrovi, uz muziku koja odgovara visinama planinskih predjela, stopili su se u nevjerovatnu slikovnicu, onu koja nam je najbliža, i koju uvijek rado ponovo gledamo. Hvala Mahsunu za Čudo koje sam doživjela, a turskoj ambasadi za besplatno putovanje kroz vrijeme i energije svemira.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s