Kosovo – posljednja utvrda Jugoslavije

Piše: Mirza Softić

Ovaj naslov bi možda imao smisla kada bi ljudi na Kosovu shvatili koliko je glupo što se toliko ne vole. Međutim, to nažalost nije tako. Mržnja se osjeća pri prvom razgovoru sa većinom ljudi, a ako to odignorišete, sigurno će vam biti lijepo, pogotovo ako dolazite iz Bosne – zemlje koja može glumiti nekakvu neutralnost u tom stogodišnjem konfliktu.

Kada su me pozvali na svadbu u Gnjilane, nisam znao da mogu ući sa svojom holandskom boravišnom dozvolom. Pošto se radi o svadbi jednog od mojih najboljih prijatelja, odlučio sam otići na Kosovo  – taman morao i ilegalno prelaziti granice. Ali kada sam stigao, shvatio sam da legalno ne mogu ni ući. Naime, dobio sam pečat Republike Kosovo na aerodromu, te za srpske zvaničnike prekršio zakon. Da sam ušao sa sjevera, kosovskim zvaničnicima ne bi bilo drago. Kako god, ja nikakve granice na Balkanu ne priznajem, pa mi je bilo prilično svejedno.

Stigli smo početkom maja. Svadba je bila planirana za 9. maj, Dan Evrope, koji se na Kosovu obilježava kao neradni dan. Kada ih pitate zašto, nisu sigurni i uglavnom ne znaju odgovor, ali je simptomatično da se, kao i prije pet godina kada sam zadnji put bio tamo, i dalje osjeća smrad evropskih integracija na svakom koraku. Povremeno se uhvati i vonj američkog uticaja, a sve to zajedno smrdi na kolonijalizam, a posebno je tako bilo 2010. godine, dok su se horde stranih vojnika šetale kosovskim gradovima. Ja sam im dobacivao da su okupatori, a jedan pripadnik slovenačkih UN trupa mi je tada priznao da je to zaista tako. Čovjek po imenu Aleš, koji je tada živio na Kosovu već desetu godinu mi je kazao kako zapadne Evropljane niko ne može sa Kosova otjerati ni puškom. “Žive u Evropi, za dva – tri sata su kući, a imaju beneficije kao da žive u Ruandi”. “Zvuči poznato”, rekao bi Sakib, lik iz romana Nenada Veličkovića “Sahib”. Otad se uglavnom ništa nije promijenilo, osim što se Aleš konačno vratio kući u Celje. Izgradio je hotel kosovskim novcima i sada živi od toga. Ponekad ode na Kosovo jer je stekao mnogo prijatelja, a kada sam ga kontaktirao i pitao vidi li veliku razliku u odnosu na prije desetak godina, rekao mi je da su razlike ogromne. “Svi su naučili po jedan strani jezik, jede se bolje, a korupcije je uglavnom manje”. Ipak, dodaje da ne bi bio sretan kada bi bio osuđen na kosovski pasoš. “Nigdje ne možeš otići. Ja bih na njihovom mjestu uzeo srpski, ali to ljudi ovdje uglavnom ne žele”. Pitao sam ga koji je jezik govorio dok je bio tamo, na šta mi je rekao, “pa naš, srpskohrvatski…”

Mladi Kosovari danas uglavnom znaju engleski, žele se pridružiti Evropskoj uniji što je prije moguće, a srpskohrvatski više ne uče. Stoga je sve rjeđa pojava da neko progovori naš jezik na ulici, posebice u Prištini. Iako nisam imao neugodnih iskustava, većina mladih me zaista nije razumjela, a čak su mi se i čistačice obraćale na engleskom. Kada sam upitao prijatelja otkad na Kosovu svi govore engleski, rekao mi je da se sada svugdje uči; u školama se veoma ozbiljno shvata, firme plaćaju svojim zaposlenicima edukaciju, a naposljetku je to i jedan od službenih jezika, kao uostalom i jezik kojeg tamo zovu srpski.

Ali vratimo se ljepšim temama. Kosovo je sedam godina nakon proglašenja nezavisnosti u prilično dobrom stanju. Nekako se uvijek nameće usporedba sa Albanijom, valjda zbog toga što isti narod živi u ove dvije zemlje, a i zbog velikog političkog uticaja, i jedini zaključak je da je Kosovo po mnogo stvari ispred. Konkretno, na Kosovu imate pitku vodu na česmama, dok u Albaniji morate kupovati flaširanu. Na Kosovu su prodavnice krcate proizvodima iz svih okolnih zemalja, kao i domaćim, dok je u Albaniji ponuda dosta siromašnija. Na Kosovu je skoro svaki wc čist, dok u Albaniji uglavnom nije tako. Na Kosovu je hrana fenomenalna, dok u Albaniji morate tačno znati gdje se može dobro jesti, inače ćete biti osuđeni na grčki Kolonat (grčka verzija McDonald'sa, nešto najgore što sebi možete učiniti). Na Kosovu smijete jesti sve, dok u Albaniji često ne razumiju zašto ne jedete svinjetinu, što ustvari dolazi iz prošlog sistema, kada se na religiju nije uopšte gledalo blagonaklono. Doduše, na Kosovu velika većina vjernika su muslimani, dok je u Albaniji stanovništvo pomiješano.

Prištinu i Tiranu danas spaja autoput, koji sam imao priliku vidjeti na putu za Prizren, jedan od gradova u kojem 95% stanovništva i dalje zna naš jezik. Naime, u samom gradu i njegovoj okolini nastanjeno je oko 30.000 Bosanaca, i zbog toga je u Prizrenu to sasvim normalno. Tu su ljudi potpuno pomiješani i odvajkada žive zajedno, i Albanci, i Srbi, i Bosanci, Turci, Goranci, Makedonci i drugi. Jedan od lijepih primjera su prizrenske džamije, u koje svi idu zajedno, za razliku od prakse u svim evropskim državama, u kojima su bogomolje striktno nacionalno podijeljene, pa čak i ako ljudi govore isti jezik. Takav je slučaj recimo u Holandiji, gdje se Egipćani i Marokanci nikad neće pomiješati i otići u istu džamiju.

Pored Prizrena, u kojem sam proveo jedan dan, posjetio sam i još neka prelijepa kosovska mjesta, poput npr. Brezovice. To je skijaški centar za koji moj prijatelj Fidan tvrdi da je najjeftiniji u Evropi, a u to sam se i mogao uvjeriti kada sam ispod Šar-planine otišao na ručak i pastrmku sa povrćem platio cijela tri i po eura. Piće je bilo između 50 centi i jednog eura, a najbolju šopsku salatu na svijetu su mi naplatili samo euro i po. Za nekoga ko dolazi sa zapada, ovo su veoma prihvatljive cijene, i kada tako putujem Balkanom, uvijek se pitam što nam je trebalo da se toliko pokoljemo devedesetih, a sa mnom se slaže i Fadilj Vokri, bivši fudbaler Partizana, kojeg sam sreo na prištinskom glavnom šetalištu. Pitao sam ga koje doba vidi kao svoje najsretnije, a dobio očekivani odgovor – vrijeme Jugoslavije.

Sa mnom se neće složiti većina Albanaca iz Albanije. Naime, oni danas Kosovo vide kao svoju koloniju, i potajno se nadaju da će se granice jednog dana izbrisati. Praktično je to već sada tako, ali u suštini Kosovo ipak ima svoje institucije, koje kako – tako funkcionišu. Pritom kosovska elita uglavnom ne želi da se ovaj proces ubrza, jer u tom slučaju Hashim Thaci ili Atifete Jahjaga nikad ne bi bili premijer ili predsjednica. Oni najnerealniji ove granice vide do Skopja, Titograda i Preševa, ali to već spada u nacionalizam.

Posljednji dan smo rezervisali za obilazak Novog Brda kod Gnjilana, tvrđave koja je nastala u 13. ili 14. vijeku (podaci su različiti). Gore nam je sladoled prodao čovjek koji je bio u Rajlovcu u vojsci (“najboljih godinu dana mog života”, reče nam). Tu smo takođe sreli ekipu profesora srednje gnjilanske škole koji su s nama porazgovarali o Sarajevu, vojsci, umjetnosti, školi i drugim stvarima. Naravno, nezaobilazna tema sa svakim je bila Jugoslavija, a kad bi ljudi čuli da smo iz Sarajeva došli na Kosovo, oduševljeno bi reagovali i pitali zašto nema više Bosanaca na Kosovu.

Nažalost, naši ljudi još zadugo neće moći na Kosovo, a ni Kosovari kod nas jer se dvije smiješne državice međusobno ne priznaju, pa je vizu skoro nemoguće dobiti. O tome sam prije nekoliko dana razgovarao sa Markom Kneževićem, prvim sekretarom naše ambasade u Hagu, koji mi je rekao kako zbog nepriznavanja Kosova, ovi ljudi bh. vize dobijaju na posebnom papiru. Kada sam nazvao Službu za strance, rečeno mi je da se čeka do osam sedmica na garantno pismo koje bih poslao svojim prijateljima. Na moje pitanje jesu li normalni, službenici Službe za strance nisu imali odgovora. Nažalost, dotad ćemo se viđati u Amsterdamu, Ulcinju, Beogradu i drugim mjestima gdje se možemo naći, a ja ću se crveniti i osjećati stid zbog naše usrane politike. Mile, jebem ti mater!

Brezovica

Katolička crkva u Prištini

Tvrđava na Novom Brdu

Profesori gnjilanske srednje škole

Djeca u Janjevu

Dubrovačka ulica u Janjevu

Prištinska biblioteka

Smrtovnice na prizrenskoj džamiji – na tri jezika

Alijin trg u Prizrenu (bljak…)

Prizrenska srednja škola

Radionica

Sat iz Njujorka

Advertisements

One thought on “Kosovo – posljednja utvrda Jugoslavije

  1. Samo su budale i zlotvori mogli razbiti Jugoslaviju posvadjati narod i napraviti rezervate. Ko god je podržao tu ideju ili nacionalizam bilo koga od naših naroda trebalo bi ga biti stid, naravno ako je još živ.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s