FK Željezničar – od beogradske Zvezde do Standarda iz Liježa

Piše: Mirza Softić

Zašto Željo?

Moja prva sjećanja za Želju vežu se za daleku 1988. godinu. Tog jutra su me roditelji prerano izvukli iz kreveta i odveli kod tetke na vikendicu na Palama. Vikendice ustvari nije ni bilo, tetak i tata su gradili kuću ciglu po ciglu, a mi smo vrijeme provodili na ogromnoj livadi, koja je meni kao petogodišnjaku, vjerovatno izgledala veća nego što je zaista bila. Kako sam tada patio od raznih alergija, a to nisam ni znao, sve te izlete sam provodio u zatvorenim prostorima; ili u drvenoj brvnari koju je tetak napravio za potrebe skladištenja, ili u Adria prikolici kakvu je imao svaki ozbiljan jugoslovenski ljubitelj kampovanja. Tetkova majka, koju smo svi u familiji zvali Bakom, pravila je najbolji džem od kajsija na svijetu, a jedući taj džem i pijući mlijeko, ja sam slušao prenos sa Radija Sarajevo. Moj Željezničar je tog 29. maja 1988. godine pobijedio Rijeku sa uvjerljivih 3:0.

Nažalost, većinu gostujućih utakmica smo te sezone izgubili, te smo se jedva spasili od ispadanja. Doduše, ne kao FK Sarajevo koje je sezonu prije toga osiguralo opstanak za zelenim stolom, te iako je završilo pretposljednje na tabeli, nekim čudom su ostali u prvoj ligi, vjerovatno dekretom KP-a ili kako već. Željo je u sezoni 1987./88. imao samo bod više od Sutjeske koja je ispala, ali je, za razliku od nekih, pošteno ostao u prvoj ligi Jugoslavije.

Za Želju sam počeo navijati tako što me nagovorio komšija Goran (jedan od dvojice komšija sa istim imenom), koji je bio dvije – tri godine stariji od mene. U parku ispred knjižare Svjetlost, gdje sam provodio dane i kao petogodišnjak se igrao sam ili sa vršnjacima (da, u tom vremenu nije bio potreban nadzor roditelja jer nije bilo opasnosti), zrelo sam razmišljao koji bi moj klub trebao biti. Tata je navijao za Sarajevo, mama za Želju, dajdža nije pretjerano pratio fudbal, a starijeg brata nisam imao. Imao sam rođake koji su već tada bili među vođama navijača Želje, te još jednog starijeg komšiju sa istim imenom, Gorana Resanovića, koji je takođe bio (a i sada je) zagriženi Željovac. Onaj mlađi, mojih godina, mi je jedne prilike rekao da “svi papci koji dođu u Sarajevo odmah počnu navijati za istoimeni klub, da bi raja mislila da su oni takođe iz Sarajeva”. Iako sam imao pet godina, uspio me nagovoriti i otad, pa i dan-danas navijam za Želju, a njegova teorija o papcima se ispostavila tačnom, uz tu i tamo pokoji izuzetak. Goran me nije lagao. Tu bih htio i napomenuti da papak u ovom smislu ne znači neko ko je došao iz drugog grada, nego je to karakterna osobina. Željo je i tada imao gomile navijača širom Jugoslavije.

Otad ću početi gledati svaki sportski pregled. Tati nije bilo drago što mu sin navija za Želju, ali kako je on u to vrijeme već polako prestajao pratiti fudbal, govoreći da je to odavno postala politika, nije mu ni previše smetalo. Moj naredni korak prema stadionu bio je utakmica 1989. godine, kada sam imao šest i po godina. Protivnik je bila Crvena Zvezda.

Tog 20. avgusta 1989. godine nisam ni znao šta će me snaći. Naime, išao sam tramvajem prema Alipašinom Polju, da posjetim tetku i tetka koji su tamo živjeli, i koji će kasnije oblikovati moje odgajanje. Oni su tada imali “kompjutersku agenciju”, kako je to tetak zvao, što je ustvari bila preteča internet klubova. Djeca su se po cijele dane tu igrala raznih kompjuterskih igara, poput Prince of Persia, Grand Prix Formula, Tetris, NBA, itd., a povremeno su bili organizovani i kursevi programiranja. Imali su četiri PC-a 286, te dvije 386-ice, od kojih je jedna imala i kolor monitor. Hitao sam tamo svaki dan, i iako mali, nije me u tramvaju bilo strah. Roditelji nisu bili zabrinuti jer niko tada u tramvajima nije nosio nož, a i ko će nauditi djetetu od šest godina. I taj dan sam stajao na svom omiljenom mjestu, pored vozača, učeći tramvajske komande, ali se tramvaj pokvario na stanici Socijalno. Svi smo izašli, a ja sam se, zajedno sa gomilom, uputio na stadion, odakle se čuo huk navijača.

Bilo je, brat bratu, 25.000 ljudi. Provukao sam se džaba i na staroj zapadnoj tribini, u društvu nepoznatih ljudi odgledao veličanstvenu pobjedu nad timom koji će kasnije postati prvak svijeta. Pobijedili smo sa 3:0, a ja ću vječno pamtiti imena Pavlovića, Nikića i ekipe.

S Nikolom Nikićem ću kasnije imati i nekoliko bliskih i uvijek dragih susreta, a jedan od njih je bio na utakmici u Ugljeviku protiv Rudara, kada je Nikola došao posmatrati svog Želju pred revanš utakmicu sa Modričom, klubom koji je on tada vodio i koji je u Kupu BiH igrao protiv Želje. Tada je Nikola, iako trener protivničkog kluba, sa nama navijao cijelu utakmicu, te proslavio pobjedu od 1:0. Gol je postigao Dželo Muharemović. Sezona je bila 2002./03., kada nam je Leotar odnio titulu prvaka pred nosom.

Nakon utakmice sa Zvezdom te ‘89. godine više nije bilo povratka. Plava boja se urezala u krv, i godinama poslije toga biću jedan od pacijenata kojem ništa drugo u sportu neće biti važno. Neću pratiti strane lige, neću posebno obraćati pažnju ni na košarku jer će KK Bosnu kasnije privatizovati navijači Sarajeva, niti ću gledati altetiku, rukomet i druge sportove. Fudbal je jedini i najbolji sport koji je čovjek izmislio, i uvijek ću imati teoriju kako su najbolji fudbaleri ujedno i najpametniji. Glup čovjek može igrati fudbal, ali nikad neće biti lucidan kao što su to bili Ivica Osim, Meša Baždarević, Haris Škoro, Josip Bukal i mnogi drugi koje ni ne pamtim.

Stole Aranđelović iz Bora (tromeđa na makedonsko-bugarsko-srpskoj granici) je jedan od najvjernijih Željinih navijača. Stole je takođe bio i veliki navijač naše reprezentacije.

Ratne godine

Jugoslovenska liga, iako jedna od najboljih na svijetu, uskoro se raspala, kao i naša država. Igrali smo nekakvo krnje prvenstvo prije nego ćemo prestati odlaziti na utakmice. Moje posljednje prijeratno iskustvo bila je utakmica Želje sa reprezentacijom, održana na sedamdesetogodišnjicu kluba, te derbi na Koševu, jedina fudbalska utakmica na koju me odveo tata, dok sam na ostale išao sa mahom nepoznatim ljudima. Prvu smo, očekivano, izgubili, a drugu smo dobili nakon penala. Gol za Želju je postigao Jasminko Velić, konačan rezultat je bio 1:1, penalima 4:2 za Plave.

Nakon toga su došle ratne godine. I danas se sjećam te grozne večeri kada je izgorio stadion. Iako dječak koji je iz centra grada, osjećao sam se te večeri stanovnikom Grbavice. Radio Sarajevo je javio kako gori stadion, te da je neprijatelj zauzeo taj dio grada, a moj zet me počeo zezati, te mi je rekao “hajde Boga ti, kao da je Željo kakav klub”. To sam mu ozbiljno zamjerio i tek poslije nekoliko godina oprostio, shvativši da se šalio, te da je i on nekakav Željovac na baterije.

Nakon rata napravili smo i našu Kukuruz ligu. Najprije se igralo bez “srpskih” i “hrvatskih” klubova, koji su svoja prvenstva igrali odvojeno. Zbog toga UEFA nije priznala nijedno od tih prvenstava, koje je mahom osvajao Čelik iz Zenice, kao jedini klub kojeg baš i nije zakačio rat, pa su od vječnog drugoligaša odjednom postali šampioni Fildžan lige. Sjećam se tih oranica po kojima su fudbaleri skakali, poput stadiona u Živinicama gdje je igrala Drina, ili livade u Vrapčićima gdje i danas igra poslijeratni Velež. Sezona 1997./98. je prva koju će UEFA priznati, a tada sam shvatio ustvari šta je čar fudbala.

Jedan od sarajevskih grafita – “Hvala ti Bože što sam Al'pašinac (stanovnik naselja Alipašino Polje u Sarajevu)”

Hadis Zubanović i 90. minuta

Kao što svi ljubitelji fudbala u BiH već znaju, tog 5. juna Hadis Zubanović je postigao gol u posljednjoj minuti, nakon barem pet – šest stopostotnih šansi Sarajeva. Igralo se finale plej ofa, zajedno sa “hrvatskim” klubovima Širokim Brijegom i Zrinjskim, dok su ekipe iz manjeg Blentiteta odbile da se pridruže. Napravljeno je tako da su se Sarajevo i Željo našli u različitim grupama, a nakon osvajanja prvih mjesta, takođe i u finalu koje će odlučiti prvog poslijeratnog šampiona Bosne i Hercegovine. I da ne dužim, pošto tu priču već svi znaju, tada je počela novija Željina renesansa, te povratak iz pepela; od kluba koji je do juče bio na koljenima, bez stadiona, klupskih prostorija, bez uprave, bez išta, postali smo ponovo šampioni, i to u inat dušmanima, režimima i svim koji nas nisu voljeli, i koji su nas pokušavali ugasiti.

Iako je pravda uglavnom spora, tog 5. juna je dokazala da ipak zna stići kad treba. Mirsad Dedić je očajnički gledao Hadisa, a sudija Frohlich je svojim kezom uveličao fotografiju. Vjerovatno čovjek nije mogao vjerovati šta se dešava. Slika sve govori, a autor je, barem meni, nepoznat.

Vrlo brzo doći će i era Amara Osima, jednog od Gospodara Željine velike Familije. Amar će postati trener naše ekipe, te će vrlo brzo pomesti sve konkurente. Te sezone sam odgledao skoro sve utakmice kući i na strani. Putovalo se raznim autobusima, autostopom, pa čak i vozom. Nikad neću zaboraviti sezonu sa 22 kluba, tek treću priznatu sezonu nakon koje se išlo u evropska takmičenja (sezona 1998./99. nije prizata jer se nije odigrao plej of), kada smo skakali po Kiseljaku i ostalim bosanskim selima. Tada smo, konkretno u ovom srednjobosanskom gradiću, stajali na montažnim kontejnerima i posmatrali utakmicu. To je bila “tribina” za goste. Rezultat je bio 0:0, ali smo na kraju ipak postali prvaci, i to uglavnom zahvaljujući utakmici na Koševu, 28. aprila 2001. godine, kada je Mirsad Bešlija napravio sudar domaćih igrača, te u stilu Ryana Giggsa (riječi Bahe Topalbećirevića) zabio gol. Na videu ispod ga možete vidjeti, to je gol broj 6.

Od Ugljevika do Liježa

Svih ovih godina, prije nego ću odseliti iz Sarajeva, pratio sam Želju na svim mogućim i nemogućim utakmicama. Bilo je tu predivnih momenata, pjesama, pijanki i raznoraznih gluposti, posebno kada bi se išlo u Zenicu, gdje su nas redovno dočekivali kao najveće neprijatelje. Bilo je i psovanja Alije Izetbegovića, kao da je Željo neki režimski klub, ganjanja motkama po gradu, padanja s tribina u Čitluku itd. Naravno, nije to ni izbliza bilo kvalitetno kao što je bila jugoslovenska liga, čije utakmice i danas pretražujem po Jutjubu, te gledam kako smo svi zajedno nekad bili veliki, ali Željo je i pored toga ostao veličina. Pored teorije o papcima koju mi je kao petogodišnjaku predočio komšija Goran, došao sam do zaključka i da većina javnih ličnosti koje volim navijaju za Želju, poput Branka Đurića Đure, kompletne ekipe Nadrealista, Aleksandra Hemona, Miljenka Jergovića, Damira Džumhura, Dragana Stojnića, Željka Komšića, Damira Šagolja itd. Takođe, bitno je napomenuti da je Željo i dan-danas ipak multietnički klub, za koga navijaju svi, bez obzira na političko opredjeljenje, dok su drugi bili miljenici najprije onog režima, pa poslije rata i ovog, te su zbog toga gubili simpatije širom zemlje.

Njihovi navijači su mahom nakon rata počeli navijati i za Barselonu, Real, Mančester i druge, te su često govorili “ma ne pratim ti ja ovo smeće od lige”. A oni su prije rata uglavnom navijali za Zvezdu, kao moj drug iz razreda Himzo, koji je danas veliki Pitar. Mi takvih problema nismo imali; uvijek smo znali koja je naša boja, te koji je naš klub. A znali smo i zašto.

Ja, hvala Bogu, i danas pratim svoj klub, te zahvaljujući modernim tehnologijama i BHT-u to mogu raditi i iz Holandije, u kojoj živim. Povremeno odem i na neku utakmicu, koliko sam u mogućnosti, te se zateknem i na gostovanju, recimo u Belgiji. Tu sam imao čast slikati se sa sadašnjim trenerom Milomirom Odovićem, koji je na moje pitanje “može li slika”, rekao “pa naravno da može”. A koliki je to gospodin, pogledajte u videu ispod. Željo je bio i ostao klub velikih ljudi, te će to uvijek i biti, a spisak takvih ljudi je dug, predug, i nema kraja. Na njemu su Joško Domorocki, Ivica i Amar Osim, Mehmed Baždarević, Haris Škoro, Mario Stanić, Ilijas Pašić, Josip Bukal, Bulend Biščević, Dželo Muharemović, Dragan Škrba, Nikola Nikić i mnogi drugi (neka se ne uvrijede oni kojih nema na spisku, jer kako rekoh, tom spisku nema kraja).

P. S. Hvala entuzijastima koji su postavili video klipove na Jutjub, kao i svima ostalima koji su se pobrinuli za fotografije koje sam pronašao na internetu. Posebno hvala Jutjub korisniku “Ismarbeton” za predivne video klipove na njegovom kanalu, te Saneli Prašović koja je uradila intervju sa Milomirom Odovićem. Najviše hvala Ivici, Asimi i Amaru Osimu za sve ove divne Željine godine.

FK Željezničar iz 1962. godine

Utakmica s Partizanom – datum nepoznat

Amar Osim i Dino Đurbuzović – Radost nakon pobjede nad Slavijom iz Sarajeva

Zapadna tribina koja će izgorjeti 1992. godine

Jedna od domaćih utakmica – Nažalost, sa pogrešnom zastavom

Finale Kupa BiH 2001. godine, Sarajevo – Željo 2:3

Jedna od prijeratnih domaćih utakmica – južna tribina

Neuslovni stadion u Modriči – Kup BiH (minus 20 stepeni) – Kasnije će Modriča postati prvak države

Gostovanje u Posušju kada smo jedna živu glavu izvukli – Pobjeda od 0:2, golovima Almira Gredića

Utakmica Leotar – Željezničar (foto: Dženad Jusić), maj 2003. godine

Spomenuta slika s Nikolom Nikićem (foto: Dženad Jusić) – s desna Adnan Pašić Napoli, jedan od najpoznatijih Željinih navijača

Članak iz novina kada je Željo povodom godišnjice igrao sa brazilskim Santosom, za kojeg je igrao Pele

Ivica Osim i Pele

Ekipa čiju utakmicu sam gledao protiv Sarajeva

Slika iz Liježa sa Milomirom Odovićem

Advertisements

One thought on “FK Željezničar – od beogradske Zvezde do Standarda iz Liježa

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s