Sevdalinka kao način života

1

Piše: Naida Kundurović

Razmišljam o brdovitom Balkanu, toliko propitivanom mentalitetu ljudi koji žive na ovim prostorima, muzici, kao neodvojivoj komponenti Bosanaca i Hercegovaca, promjeni kao neizbježnoj prirodnoj pojavi i mutnom pogledu u naše bolje sutra.

Grupa Halka je bum na bh. muzičkoj sceni, te vrlo aktuelna tematika na forumima, portalima, medijima. Dokazano je to nedavno održanim koncertom u prepunom BKC-u, u okviru Jazz festa Sarajevo, te erupcijom oduševljenja ljudi starosti od 7 do 77 godina. Performansom acapella sevdaha, koji je ispunio svaki milimetar sale i ljudskih srca, neka ugodna, opet snažna „svježina“ je dotakla svojevrsni kamen temeljac tradicionalne postavke sevdaha. Ništa to ne bi bilo čudno da je frontmen grupe fini, stidni momak, a članovi ansambla učenici Medrese, kao što smo dosad pretežno i navikli. Međutim, došla je promjena. Njeno ime utjelovljuje Božo Vrećo, vokal koji izgleda kao boemski modni kreator kojeg se ne bi zastidjela niti jedna svjetska metropola, a momci iz Halke su vrhunski muzičari koji su povezali gradove poput Sarajeva, Prijedora, Foče i Tuzle. Gitarist Dino Šukalo, klavirist i harmonikaš Adis Sirbubalo, kontrabasist Edvin Hadžić i udaraljkaš Anes Beglerbegović čine dijelove te značajne muzičke pojave na brdovitom Balkanu, koji je raširio čudom oči kada su se pojavili.2

Smatram da je Halka i sve što se veže uz nju potrebna ovom društvu na više nivoa. Nije samo riječ o važnosti popularizacije sevdalinke, o čemu ću malo kasnije, već i o razbijanju mitova koji se prenose sa koljena na koljeno, duboko ukorijenjenih predrasuda koje se vežu prvenstveno uz sevdah, pa se onda prenose i na sve aspekte života u BiH.

Božo je personifikacija svega onoga što nam treba kako bismo se izdigli iz bare uskogrudnosti, crno – bijelog svijeta i nazovi tolerancije prema novom i drugačijem. Oni koji ga znaju, shvatit će zašto je taj momak, prije svega hrabro svoj, a onda beskrajno talentovan.

Vratimo se promjeni, koja je, kao što rekoh, sastavni i važan dio života. Mnogi ne reaguju pozitivno na preinake, želeći da sve ostane onako kako su naučili, jer mir je uslovljen stečenom navikom, svakodnevnim ponavljanjem jednakih obrazaca. Kada se pojavi nešto drugačije i novo, automatski izaziva i privlači pažnju, bocka i nervira. A to je bitno, to je ono što treba homogenizovanim ljudskim umovima koji se stapaju u isto, u nedostatku drugog i drugačijeg. Odsutstvo različitosti nikada nije predstavljalo Sarajevo, naprotiv!

I, zašto je promjena dobra?

Pa pođimo od toga da je divno kad neko ko se zove Božo pjeva sevdalinke stare i do 500 godina u ovoj našoj, kako mi to volimo reći, multietničnoj BiH, i to na način da se svaki otkucaj srca udvostruči sa svakom novom notom tog slavujskog glasa. Potreban zaokret u odnosu na imena skoro svih istaknutih izvođača sevdaha 20 vijeka. Ljudi trebaju znati da sevdah pripada svim narodima BiH, a i šire. Bila sam mnogo puta svjedokom čuđenja osoba koji bi nakon slušanja upitali za ime izvođača. Zapanjenost! A onda možda još i više gradom porijekla. Kao da su zaboravili fantastične interpretatorke sevdalinke poput Ljubice, Nade, Nedjeljka, Radeta. Nada je i rekla čuvenu „Pamtite me po pjesmama mojim“, što znači – ne zasigurno samo po prefiksu imenu mog! U tome leži iskonska bit bosanske pjesme, koja bespogovorno odbacuje nacionalnu opredijeljenost i tka se srcem prema publici, koja to prepoznaje i poštuje.

Dalje, Božo je sve samo ne tradicionalni izvođač sevdalinki. Glasom može parirati mnogima, bez dvojbe, ali svojom pojavom predstavlja revoluciju. Kombinacija buntovnog David Gahana i feminiziranog Princa. To se gleda i sluša. Izađe na scenu i zaneseno pleše uz def, popraćen oduševljenim aplauzima. Pa onda svojim prodornim, istovremeno najmekšim glasom bez greške otpjeva Safo, moja Safo! Kontrast? Spojivo sa nespojivim? A tek frizura, a tek šminka!? Starije generacije će možda podrugljivo reći kako takav izgled ne priliči izvođenju tradicionalne bosanske pjesme, ali stotine i stotine Bosanaca i Hercegovaca koji su imali priliku slušati uživo Halku na svojoj nedavno održanoj turneji, misle itekako drugačije! Iskreno, mene je više strah ukoliko takvo mišljenje dijele mlađe populacije, jer to onda pokazuje koliko znamo koračati samo jednim putem, ubijeđeni da ne postoje druge ceste, ili ako postoje da su u stvari pogrešne. Božo je dokaz da može i treba drugačije, a sevdah se ne može „iskvariti“ novim, modernim elementima, već naprotiv – obogatiti, te ponovo privući pažnju širih masa. Najsjajniji primjeri popularizacije klasične muzike na primjer svjedoče o fuziji različitih komponenti, kombinaciji starog i novog. Da li je iko optužio Vannesu Mae ili Anu Rucner za skrnavljenje klasične muzike možda? Ne vjerujem ni da bi Schopenhaueru bilo krivo što su njegova djela zaživjela jače nego ikad u glavama, kako starih, tako, i još važnije, mladih ljudi.3

Sevdalinka je naše blago, jedinstven muzički izraz, koji je na žalost bio djelomično zatrpan u poplavi moderne muzike, te kiča i šunda kojim smo okruženi sa istoka i zapada. Mlađe generacije ne znaju ko su Himzo Polovina ili Zaim Imamović, te koliko bogatstva krije jedna sevdalinka … stid ih je zaboga, jer to nije cool! Upravo zato, vizuelizacija treba ići kroz sevdah. Rebranding, uz pažljivo njegovanje tradicije i čiste emocije. Uz Halku, uz Božu Vreću, uz Damira Imamovića, uz Amiru Medunjanin, uz Mostar Sevdah Reunion i druge ambasadore sevdalinke, to će se promijeniti. Već se mijenja! Naredni, logičan korak je zaštita naše tradicionalne pjesme od strane države, jer sevdalinka neosporivo predstavlja kulturni identitet BiH, koji sa ponosom možemo promovisati jednako gorljivo i obrazli kao što recimo, Portugalci nude svoju divnu fado muziku. Smekšane emocije sevdalinke mogu nahraniti i obnoviti dušu, nudeći svijetu, ali i nama samima jedan drugi uklon od prljavštine i buke kojom smo okruženi. Koliko puta smo htjeli ponuditi svijetu nešto kvalitetno, nešto naše, istovremeno ne pružajući podršku projektima i pojedincima, nijemo gledajući borbe koje navodno ne pripadaju nama? Sjajni smo kada trebamo naći izgovore za ignore, a mizerni kada halapljivo žudimo za priznanjem. To se mijenja, uz nadljudske napore šačice ljudi.

Sve što znamo o budućnosti jeste da će biti drugačija, jednom je pametni čovjek rekao. Želim vjerovati da će budućnost naše zemlje, mentaliteta i neba iznad nas biti obojena zdravim koloritom svijesti i nezaustavljivim traganjem za kvalitetom čovjeka, bez osude i predrasude.

Fotografije: klix.ba i sarajevotimes.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s