Nacionalizam u ljevičara Bošnjaka

Piše: Mirza Softić

U posljednjih nekoliko mjeseci sam u državnu kasu uplatio preko 25.000 KM. Naime, kupio sam stan u Sarajevu na koji sam platio PDV, zatim ga opremio potpuno novim stvarima, a pored toga, organizujem i jednu konferenciju na kojoj će se potrošiti bruka para. Tu konferenciju ne računam u ovih 25.000, jer će biti plaćena direktno od njenih učesnika, ali će se i tu sliti dobre love.

Vrlo sam sretan da sam prilično velikim dijelom učestvovao u punjenju budžeta, a iako ne radim u Bosni i Hercegovini, te nisam klasični porezni obveznik, u toj zemlji svake godine potrošim barem 10.000 KM, a samim tim uplatim 17% PDV-a. Ove godine je to bilo neuporedivo više.

Ipak, mnogi mi spočitavaju da ne volim Bosnu, te da sam kroz pisanje tekstova to mnogo puta dokazao. Naravno, to su notorne laži i puki nacionalizam jer sam kroz kritike vjerovatno doprinio više nego sve te kvazi patriote zajedno. “Dobronamjerni” koji su mi to govorili su isuviše retardirani da bi shvatili moj tekst “Zašto mrzim BiH”, u kojem sam ustvari samo htio reći šta bih volio popraviti, a zlonamjerni su uglavnom uhljebljeni, pa se plaše za svoj položaj ukoliko se išta promijeni. Inače, već odavno imam teoriju da se glasači SDA i sličnih stranaka dijele na uhljebljene i retardirane, s tim da ih ima koji pripadaju objema grupama i takvi su najčešći. Kada biram s kim ću radije komunicirati, onda su to definitivno uhljebljeni jer oni barem ništa ne kriju, nego imaju konkretan razlog zašto daju glas istima već godinama, što je potpuno legitimno.

Sabina nam mudro poručuje šta je nacionalni ključ

Iako ne pripada SDA, jedna od tih uhljebljenih je i Sabina Ćudić, zastupnica Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo, za koju sam i sam glasao na posljednjim izborima. To sam objavio i na Fejsbuku, te promovisao njenu kandidaturu na sve moguće načine, uglavnom jer mi se činila jednom od rijetkih osoba koja ima smisla za dijalog, koja nije obojena raznim nacionalizmima i koja je jednostavno izdignuta iznad bh. političkog prosjeka. Sabina je izabrana u saziv Skupštine, a na njihovom sajtu se može naći i da je član dvije komisije, te da se bori za ljudska prava te jednakopravnost spolova (vjerovatno time što slešuje svaki tekst, u stilu “dragi/e građani/ke”). Ipak, glede njene otvorenosti sam se prevario.

Sabina je udata za glumca Albana Ukaja, kosovskog Albanca i jednog od najpoznatijih naših glumaca. Prije toga je bila životna partnerica Muhameda Gracića, poznatijeg po imenu Dennis Gratz, sadašnjeg predsjednika Naše stranke. Iako mi nije cilj kopati po tuđim životima, niti sam to ikad radio, bitno je napomenuti da su i Sabina i Alban na državnim jaslama. Sabina prima finu lovu od Kantona, dok je Alban član ansambla pozorišta SARTR, na čijem sajtu piše da ga podržavaju Kanton Sarajevo, Opština Centar, GRAS i BH Telecom. Iako nisu državne institucije, i Telekom i GRAS su moje vlasništvo koliko i Sabinino ili Albanovo, a da ne ulazim u to koliko su para lole iz GRAS-a pokrali u zadnjih 20 godina. Telekom je posebna priča.

Ipak, vratimo se na bračni par Ukaj. Prije nekoliko sedmica je naša bivša ambasadorica u Holandiji, Miranda Sidran, objavila na Fejsbuku intervju s Muharemom Zejnulahuom, bivšim bh. ambasadorom u Albaniji. Gospodin Zejnulahu, kao vrsni Alijin diplomata, obnašao je ovu funkciju između 1993. i 1998. godine, a za Klix je pričao o odnosima BiH i Kosova, koji su više nego katastrofalni.

Naime, građanima Kosova koji sa obilježjima Republike Kosovo žele ući u našu zemlju je to skoro nemoguće. Procedura za dobijanje vize je teška i mučna, dvije smijurije od državica nemaju nikakve diplomatske odnose, a viza se ne može dobiti na duže od tri dana. Ista je situacija i obrnuto. Građani BiH koji žele ići na Kosovo se moraju prijaviti za vizu u nekoj od ambasada van BiH. Turističke posjete nisu dozovoljene, a vjerovatno se kretanje omogućuje isključivo diplomatama, poput Mirande i Muharema, koji sa tim stvarima ni devedesetih nisu imali problema, te su putovali širom Evrope i svijeta sa svojim diplomatskim pasošima.

Međutim, kada se porede odnosi ovih država, građanima Kosova je neuporedivo lakše ući u BiH nego nama na Kosovo. Oni imaju pravo na srpske dokumente i dovoljno je samo doći u neko od srpskih predstavništava i izvaditi ličnu kartu sa kojom se može preći granica. Sa pasošem bi mogli i dalje, ali za Bosnu je dovoljna lična karta. Kada sam se uključio u raspravu i potpuno bezazleno pitao zbog čega građani Kosova ne pojednostave sebi život time što će uzeti srpske dokumente, dobio sam salvu uvreda na svoj račun.

Alban mi je najprije rekao da je to van svake pameti, da ne razumije moju logiku, te da je to za njega poniženje, a “diplomata” Zejnulahu mi je rekao da se obratim stručnim licima za psihološku pomoć. Ipak, i za Ukaja, i za Zejnulahua nije problem uzeti bh. pasoš i time zaraditi prilično veliki novac na račun poreznih obveznika, pa i mene koji plaćam PDV svaki put kada pare trošim u svojoj zemlji. Iako se slažu kako BiH sa Kosovom ima gori odnos nego Srbija, nemaju problem zarađivati pare u Bosni, i to pare koje im daje neko drugi. Kasnije sam vidio da su na albanskom jeziku u komentarima Klix uporedili sa fašističkim Kurirom, a kada sam Albana pitao zašto je onda uzeo bh. pasoš, odgovorio mi je “iz istog razloga zbog kojeg si ti uzeo holandski”.

Dakle, skroz je u redu uzeti pasoš države koja ne priznaje tvoju zemlju ukoliko je to viši cilj, ali nije u redu uzeti srpske dokumente koji ti mogu olakšati život. A zašto? Jedini razlog je taj što su i Zejnulahu i Ukaj jebeni nacionalisti, koji upravo nisu različiti od Kurira. Jedan je umiven diplomatijom, iako vrlo nediplomatski odgovara jednom bh. građaninu koji ga je plaćao cijeli život, a drugi je umiven glumom i svojim predstavama na albanskom i srpskom, te se uglavnom drži van politike i unutar FBL-a. U Sarajevu su obojica prihvaćeni jer pljuju po Srbima, ali za svakog normalnog čovjeka to jednostavno nije prihvatljivo.

Oni idu i dalje, te opravdavaju neposjećivanje vlastite familije. Oni radije ne posjećuju jedni druge, žaleći se na odnos Bosne i Hercegovine prema Kosovu, te samim tim se pišaju na svoju familiju dokazujući da im je obični papir važniji od odnosa sa nanon, dedom, bratom, sestrom itd.

A kakve veze sa svim tim ima Sabina Ćudić? Ona je juče objavila srcedrapateljni status na Fejsbuku u kojem nam je svima ispričala kako im je u posjeti bila familija s Kosova, a završila ga je rečenicom “Šta znaju gospodari viza o porodici i nemogućnosti da vidiš svoje dijete ili unuka kad želiš?” Moj prvi komentar koji je glasio “Šta znaju gospodari predrasuda o porodici?” je obrisala, a nakon toga zaspala. Ipak, nakon teške rasprave sa nekim od njenih prijatelja tokom noći, ujutru je obrisala sve moje komentare i blokirala me. Javila se i izvjesna Edita Miftari, poznata po angažmanu u ublehi zvanoj “Fondacija Cure”, kojima je glavna aktivnost rodna ravnopravnost u našem jeziku, dok ih živo zaboli što curice po Majevici ne idu u školu i što se nasilje nad ženama provodi na svakom koraku. Ipak, to nije ono što razne ambasade finansiraju, pa samim tim i Edita ne bi mogla otići u Ameriku od tuđih para.

Edita Miftari – Bori se za gej prava, ali joj Srbi nisu dragi

A kad smo već kod Amerike, iako Sabini i Albanu nije u redu imati srpske dokumente, potpuno im je u redu imati američke. Sabina nam je punih usta došla soliti pamet u Sarajevo sa američkim pasošem, a to je ista onda država koja ubija ljude širom svijeta, juče u Libiji, danas u Siriji, sutra vjerovatno negdje drugo. Američki fašizam je nešto što je skroz u redu, te se poklapa sa albanskim interesima, pa je valjda zato prihvatljiv.

Naravno, pasoš je za svakog normalnog insana običan dokument, koji mu pomaže da se lakše kreće po svijetu, te da ga iskoristi na najbolji mogući način. Konkretno, u svojih 30 godina sam imao tri različita državljanstva, a 30 godina je nikakav period u odnosu na cijelu istoriju. Nedavno su mi u posjeti bili prijatelji iz Sarajeva, Niša i Zagreba i shvatili smo da nas četvoro imamo četiri različita pasoša, a svi smo ustvari isti narod, govorimo isti jezik i među nama nema nikakvih razlika. Moja rahmetli nana je rođena u Austro-Ugarskoj, odrasla u Kraljevini SHS, sa 31 godinom se ni kriva ni dužna našla u fašističkoj NDH, zatim najveći dio života provela u SFRJ, a umrla u BiH. Pritom se nikad nije makla iz Sarajeva, i imala je dokumente svih ovih zemalja.

Zašto sve ovo pišem? Ne zato što sam lično uvrijeđen, nego iz razloga što je Sabina Ćudić jebeni kantonalni službenik, koju svi mi plaćamo, i kojoj sam ja dao glas. Iz tog razgloga ona ima i moralnu i svaku drugu obavezu da mi odgovori na moje opaske, koliko god joj se činile uvredljive. Iako ja nisam nijednog trenutka uvrijedio ni nju, ni bilo koga njenog, sada vidim da i kod bošnjačkih ljevičara iz Naše stranke vladaju dupli aršini. Srpski dokumenti ne samo da nisu prihvatljivi i gadni, nego je i nečije mišljenje o tome, ukoliko se razlikuje od njihovog, potpuno zabranjeno. Ipak, ona je svoje američko državljanstvo lijepo iskoristila, i nije imala problem sa hiljadama ubijene djece po Afganistanu, Iraku, Libiji… Ali ne d'o Bog imati četiri S u dokumentima. To je, kako SDA diplomata kaže, zrelo za posjetu psihijatru. Ali je zato skroz u redu ubirati lovu od Kantona i raznih komisija na koje se dotična nakačila, predavati djeci ratnih tajkuna na ratnoprofiterskom SSST-u, te nam svima soliti pamet o ljudskim pravima, rodnoj ravnopravnosti, itd., dok u isto vrijeme direktno i indirektno podržavaš albanski nacionalizam i američki fašizam.

Fotografije uglavnom pokradene s Fejsbuka
Advertisements

2 thoughts on “Nacionalizam u ljevičara Bošnjaka

  1. Albanci i Bošnjaci sa Kosova mogu uzeti ličnu kartu i pasoš Srbije (tačno). Nije jedino tačno da mogu dalje od BiH ići, jer i oni koji imaju paoš Srbije (a žive na Kosovu), trebaju vizu za razliku od onih koji žive, npr. u Beogradu. Srbi iz BiH uglavnom imaju i traže državljanstvo Srbije. Ali i Bošnjaci i Hrvati, kao i svi ostali građani BiH imaju pravo da, prema Sporazumu u dvojnom državljanstvu, zatraže dobijanje pasoša Srbije. Istina, dugo se čeka, ali moguće je dobiti. Dakle, svi mi možemo dobiti pasoš susjedne države ako želimo i ako su nam porodica ili neke druge stvari važnije od onog šta piše na papiru od kojeg imamo koristi. A veliki problem je prevoz sa Kosova i iz BiH, jer, budimo realni, autobuska linija koja trenutno postoji nije za starije i bolesne osobe, predugo traje, uslovi su loši, nije direktna, avionski saobraćaj još ne postoji, a o putovanju kolima da i ne govorim.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s