Piše: Dario Kristić (preneseno sa njegovog bloga)

Zvao me u neko doba noći neki Kožo. Reko’, pogriješili ste broj. Jo, kakvog svijeta ima, u koja doba zovu, p’jan ašćare… Elem, nit’ je to ta priča, nit’ sam ja ni blizu taj kalibar al’ haj reko’ da se i ja, barem u svojoj glavi, nađem u društvu tih veličina koje se međusobno prepucavaju preko internetskog etera. Zašto? Zato što se danas bavim uvijek popularnom temom – Kusturicom. (A i nafur'o sam se nakon prvog fan maila dobijenog u životu.)

Vrtio se prethodnih dana, kad sam imao pametnijih stvari na umu pa nisam stigao baš odmah napisati tekst, po televiziji već spomenuti režiser i neimar Emir Nemanja Kusturica, zajedno sa Monikom Belući i još kojekakvim likovima. Inače, iskren da budem, boli mene neka stvar za Kustu, a mislim da bi i sarajevsko javno mnijenje, umjesto što skače na svaku njegovu rečenicu, trebalo da se povede mojim primjerom jer je to čovjek koji je davno rekao ono što je imao reći. Ustvari, da se ispravim, boljela me neka stvar za Kustu (znači, sad prošlo vrijeme) dok nisam se malo pobliže upoznao sa tim projektom Andrićgrada što, barem načelno, spada u domen arhitekture o kojoj ja, hajmo reć’, pišem. I, kakva je situacija?

Au, jebote.

Prvo da rasčistimo neke stvari oko imena. Tu se ne bih pravio puno pametan, volio bih samo da vidim izraz lica tog Nobelovca kad bi mu objasnili ko, kako i u kojem kontekstu gradi grad – luna park s njegovim imenom. Evo ruka ako ne bi tad, onako, sav ambasadorski kulturan i odmjeren, počeo ‘sovat boga i razbio flašu od glavu prvo Kusti, pa sebi. Toliko o tome, a i mom poznavanju lika i djela gosp. Andrića. Hajmo mi na arhitekturu.

Au, jebote.

ŠBBKBB

Prvo citat sa oficijelne stranice grada Višegrada, pazi sad ovo:

”To je ustvari vizija kako je Višegrad mogao izgledati da ga nisu zaobišli renesansa i ostali istorijski periodi. U arhitektonskom pogledu, sam grad biće mješavina različitih epoha i stilova koji su se smjenjivali kroz istoriju ovog područja: vizantijski stil, otomanski period, renesansa, klasicizam. Tokom šetnje kroz glavnu ulicu – korzo, posjetioci će moći da se vrate u prošlost koja praktično spaja dva perioda – fragmente renesanse sa otomanskim periodom i Vizantijom.

Na ulazu se karavan Saraj susreće s bizantskim dvorom, a u nastavku će biti ono što je mogla da izgradi Austrija, a nije, kao što i Otomanska imperija nije izgradila ono što je trebala da izgradi. Na kraju, prema glavnom trgu, koji je neka vrsta klasicizma, koji je trebalo da nastane za vreme kraljevine između dva svetska rata, razvijaće se ulica sa delovima renesanse, koje je mogla napraviti Austrija“

Prof. Emir Kusturica

Žao mi je što odmah na početku moram biti grub, al’ ako sam ikad u životu vidio sranje, to je ovo. Priznajem, ja sam iz logike u srednjoj imao tricu, možda je do mene. Kakve veze imaju Andrić i ”renesansa koju je mogla napraviti Austrija”?. Je li Andrić nekad spočitavao Austriji što nije u Bosni napravila renesansne zgrade? Nisam pročitao baš sva djela pomenutog gospodina, ustvari pročitao sam nešto za lektiru i ničeg živog se ne sjećam, ali evo, spreman sam reći da nije. Zašto? Možda zato što tad nije ni postojala. Austrijsko carstvo je nastalo 11. augusta 1804 da bi ga ubrzo, 1867 naslijedila Austro – Ugarska monarhija. Renesansa je trajala od XIV do XVII (1300-1600) stoljeća, kada je Austrija bila pokrajina Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda koje je imalo veze sa Višegradom koliko i sa Mongolijom. Eh da, i renesansa je bila prvenstveno italijanski pokret koji se kasnije proširio na ostatak Evrope. Vođeni ovom logikom, možemo izgraditi i japanski shinto hram jer ”bi Višegrad trebao tako izgledati da ga nije zaobišao Meiji period.”

I kakva je to uopšte ideja da je neko ”trebao” izgraditi nešto? Ili je izgradio ili nije izgradio. Ili to sad ispravljamo istoriju? Možda je SFRJ tu trebala sagraditi lansirnu rampu jer je trebala imati svemirski program, jer je trebala prva poslati čovjeka na Mjesec pa pokoriti SSSR i SAD zvijezdom smrti koju bi napravio Famos i zauzeti Solarni sistem u slavu bratstva i jedinstva pa se onda ne bi ni raspala nego bi ja sad ovo pisao sa duplo crvenog Marsa. Baljezgam.

Čovjek pravi grad. Da ponovim: GRAD zasnovan na principu ”šta bi bilo kad bi bilo”. Neka neko zove Acu Poštara, jebote.

Van Halen, kad su bili na vrhuncu slave, sklapali su ugovore sa domaćinima dvorana u kojima su između (pretpostavljam) kila gudre, kurvi, alkohola, helanki, midžeta obučenih kao Evoksi i ostalih handrmolja imali vrlo jednostavnu stavku. Punu ćasu M&M bombonica, ali da nijedna ne bude braon. Ako bi našli braon bombonice, nastup se otkazuje. Nije to tako idiotski kako na prvi momenat djeluje. Logika je bila u sljedećem: ako bi organizator ofalio na tako trivijalnoj, a lako pamtljivoj stvari znači da nije dobro proučio ugovor, te je vjerojatno zajeb’o i na puno bitnijim stvarima poput tona, pirotehnike, kilometara kablova pod naponom, osiguračima i tako dalje. Zašto ovo govorim? Ako je ideja za izgradnju grada ona austrijsko-renesansna halucinacija čiji je smisao bilo moguće provjeriti za cca 20 sekundi na smartphoneu, šta tu još ne štima?

Ima jedna lista

Eh, odakle početi… Evo spisak sadržaja koje će rijeke turista koje će pohrliti prema tom kompleksu (ne sumnjam da hoće, stvarno) moći vidjeti, a evo i slika sa nekim od tih sadržaja. Skinuto sa stranice skyscrapercity.com. Ako oni lažu, lažem i ja.

Objekti kulture:
– Renesansno pozorište sa 350 mjesta
– Replika srednjovjekovnog manastira Dečani
– Muzej Ive Andrića
– Multipleks sa tri bioskopske dvorane

Obrazovni i naučni objekti:
– Institut Ive Andrića sa centrom za slavistiku
– Akademija lijepih umjetnosti

Administrativni objekti:
– Gradska kuća (opština)
– Konzulat

Turistički i komercijalno-poslovni objekti:
– Hotel sa 150 ležajeva (replika hotela Ritz iz Pariza)
– Dva hostela
– Karavan Saraj i Vizantijski dvor (smještajno-ugostiteljski sadržaji)
– Upravna zgrada hidroelektrane Višegrad
– Gradska pijaca
– Robna kuća
– Marina za turističke brodove
– Heliodrom
– Restorani, kafei, poslastičarnice
– Knjižara
– Zlatara
– Apoteka
– Zanatske radnje

A evo i neka slika

KLIKNIDER, ZNAŠ VEĆ…

Šta to vide moje oči? Trg Nikole Tesle sa postavljenom statuom Ive Andrića?

Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nalazi se ban Jelačić. Na Trafalgar squareu je statua Lorda Nelsona (koji je pobijedio u bici kod Trafalgara). Na Prešernovom trgu u Ljubljani je statua Franca Prešerna. Mislim da se nazire obrazac ovdje…

Dućani, kafane, hosteli, hajde, to može proć’.

Upravna zgrada Hidroelektrane Višegrad? Poznata iz kapitalnog Andrićevog djela ”Na Drini turbina”. Malo je poznato da je Andrić bio veliki zaljubljenik u elektroenergetiku, pa se iz hobija bavio projektovanjem hidrocentrala, a bio je i konsultant na izgradnji reverzibilne hidroelektrane Čapljina ukupne instalirane snage 420 MW. Time ćemo opravdati postojanje te zgrade u ovom zabavno-turističko-ekološko-kulturno-literarno-elektroenergetskom kompleksu.

Šećer sam ostavio na kraju. Replika manastira Dečani. Ustanite malo od stola. Prošetajte. Napijte se vode jer treba malo vremena da ta činjenica sjedne na pravo mjesto. Evo sam se raspitivao i lijevo i desno, kod ljudi učenih u književnosti, ljudi koji Andrića nisu čitali samo za lektiru kao autor ovog teksta. Niko nema pojma da je Andrić ikad spominjao Visoke Dečane, a ako i jest, sigurno nisu zauzimali neko centralno djelo u njegovoj književnosti kao ovaj neki most. Šta oni tu rade? Kad bih bio zajedljiv (a jesam) onda bih možda rekao da Srbi sebi grade druge Dečane jer su one prave zijanili na Kosovu (trollface).

Šta ću ja poslije ovoga govoriti o replici hotela Ritz? Pa nije vrijedna ni pomena.

Mene živo interesira jedna stvar. U ovakav projekat je uključeno puno ljudi, dosta njih i visokoobrazovanih. Jasno mi je to da niko nije ništa rekao dok je on predstavljao njima taj plan, izlagao projekat, nadahnuto govorio šta gdje i kako sve to treba. Sjedi tu morebit i kakva faca iz Vlade, pa možda i sam Dodik, glavom i bradama, valja stisnut’ pa reć’. Al’ da ga niko od prijatelja nije odveo kasnije sa strane pa mu rekao: ”Kusta, jarane, znaš šta, nemoj se šta uvrijedit’, al’ ‘nako ti je ovaj koncept. Na staklenim nožicama. Haj, sješćemo, jebiga ono, zajedno k'o ljudi pa da to još malo, ono… Razumiješ?”

U redu, došli smo do zaključka da zgrade i sadržaji u Andrićgradu i nemaju baš uvijek veze sa Ivom Andrićem. S čim onda imaju veze? Ustvari, da vidimo prvo kako to izgleda uživo, dosad su bili neki spiskovi i trideovi, možda uživo to ima nekog smisla.

IDILA

Jebo majku, ne izgleda loše, fakat. Možda, možda sam se zajeb’o?

Možda, ali da nije jedne činjenice. Ovo na slici je laž, iz više razloga.

Zašto? Evo jedne zanimljive slike.

NUTO RENESANSA

Gle renesansnog armiranog betona kako se skladno uklapa sa bizantijskom eko-blok opekom. Nadam se da je otomanska hidroizolacija kvalitetno urađena jer je Drina blizu, podzemne vode su visoke. Ovom prilikom moram pohvaliti patinere, majstorski su dodali 300-400 godina na objekte, znaju ljudi svoj posao. Zovite ih da vam prave kafiće po austrougarskim zgradama.

Dodatno obrazovanje nikom ne škodi

Ali šta fali? Malo čovjek gradi starinske zgrade. Baš su lijepe, nisu k’o ova moderna arhitektura koju ništa ne kontamo – reći ćete vi koji niste slušali predmete Istorija umjetnosti, Razvoj arhitekture I i II i Revitalizacija, koji su se u moje vrijeme predavali od prve do četvrte godine Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu.

Vidite, arhitektonski stilovi su se mijenjali kroz epohe onako kako jesu i to je sve lijepo dokumentirano, knjige napisane, doktorati odbranjeni, ima članaka na Wikipediji. Neko ko je imao bolju ocjenu od sedmice iz gore navedenih predmeta bi vjerojatno jezgrovitije i bolje objasnio da su zgrade rađene u renesansnom, bizantskom ili kojem već stilu produkt svoga vremena, socijalnih, političkih, tehnoloških i bezbroj drugih utjecaja. One nam govore o načinu života, svjetonazorima, tehnološkim naprecima i općenito o društvu koje ih je gradilo. Zgrade u Andrićgradu nam govore samo to da neko ima previše vremena i para. Graditi danas u stilu vremena prošlog prije 500 godina je laž i generalno se izbjegava, osim u slučaju rekonstrukcije izuzetno vrijednih ambijentalnih cjelina koje su srušene ratnim djelovanjima ili nepogodama, a bez čijeg postojanja bi ukupno svjetsko kulturno i arhitektonsko blago bilo siromašnije. Recimo, takvi primjeri su stari grad u Varšavi, srušen u Drugom svjetskom ratu ili Stari most u Mostaru kojeg su srušili neki trogloditi sa šahovnicama po sebi. Tim rekonstrukcijama se pristupa jako, jako rigorozno. Sve se mora izvesti što približnije originalnom objektu u tipu materijala, njegovom sastavu, tehnici, alatima itd. Takvim poslom se bave stručnjaci svjetskog glasa, ljudi takvih znanja i vještina (i honorara) da se čovjeku zavrti u glavi. Zovnuti par majstora, pa napraviti ad hoc zgradu od armiranog betona i cigle, nalijepiti na nju malo kamena i onda to sve prefarbati hemikalijama pa nazvati renesansom bi neko pristojniji od mene nazvao kičem. Meni više djeluje k’o zajebancija.

Već ovaj tekst ode u dužinu ali moram još napomenuti da su ti stručnjaci tamo, na čelu sa Emirom povlaka Nemanjom počeli rušiti PRAVI istorijski objekat u Trebinju da bi napravili LAŽNI a stariji. Sjećate se toga? Navodno ima neka austrougarska kulica građena dobrim kamenom pa se Emiru učinilo da bi bilo šteta da kamen propadne jer u Hercegovini vlada kronično velika oskudica istog. Na nekog me podsjeća ta ideja rušenja pa pravljenja starijeg… Ah, vi Trebinjci, nikad se toga neće kutarisati iako ovdje niste ništa skrivili.

Ustvari šta je poenta Andrićgrada? Ako je to trebala biti neka stvarna posveta piscu, onda je promašena jer možda 20% sadržaja ima direktne ili indirektne veze s piscem i njegovim djelom, plus sve ovo što sam gore nabrojao oko same ideje i njene realizacije. Ako je trebao biti neki dokaz da je Andrić srpski pisac, pa da je i to sve skupa promocija srpskog nacionalizma, vala nije ni u tome uspio. Nekako, nema ono ‘nešto’, jednostavnu eleganciju koju bi imao krst iznad Sarajeva, negiranje genocida, crkva Fate Orlović… Luna park? Ma nije ni to. Gdje je vozić?

Dva kraja i još ponešto

Elem, da više završim. Nemamo mi u Bosni, pa ni u Višegradu nikakvih spomenika kulture, i onda moramo u režiji (<–gle doskočice!) Emira Nemanje sprčkat’ nešto nabrzaka ne bismo li priveli kakvog naivnog turistu da on vidi kako mi svi, a Republika Srpska posebno, cijenimo jedinog našeg nobelovca književnika.

Pogubio sam se sad, imam dva kraja a ne znam kako da ih sastavim u jedan, otud podnaslov koji je naknadno dodan.

Htio sam još reći da mi je malo i žao Emira (onoliko koliko mi može biti žao nekoga koga nikad nisam vidio u životu). Sjeb’o ga je taj nacionalizam. Ako je religija opijum za narod, nacionalizam nije ni hors nego ”krokodil”, a Emir se izgleda, navuk’o na oboje. Čovjek se očigledno gubi u tim svojim vizijama, gradi neki svoj svijet u kojem je on neki i antiglobalista, ljevičar, a i Velikosrbin, zaštitnik kulture i prirode, a i gazda kapitalista. I šta ja znam šta još.

Znači, djeco: Nationalism, not even once!

Loše je pritom što ima bezrezervnu podršku dvije idiotske, hajmo reć’, države, državne strukture (šta je već RS i šta nije?) koje mu povlađuju, a u isto vrijeme koriste za samopromociju jer njegovo ime još uvijek nešto znači. Još lošije je što to radi preko naših leđa. Da, da i mojih. Dio PDV-a ide u RS i ti, dragi čitaoče, koji živiš u ”većem” bh. entitetu si indirektno finansirao projekat Andrićgrada ako si ikad kupio išta u granapu. Tebi sad sve ovo i nije toliko smiješno, ali zato meni daje za pravo da ovako ismijavam tuđi trud i nesreću.

PS:

Ja sam uvijek za konstruktivne prijedloge. Evo još jednog. Umjesto što grade lažni renesansno-bizantsko-otomansko-klasicistički Andrićlunaparkić, možda da probaju vlasti RS-a izgraditi Višegrad kakav bi bio da nisu ’92. godine po njemu klali Milan Lukić i njegovi jarani?

Sve slike pokradene s interneta u edukativne i blago humoristične svrhe