Želimo ti sretan Božić, htio ti to ili ne!

Piše: Raul Kevrić

Objavljeno na sajtu e-balkan.net, 25. decembra 2010. godine

Jedan sam od onih ljudi koji imaju pomalo čudne asocijacije na božićne blagdane. Nisam religiozan i ne spadam ni među militantne ateiste koji se bore protiv nečijeg prava da vjeruje, i u životu sam se znao uključiti u fešte povodom religijskih blagdana, onda kad je ozračje na tim feštama bilo spontano i neusiljeno. Povod ovog teksta nije moj osobni odnos prema vjeri, niti prema atmosferi slavlja, već to što sam u atmosferi božićnih blagdana primijetio neke stvari koje bi mi kao čovjeku vjerojatno bile odbojne i da sam vjernik.

Čini mi se naime, da iz godine u godinu i u javnoj i u privatnoj sferi ima sve manje i manje ljudi koji toj atmosferi slavlja pristupaju spontano. To mi stvara osjećaj da svake godine u ovo doba gledam usiljenu paradu nepodnošljivog kiča od koje je moguće donekle pobjeći jedino na internet, jer je to jedini medij na kojem je moguće naći sadržaje koji nisu dio te parade.

Prve naznake kvazireligijskog kiča postaju uočljive već mjesec dana prije Božića, kad se pojavljuju prve TV reklame s melodijom Zvončića, umjetnim pahuljama, i glumcima obučenim u Djeda Mraza. Doduše, u toj fazi je stvar još podnošljiva, i bode oči jedino kao znak da se vlasnicima velikih kompanija toliko žuri s ostvarivanjem blagdanskog profita, da bi najradije već 01.07. počeli najavljivati Božić.

Nekih 10-15 dana prije Božića već i površnom promatraču postaje jasno da društveni život lagano staje. U medijima su udarne vijesti priče o tome kako će poznati razveseliti svoju djecu na Božić. Posebno mi je iritantno to što se u nepreglednoj gomili beznačajnih informacija o tome kako će supruga nekog nogometaša okititi jelku, redovito nađu i nekakve super-turbo-megasuosjećajne reportaže o nekim beskućnicima, o napuštenoj djeci, o djeci s posebnim potrebama, o sirotinji koja živi u uvjetima u kojima se rodio Isus, i sve tome slično. To bi bilo jako dobro i pohvalno kad bismo živjeli u društvu koje sustavno vodi računa o tim i takvim ljudima i aktivno rješava njihove probleme. Pošto nije tako, ostaje dojam da te reportaže imaju istu funkciju kao i prosječna TV-sapunica, a to je stvaranje umjetne i prenapuhane melodrame. Prosječan gledatelj će u tih nekoliko minuta osjetiti propisanu dozu kršćanske samilosti, neko vrijeme nakon toga će imati nešto bolje mišljenje o sebi, a dugoročno se ni u glavi prosječnog gledatelja, ni u društvu neće promijeniti ništa. Oni koji su diskriminirani i obespravljeni, će to i dalje ostati da bi nam i iduće godine služili kao objekt iskazivanja doze formalnog milosrđa koja se od nas očekuje.

5

Nisu mi sve asocijacije na blagdane negativne, jer atmosferu isforsirane patetike donekle ublaži iznadprosječna količina kolača dostupnih na svakom koraku, kao i poneko ugodno druženje s nekim, koje se uz malo sreće može pretvoriti u tulum, ali svake godine se u periodu od nekoliko dana prije Božića i na sam Božić osjetim nekako stiješnjeno. Uvijek se sarkastično nasmijem kad dobijem SMS čestitku od nekog poznanika koji mi se nije javio zadnjih 5 godina i prestao me pozdravljati na ulici, ali mi svejedno čestita Božić jednostavno zato što je istu čestitku poslao svim kontaktima u imeniku svog mobitela, odakle je sasvim slučajno zaboravio izbrisati moj broj. Zaista mi nije jasno zašto ljudi troše novac na takve čestitke, jer još nisam vidio nikog kod koga bi takav cirkularni SMS izazvao neku emotivnu reakciju, kakva se obično veže uz čestitanje nečega.

Pošto je na Božić praktički nemoguće naći neku normalnu aktivnost kojom se čovjek može baviti bez blagdanske patetike, više puta sam se uhvatio u naivnom pokušaju nalaženja nečeg zabavnog na televiziji, pogotovo u popodnevnim satima dok još nema izgleda za spontani tulum s proširenom obitelji ili nešto tome slično. Izgleda da sam zbilja naivan, jer se svaki put iznova neugodno iznenadim. Uz reprize svake godine istih filmova, od kojih jedino “Sam u kući” nije iritantno sladunjav, idu informativne emisije u kojima političari, koji si čitavu godinu međusobno podmeću klipove pod noge, glume da se taj jedan dan u godini jako vole. Sve na kraju završi prigodnim govorom zagrebačkog nadbiskupa koji nešto trabunja o ljubavi, miru i toleranciji, iako se ostatak godine bavi širenjem predrasuda i poticanjem na diskriminaciju raznih društvenih skupina s naglaskom na homoseksualce, te što je najgore zataškavanjem pedofilije. Zaista ne znam postoji li išta odbojnije od crkvenjaka ogrezlog u prljavu politiku, koji drugima drži predavanje o nekakvim emocijama, koje on sam vrlo rijetko osjeti, a možda i nema predodžbu o njihovom sadržaju i značenju.

Kad se već dotičem televizije, ostat će mi vječna enigma trpanje Gibsonove “Pasije” u prigodni program povodom Božića i/ili Uskrsa, pošto se radi o filmu koji je nominalno religijski, a kad ga čovjek pogleda, obično ugasi televiziju s osjećajem da je gledao dvoipolsatni visokobudžetni snuff. Teško mi je zamisliti da taj film zadovoljava ičiju potrebu za vjerskim sadržajem, a definitivno nije nešto što normalan čovjek može pogledati iz zabave ili iz potrebe za nekom intelektualnom stimulacijom.

home_alone_2_lost_in_new_york

Sve u svemu, kako rekoh, nisam protiv ničije vjere, kao ni protiv toga da se najedem i zabavim, onda kad mi se za to ukaže prilika s nekim povodom ili bez njega. Razlog zbog kojeg osjećam “pritisak u zraku”, koji mi zna otežati i eventualnu zabavu, je prevelika količina formalnih rituala i glumljenih, medijskih, ciljano serviranih emocija u jako kratkom vremenu. Doslovno, kao da biram između mogućnosti da se klanjam idolima koje mi nameće Crkva, i mogućnosti da se klanjam Coca-Colinom Djeda Mrazu, kojeg mi pod nos guraju svjetovne korporacije. Treća opcija je nekakva spontana zabava koju ne uspijem uvijek realizirati, četvrte opcije nema, a prve dvije su mi podjednako odbojne.

Rekao bih da u društvu u ovo doba godine kronično nedostaje nekakav kutak za ljude koji nisu nužno ni nesretni, ni namrgođeni, ni asocijalni, već jednostavno žele to vrijeme provesti baveći se nekakvim normalnim aktivnostima. Recimo ugodnim druženjem koje ne mora nužno imati neki posebno svečani prizvuk, ni biti obilježeno ritualima, velikim riječima i masovnim iskazima oduševljenja nekom apstraktnom idejom. Po mom iskustvu iz takvih druženja često proizađe više autentičnih emocija, pa i bolja zabava, nego u atmosferi “službene svečanosti u čast ljubavi i mira”.

Advertisements

One thought on “Želimo ti sretan Božić, htio ti to ili ne!

  1. Autor ovog teksta je vjerovatno zbunjen i na neki nacin hipokretican. Smeta mu djeda mraz ili jelka na Coca-Coli, a ne smeta mu “Halal Certifikat” ili “Halal logo” na proizvodima koji se prodaju u marketu.

    Moras shvatiti da slavljenje bozica u porodici ili javnom mjestu ili pak na poslu je dio civilizacijskih obicaja i drustvenih dogadjaja koja se prate shopinzima, primanjem bozicnica, itd.. Nista ovo nije da netko pokusava da nametne tebi da slavis bozic. Ima onih “Bosnjaka” kojima smeta djeda mraz i jelka i bozic i bozicna zabava od poslodavaca, a ne smeta mu primiti bozicnicu ili bozicni bonus sto poslodavac urucuje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s