Пушење узрокује одумирање мозга и вјечну глупост

Piše: Mirza Softić

 

Pušenje uzrokuje odumiranje mozga i vječnu glupost.

Pušenje uzrokuje odumiranje mozga i vječnu glupost.

Пушење узрокује одумирање мозга и вјечну глупост.

Rođen sam i odrastao u prosječnoj sarajevskoj porodici, gdje je u kući uvijek bilo barem dvije trećine pušača. U vrijeme kada su odrastali moji roditelji, u situaciji gdje je otac strastveni pušač, a majka baš i nema izbora želi li to trpjeti, američke reklame i filmovi su propagirali pušenje kao nešto vrlo cool. Tada se nije znalo o svim potencijalnim opasnostima koje pušenje nosi sa sobom, poput raka pluća, grla, usne, glasnih žica, jednjaka, želuca, grlića materice, bešike itd., te moždanog ili srčanog udara, impotentnosti, začepljenja krvnih sudova, te ostalih bolesti kojih ima mnogo. U drugoj polovini 80-ih godina, dokle seže moje prvo sjećanje, već se odavno počelo pričati o lošim stranama pušenja, ali su mnogi pametnjakovići tada navodili primjere raznih dajdži i amidža koji “puše po tri kutije dnevno i doživjeli su 90 godina”. Pritom nisu spominjali trojicu drugih amidža koji su pomrli u 40-im i 50-im godinama života, ili onog nekog tétka kojeg tetka šlagiranog pazi već 20-30 godina, a on usto ne može progovoriti ni riječi.

Devedesetih je na naše prostore došao rat i o negativnim utjecajima cigareta više niko nije ni pričao. Koristile su se u različitim situacijama, kao sredstvo za smirenje ili sredstvo plaćanja, a cijena kutije je dosezala čak 10 DM, što je u to vrijeme bilo deset puta skuplje od normalnog. Takve su bile i cijene životnih potrepština, kilogram kafe 140 DM, a litar ulja i po 60 DM. Međutim, tada sam shvatio da postoje ljudi koji radije neće nahraniti svoje dijete nego se odreći cigara. Kao tinejdžeru mi je to itekako bio šok jer sam tada, operisan od svih vrsta zavisnosti, shvatio da su ti ljudi neviđeni egoisti. Do cigara se u ratu dolazilo na razne načine. Uglavnom bi ih vojnici dobijali u vojsci, a oni kojima je to bilo malo su smišljali svakojake načine da ispuše još koju. Moji rođaci su mahom uzgajali razne vrste trava, pa ih ponekad miješali s duhanom, a nekad pušili same. Bilo je tu svega, od kunice, bokvice i drugih bezazlenih travčica, do marihuane i čega sve ne. U Fabrici duhana u jednom momentu više nisu imali ambalaže, pa su cigare pakovali u novine, a nerijetko i u dječije čitanke, te druge vrste udžbenika. Posebno je popularno bilo korištenje svih vrsta mrskih komunističkih udžbenika u ovu svrhu, misleći da nam Branko Ćopić i Ivo Andrić više nikad neće trebati. Ako se nisu koristili za pakovanje cigareta, onda su se mogli naći ispod peći, gdje su služili za potpalu vatre. Jedne prilike sam sebi kupio komplet od dvadeset ljubičastih knjiga bosanskohercegovačke književnosti za djecu, a nakon što me komšija ugledao s tim brdom kako omalen jedva hodam, poslao me da kupim i njemu, te da zadržim kusur. Kad sam mu ih donio, razočarano je gledao u sve te prijeratne autore i samo rekao “pa dobro, poslužiće za grijanje”.

Žad od 0,70 DM

Ali vratimo se na pušenje. Nakon što se rat završio, cijena kutije meke Drine, koja je u ratu bila jedini izbor, iznosila je 1 DM ili 100 bh. dinara. Ronhill je bio nešto skuplji, marku i po, a kasnije su se pojavile i druge marke. Najjeftiniji je bio Žad, samo sedamdeset pfeniga, a pušači kažu da je bio kao otrov.

Meni je svaka cigara bila ista. Vremenom sam se navikao da svi oko mene puše, te da je pojam zadimljena kafana ustvari pleonazam, jer je svaka bila bez čistog zraka. Izdvajali su se moj najdraži Ćumez, gdje je za jednim stolom znalo sjediti i po šestoro ljudi (a bilo je 15-ak stolova u prostoru od možda 50 kvadrata), Rock Teatar i Max, gdje se kao danas u Mashu, dim mogao rezati nožem. Nemoguće je bilo izračiti odjeću, kosa se morala prati svaki dan, a oči su plakale pri samoj pomisli da negdje izađem. O nekom obziru nismo ni razgovarali, jer se jednostavno podrazumijevalo da ljudi imaju pravo da puše, bez obzira šta ko o tome mislio. Pušilo se na velikim odmorima, u restoranima, tuđim kućama, na fakultetima, pa čak i u bolnicama.

Kada sam 1995. godine slomio lakat, otišao sam na CUM (Centar urgentne medicine) kako bih dobio gips. Medicinski tehničar je u jednoj ruci držao upaljenu cigaru, dok je drugom motao gips. Nakon 15 godina sam na fudbalu povrijedio članak, te sam se ponovo našao u situaciji da mi treba pomoć. Prijatelji su me odveli na CUM (ili se već tada zvao KUM), kad tamo ista scena; isti tehničar, i dalje u jednoj ruci drži cigaru, a drugom radi neki bitan posao kao što je pisanje, tipkanje, rukovanje, pa i motanje gipsa. Dok je tada fiksirao langetu nekom čovjeku, pepeo je padao između ruke i gipsa, te ono malo zavoja progorijevao. On sigurno nije jedini medicinar koji puši, jer u zemlji u kojoj i trudnice fumajupo dvije kutije dnevno, sasvim je normalno da i doktori ne znaju granicu. Ovaj sam primjer naveo kako bih ukazao da danas nije ništa bolje. Skoro da niko i ne priča o pušenju, a ako u kojem slučaju u međuvremenu odselite iz BiH, kao što se meni desilo, shvatićete da ste godinama ustvari bili pasivni pušač. Sada kada živim u zemlji gdje je zabranjeno pušenje u svim javnim objektima, dim je počeo da mi smeta jer sam se odvikao. Jedan od razloga zbog kojeg ne idem u Sarajevo zimi su upravo cigare, jer se bukvalno nigdje ne možete sakriti od njih. Prijatelji koji puše radije se neće vidjeti sa vama nego otići u ono malo kafića koji imaju odvojene prostorije za nepušače. Odmah će vas optužiti za dijasporsku histeriju i preseravanje.

Ljudsko pravo na pušenje

A kada s pušačima eventualno počnete o tome razgovarati, argumenti su im otprilike polu-retardirani, od njihovog ljudskog prava da puše u kafićima i na javnim mjestima, do toga da vas niko ne tjera da idete na mjesta gdje se puši (dok njih valjda svi bičuju dok ne odu na mjesta gdje se ne puši). Pritom misle valjda i na bolnice, javne urede, opštine ili fakultete. Na FPN-u se uveliko čadilo dok sam studirao, pepeljare su bile posvuda, a profesori su pušili dok su držali predavanja. Jedne prilike sam upitao mog omiljenog profesora, Besima Spahića, da li puši i u Ljubljani dok drži predavanje, na šta se on prilično postidio. Ali takvi ljudi su rijetki, a kod nekog drugog profesora bih sigurno prošao mnogo gore. On je samo rekao da sam u pravu i ugasio cigaru.

U mnogim evropskim zemljama je pušenje odavno zabranjeno. U skandinavskim državama, Holandiji, Belgiji, Makedoniji, Turskoj i sl. ovaj zakon se uglavnom odnosi na zatvorene prostorije kafića i restorana, te na sve javne objekte. U Holandiji je dozvoljeno jedino ukoliko ste vlasnik i jedini radnik u kafiću, a prostorije za pušenje postoje na mjestima gdje je moguće obezbijediti da je nepušački dio u većoj prostoriji, te da se pušiona ne dodiruje sa toaletom ili kuhinjom. Naravno, u pušionama nema posluge. U Kanadi i Americi ovaj zakon ide mnogo dalje, pa je zabranjeno na svakom javnom mjestu, bez ozbira da li ste čak i vani. Dakle, dozvoljeno je samo u svom automobilu i kod kuće, s tim da vjerovatno postoje neki uslovi ako imate djecu. U zemlji kojoj smo se svi nekad davno podsmjehivali, Albaniji, ovaj zakon je na snazi od 2006. godine, a poštuje se u zadnjih pet godina. U Austriji je na nekim mjestima dozvoljeno, ali je prilično dobro kontrolisano da se ne desi da svi kafići mogu biti pušački. Ovi zakoni su uvedeni ne samo zbog zaštite gostiju, nego i zbog zaštite radnika koji moraju boraviti u zadimljenim prostorijama. U zemljama gdje je ovo pravilo davno uvedeno skoro da se više niko i ne sjeća da se nekad pušilo posvuda. Mnogi moji prijatelji i poznanici pušači kažu da je i njima bolje sjediti na čistom zraku, te ne mijenjati jaknu ili kaput svakog dana.

U Bosni su, nažalost, takvi vrlo rijetki. Ipak, moram reći da postoje i da kao takvi zaslužuju poštovanje. Srećom, mnogi oko mene imaju sluha i neće me ni pitati smiju li zapaliti u mojoj kući, nego će sami izaći na balkon. Protiv takvih pušača nikad ništa neću imati i zbog njih ću se nekad pretrpjeti u određenim situacijama. A ovi ostali… Ne d'o Bog nikome. Njima očigledno neće pomoći ni cijena od 10 KM, koja se polako, ali sigurno približava. Ipak, bitno je da na tri nariječja imamo napisano upozorenje o štetnosti pušenja.

Vrijeme je da se u našoj zemlji počne glasno govoriti o ovim stvarima, te da se izvrši pritisak na nadležne. Inače ćemo i dalje imati životni vijek za desetak godina kraći od prosječnog Zapadnog Evropljanina. I tvrdićemo da je to od rata, dok pričamo o našim vječnim autodestruktivnim temama, oko kojih se uglavnom ne pitamo.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s