Tekst je originalno napisan 5. novembra 2015., ali je još uvijek aktuelan.

Piše: Mirza Softić

Jutros, prije posla, dok obavljam svoj ritual čitanja beznačajnih i crnih vijesti sa Balkana, ugledah kako je nevin čovjek poginuo nakon pljačke. Samo je vozio bicikl, misleći da će se time udaljiti od svakodnevnih sranja koja pogađaju naš grad i zemlju. Međutim, prevario se. Poginuo je u razmjeni metaka, slično kao što ginu ljudi u filmovima.

Ljetos sam bio u Sarajevu cijelih sedam dana. U toj sedmici sam imao mnogo posla, i nisam imao vremena zvrndati kao inače, ali sam ipak smogao snage i uspio uraditi nekoliko meni važnih stvari; posjetiti trening i utakmicu voljenog kluba; popiti kafu u zadimljenom kafiću Macchiato pored stadiona; otići u Barhanu nekoliko puta; prošetati Dobrinjom; otići na našu najljepšu planinu, Jahorinu; kupiti odjeću bh. marki, te vidjeti se s najboljim prijateljima.

Otkako ne živim u Sarajevu, svaki put kada tamo odem, potrudim se da prošetam bukvalno cijelim gradom, čak i onim dijelovima koje nekada nisam uopšte smatrao bitnim, poput Alipašinog Polja, Dolac Malte, Čengić Vile, Otoke, itd. Naravno, kao i sva druga dijaspora, buljim u zgrade oko sebe, gledam šta je novo, a šta više ne postoji, te usput potrošim bruku para. Prije nisam primjećivao koliko su ružne građevine oko nas, ali i u cijeloj toj ružnoći, naš grad je opet fenomenalan, i turistički je veliki potencijal. Kada se popnete na Trebević, pa odozgo pogledate grad, ne možete ne uživati. Kada odete kod Bibana na uštipke, ili sjednete u dobrinjski Sendy, sjetite se šta vam sve od hrane nedostaje u tuđini. U Bosni povrće i meso još uvijek imaju okus, a sjedenje na kafi ili u restoranu ima neku dušu.

Primitivni ljudi me često ne vole, što zbog mojih pisanija, što zbog drugih razloga, ali to mi daje snagu da im se svaki put ponovo narugam i pokažem srednji prst zbog primitivizma koji ispoljavaju svaki dan u našem gradu.

Ipak, ovaj put sam po prvi put osjetio da jedva čekam da se vratim u Holandiju. U gradu je takva atmosfera da samo gledate kad će vas neko zbosti nožem, kad ćete naletjeti na budalu kojoj ćete se zamjeriti bez ikakvog razloga, itd. Kada sam tek stigao, pošto živim u centru, morao sam parkirati na Mejtašu. Dok sam silazio prema kući, pored mene je prošlo barem pet automobila nevjerovatnom brzinom, čak i najužim mejtaškim ulicama. Naravno, policije nema ni na vidiku (nemojte mi pričati da je policija super, a tužilaštvo sranje, jer to nije tačno). U sedam dana sam došao u iskušenje barem 5-6 puta da se s nekim posvađam na parkingu, u prolazu, kafani, redu za hljeb… Svaki put sam ušutio i rekao sebi “zajebi to, ideš sutra nazad”. I pored svega toga, ono što me ovaj put fasciniralo je činjenica da se takvo stanje uzima za normalno.

Grad je pun dobrih i loših grafita, vode nestaje nakon 11 naveče i niko ni da se počeše. U Vladi Kantona nam sjede najveći primitivci, a gradom samo niču tržni centri u vlasništvu Dinastije IzMetbegović. Grad je postao kao Beograd u vrijeme Miloševića, odnosno Belfast u vrijeme IRA-e. Nikad ne znate hoće li neko pucati na vas bez razloga, ili će vas u haustoru sačekati neki metilj koji je do juče bio na maminoj sisi, te vam oduzeti mobitel. Psi laju i napadaju sve po gradu, a fotografije koje ljudi prave su isključivo crno-bijele.

Samo takve i mogu oslikati situaciju u gradu, jer boje su odavno nestale. Jeseni nema, nego je prisutna samo magla. Magla od loženja guma i triput više automobila. Prst se pred nosom više ne vidi. Jedino su vidljive reklame tržnih centara kojima upravljaju Bakir i ekipa. Sve je umrlo, ništa živo nije.