Piše: Dejan Kožul, Vice Srbija
Na sreću, ili na žalost, jebi ga, ne znam ni sam, ali moja sjećanja ne sežu toliko daleko u doba trojke koja je u onoj državi bila poznata kao Be-Em-Ve (Bajević-Marić- Vladić). Više mi je u sjećanju jedno lijevo krilo kog su mnogi uspoređivali sa Draganom Džajićem, sa kojim opet nikakve veze nemam, osim simpatije prema crveno-bijeloj boji. To lijevo krilo lomilo je kičmu protivničkim bekovima i centriralo u 16 m prave projektile, ali tek nakon što je znao izlomiti kičmu svojim čuvarima. Tuce, Semir Tuce se zvao lijevokrilac i prouzrokovao mi je brojne traume.
U vrijeme dok je on igrao za Velež (od 1982. do 1987.) sa Crvenom Zvezdom je omjer bio gotovo izjednačen. Zvezda ima samo jednu pobjedu više. Nisam ga mogao pobijediti, pa sam im se vremenom pridružio i Velež mi je postao jedan od najdražih klubova, posebno što sam isčekivao da će Tuce svakog ljeta doista naslijediti Džaju u crveno-bijelom dresu. To se, na moju žalost, nikad nije desilo. Simpatija prema Veležu je ostala, a kasnije se i dodatno produbila.
Devedesete su bile godine kad se o fudbalu a i nogometu nije puno pričalo. Brojni stadioni postali su groblja, neki su spaljeni, neki oronuli, neki su postali logori ili neka vrsta sabirnih centara odakle su „oni drugi” proslijeđivani dalje u prave logore. Stadion Pod Bijelim brijegom, to vječno odzvanjajuće ime, sinonim za Velež, postao je upravo to – sabirni centar i logor. A da bi se to desilo Velež i sve što ima prizvuka sa Veležom i nekim zajedništvom je protjerano sa stadiona.
Mračne su to bile godine. Jednim ukazom, jednim uperenim prstom, slučajnim pogledom gubio se život, a moglo bi se reći da su sretnici bili oni kojima je „samo” oduzeto pravo na imovinu. Bar su ostali živi, a mogli su i posvjedočiti o zlu koje je preokupiralo sve. Baš to se desilo i Veležu. Jednim ukazom klub je samo protjeran sa svog stadiona, svi osvojeni pehari nestajali su u općem metežu, a na adresu je upisan novi korisnik – HNK Zrinjski.
Pojasnimo samo jednu bitnu razliku zbog koje mi je Velež posebno drag. Tokom Drugog svjetskog rata Veležovci su nesebično ginuli u borbi protiv fašista, dok je Zrinjski igrao svoju NDH ligu bez briga. Dugo je rad klubu bio zabranjen, ali došlo je dakle takvo vrijeme tamo neke ‘92. godine i ostalo sve do danas kad je crno postalo bijelo i obrnuto.
Foto: autor
Dugo vremena o Veležu zaista nisam imao prilike ništa čuti. A i nije bilo ničega po čemu bi se imalo čuti, osim te jedne „stvarčice”. Ona predstavlja paradigmu stanja u Mostaru, u BiH, u bivšoj SFRJ.
Postoji jedna sjajna knjiga koja se zove Fudbalom protiv neprijatelja . Autor, Simon Kuper, je nakon višegodišnjeg staža na tribinama i novinarisanja odlučio krenuti putem lokalnih, nacionalnih i reprezentativnih nogometnih derbija koji su više od samog sporta, koji više predstavljaju rat drugim sredstvima. Boka Juniors i River Plata, Inter i Milan, Njemačka i Engleska, Seltik i Rejndžers…To su utakmice za koje kažemo da su visokog naboja ili rizika. Reprezentativne utakmice više i nemaju taj naboj, ali ova posljednja itekako ima, iako zbog kažnjavanja Rejndžersa koji je „propao” u niže lige i nisu baš učestale posljednje vrijeme. Katolici protiv protestanata. Upravo tako se najčešće sagledava sraz dva glasgowska kluba.
Pisac, na našu žalost, ili sreću, jebem ga ja, završava knjigu negdje baš početkom devedesetih i u najavi iskazuje nove „nogometne” sukobe poput onoga između Hrvatske i Srbije. Na njegovu sreću tu je i završio jer bi mu za ono šta se dešavalo u tom periodu do danas malo bila još jedna knjiga, a u toj knjizi jedno od nezatvorenih poglavlja bi zasigurno bilo baš ono mostarsko.
Dakle, Velež i Zrinjski.
Ukucate li ime oba kluba u Gugl, prvo što će vam izbaciti neće biti istorijat utakmica ova dva kluba već „neredi” koji posebno u ovom slučaju predstavljaju nastavak rata, skoro pa ne i drugim sredstvima jer se, na žalost, prečesto završe i razlupanim glavama. A sve je to samo odraz stanja u gradu.
Dvije škole pod jednim krovom, dva grada pod jednim nebom… Sve to postoji i rijetko tko se priupita da li je sve to i održivo. Nastavimo li onda tako logičan slijed bi bio i dva kluba pod istim reflektorom i tribinama. E, tu ipak zapinjemo.
U nekoliko navrata pojavljivale su se inicijative da se Velež vrati na stadion Pod Bijelim brijegom i nijedna nije uspjela. Bilo je i stidljivih inicijativa od strane gradonačelnika, Ljube Bešlića ali uzalud. Upravo ovih dana i mjeseci aktualna je još jedna inicijativa ali možemo je unaprijed otpisati kao uzaludnu. Zašto?
Na to nam najbolji odgovor daje Dragan Markovina, jedan od brojnih autora knjige Rođeni za vječnost, Mostarac na privremenom radu u Splitu i Zagrebu.
– Mogućnost da se Velež u ovim okolnostima vrati na stadion Pod Bijelim brijegom ravna je nuli. I to iz nekoliko razloga, od kojih je ključni taj da ovakvo stanje odgovara svima koji se nešto pitaju. Bilo na jednoj ili drugoj strani grada, bilo na državnoj razini. Pojednostavljeno govoreći, takvo što se neće dogodit, jer bi takav čin jasnije no išta drugo ukazao na besmislenost rata i situacije podijeljenosti u kojoj grad od rata egzistira – piše on.
Kao jedini način da se političke faktore prisili da prihvate Veležov povratak na svoj stadion on vidi organizaciju masovnih građanskih prosvjeda. Do toga ipak neće doći, ističe.
– S jedne strane, zato što dobar dio današnjih građana Mostara nema nikakvo sjećanje, ni emotivnu vezu s predratnim gradom, a s druge što je značajan dio onih koji su ostali, makar i podsvjesno prihvatio novu realnost. U svemu tome, s obzirom na specifičnu situaciju Mostara, koji je ostao istinski multietnički grad, povratak Veleža na svoj stadion i normalizaciju te činjenice neće dopustiti nitko kome ovakvo nakazno podijeljeno društvo i država odgovaraju. A to su manje-više svi iz vrha političkih i religijskih nomenklatura.
Dvije škole pod jednim krovom, dva grada pod jednim nebom… Sve to postoji i rijetko tko se priupita da li je sve to i održivo. Nastavimo li onda tako logičan slijed bi bio i dva kluba pod istim reflektorom i tribinama. E, tu ipak zapinjemo.
I sad će svi ukazivati na Mostar, to ruglo podijeljenosti, taj grad koji je “nekad bacao svjetla daleko”, uključujući i onu petokraku sa grba. Kamo sreće da je samo Mostar u pitanju.
– Jedini put unutar kojeg bi Velež iznova mogao izrasti u veliki klub čija bi simbolika nadilazile granice istočnog dijela grada i nostalgične sentimente Mostaraca u egzilu, odnosio bi se na činjenicu da klub postane mjesto okupljanja i podrške svih ljudi u bosanskohercegovačkom društvu kojima mentalitet plemenskih zajednica ne odgovara – zaključio je ovaj sažeti esej o Veležu naš drug i brat, Markovina.
Velež trenutno živi svoj drugi život puno bliže izvoru svog imena – vrha Velež. Navikava se na protjeranost i baš kao i svi oni koju dijele sudbinu Veleža teško to ide. Nije samo do sredine. Zapravo, najmanje je do sredine. Današnji Velež kao da je svoje srce ostavio Pod Bijelom brijegom i trenutno mu prijeti još jedno ispadanje iz Premijer lige Bosne i Hercegovine u niži rang. I ne samo to, već se i dio navijača u potpunosti uklopio u mostarsku realnost pa Velež danas smatraju uglavnom bošnjačkom svojinom, kao neka vrsta kontrapunkta Zrinjskom.
Pristajući na tu igru pristaju i na vječnu progonjenost, čak i da se kojim čudom vrate na stari stadion. Manja bi šteta bila da su u potpunosti ugasili zvijezdu sa grba nego da istu arče. Bar bi na spomeniku pisalo: “Bio jednom jedan Velež…”, a onda bi ga izjeo zub vremena i tako zaboravljen poput Partizanskog groblja Bogdana Bogdanovića živio bi samo u legendi dok ima onih koji ga se sjećaju ili koji su igrali za Velež.
novinar.me 
Jako pristran i neobjektivan članak.
Kao prvo Stadion pod Bijelim Brijegom bio je gradski stadion koji je grad dao Veležu na korištenje.budući da je to bio jedini klub koji je mogao postojati za vrijeme Jugoslavije u Mostaru.
Zrinjskom je zabranjeno djelovanje zbog toga što u svom predznaku ima “Hrvatski” i što nosi naziv hrvatske plemićke obitelji Zrin(j)ski. (Pravo ime kluba je HŠK “Zrinjski”, a ne HNK “Zrinjski”). To što su igrali za vrijeme NDH utakmice nema nikakve veze, hoćete li mi reći da jedan od najvećih klubova na svijetu – Juventus nije igrao utakmice za vrijeme Fašističke Italije? Ne samo da je igrao nego se i stadion Juventusa zvao “Stadio Benito Mussolini”, kasnije preimenovan u “Satdio Comunale”. On je samo jedan primjer, a ima ih koliko god želite.
Stadion se koristio za vrijeme rata kao sabirni logor, no to nema nikakve veze sa Zrinjskim. Puno je stadiona kroz povijest korišteno u te svrhe. Te ljude nije tu poslao HŠK “Zrinjski”.
Veležu je ponuđeno da se vrati na stadion Pod Bijelim Brijegom, ali ukoliko će sudjelovati u održavanju stadiona s iznosom kojim i Zrinjski sudjeluje te ako su spremni sami osiguravati utakmice FK Veleža. Za one neupućene, stadion se nalazi u “Zapadnom” dijelu Mostara, a danas broj navijača HŠK Zrinjskog znatno veći od broja navijača FK Veleža. Mostar je i dalje podijeljen grad i te podijele se odražavaju i na ovom Gradskom derbiju kao i na mnogim drugim manifestacijama, bez obzira što pojedinci pokušavaju poslati idiličnu sliku Mostara.
Stadion je najmanji problem koji ima FK “Velež”, jer s većim stadionom samo bi imali i veće troškove i još bi im se davno ispraznila kasa. Navijača Velež nema dovoljno ni da popuni stadion “Vrapčići”.
Razlog što danas HŠK “Zrinjski” ima više navijača je taj što poslijeratni Velež nije ni sjena Veleža koji je postojao prije rata. Samo je uzeto ime, a sve ostalo što je odlikovalo FK Velež prije rata nestalo je zajedno s raspadom bivše države. Danas odrastaju nove generacije koje nikada nisu ni navijale za Velež (a njihovi roditelji jesu do rata, poslije toga nisu zbog gore navedenih razloga). Najbolji primjer je to da je jedne godine na Stadionu “Vrapčići” prije gradskog derbija službeni komentator na stadionu sve prisutne pozdravio s pozdravom “Es-selamu ‘alejkum” i time jasno dao do znanja svima čiji je klub poslijeratni FK “Velež”.
Ono što je dovelo FK “Velež” do ove situacije je najmanje do HŠK “Zrinjskog”, on je mogao samo potaknuti veći rivalitet, napuniti stadion i natjerati ljude u klubu da ako već ne mogu imati najbolji klub u državi, da imaju najbolji klub u gradu. Ali ne, u klub su ušli poslijeratni profiteri koji su u njemu bili samo radi izvlačenja novca, nesposobni upravljati sobom, a ne jednim klubom, prijeratni sitni lopovi koji su nasukali FK Velež i sad mu nema spasa. Žalsono je da FK Sarajevo i FK Novi Pazar igraju utakmicu čiji će prihod ići za pomoć FK “Veležu”.
Rat je završio prije 20 godina, a posljednji uspjesi FK “Veleža” su stari i 30 godina. Današnje generacije na stadionima to ne zanima i ne gledaju povijest nego se okreću budućnosti. Budućnost Mostara je HŠK “Zrinjski” koji je izjednačen s FK “Željezničar” po broju osvojenih trofeja Premier lige BiH. Budućnost FK “Veleža” je jako loša ukoliko iz korijena ne promijene sve loše u klubu. Stadion može doći na red tek kada se riješi sve ostalo. Ovaj klub je sada pred gašenjem i slijedi mu grčevita borba. Tražite faktore koji su Velež unišili iznutra, a ne izvana jer je prije samo koju godinu imao i šampionske ambicije a danas su na razini amaterskog kluba. A za to što se dogodili u posljednjih par godina nije kriv ni HŠK “Zrinjski” ni Ultrasi ni HVO ni Hrvati koji navijaju za najstariji nogometni klub u Bosni i Hercegovini.
Pre 37 godina odselio sam iz nekada najlepšeg grada na svetu, Mostara u Niš. Današnji podeljeni Mostar nije grad onaj kog sam voleo. Iako nisam rođeni Mostarac, niti navijač Veleža, to sam oduvek bio i ostao. Za vreme velike Juge znalo se ko igra najlepršaviji fudbal – Veležu je to mesto bilo predodređeno. Posle mnogo godina i posrtanja, uspeli su da ,,oteraju,, Velež iz Mostara i sa Bijelog brijega, ali sam siguran da ga mnogo ljudi voli onim istim žarom kao kada je bio Veliki Velež. Poruka svim onima koji danas vole Velež – ne dajte se zaboravi ko je bio i šta je Mostaru značio Velež, sačuvajte klub, makar igrao u nanjižem rangu. Što se tiče Zrinjskog, makar igrao u Bundes ligi, Primeri ili italijanskoj seriji A, on će uvek ostati mali lokalni klub koji nikad neće moći da zauzme mesto Veleža u sećanju i srcima Mostaraca. Veležovci, sretno vam bilo u borbi za goli opstanak.
1) za vrijeme Jugoslavije, osim Veleža, u Mostaru su postojala bar još dva nogometna kluba:
HROŠK (Hrvatski radnički omladinski športski klub)
https://hr.wikipedia.org/wiki/HRO%C5%A0K_Mostar
FK Lokomotiva
https://hr.wikipedia.org/wiki/FK_Lokomotiva_Mostar
https://mostarski.ba/obiljezavanje-70-godina-postojanja-fk-lokomotiva/
2) prije negoli zbog hrvatskog imena Zrinjskom je zabranjeno djelovanje jer je igrao u vrijeme NDH. Ja živim u jednom od gradova Zrinjskih, i nikad nije bilo zabranjeno njihovo ime jer su bili “hrvatski velikaši”. Inače, sasvim je normalno fudbalirati kad nekoliko desetaka kilometara od tebe ubijaju Srbe, Židove, Rome, komuniste i ine hrvatske antifašiste, odvodeći ih na stratište iz grada u kojem upravo igraš nogomet (vidi malo i tzv. “akciju stadion”), ili u sjeni javnih streljanja i vješanja usred tog grada – zar ne? Naravno, oni “nisu ništa znali”, a Tito je morao znati za svaki partizanski zločin!?
3) na Veležovom stadionu bio je koncentracioni logor HVO, što u korelaciji s igranjem kluba Zrinjski u NDH i hrvatskim nacionalizmom nešto znači onome koga povijest poučava. Mostar je bio bombardiran od HVO kao dio osvajačke hrvatske politike (vidjeti presude ICTY-ja), stadion je zauzet i korišten od hrvatskih snaga i potom oduzet Veležu u korist NK Zrinjski
4) da, stadioni su korišteni kao koncentracioni logori, Juventus je igrao za vrijeme Mussolinija, a današnja hrvatska valuta Kuna zvala se tako i za NDH.
Nije štos u tome za što se stadion koristio, već u njegovoj otmici – bio on gradski ili ne, koristio ga je Velež kao jedini mostarski prvoligaš – mimo valjanih zakonskih odluka.
Nadalje, nacistička Njemačka je imala kao valutu Rechs Marku ali joj je nakon kraja rata promijenila ime što Hrvatska nije učinila sa svojom valutom. Ovo treba gledati u kontekstu promjena koje civilizirani svijet – za razliku od Hrvatske i Hrvata – vrši ako se neka imena diskreditiraju u neprihvatljivom obliku.
I konačno, pošteni čovjek se neće ugledati na Juventus koji je igrao za fašizma, već na igrače Hajduka koji su se tuto kompleto pridružili partizanima kao klub NOV, stajući na stranu antifašizma. Nažalost, taj klub nekada svijetlih tradicija danas se toga stidi!
Tvoji argumenti su tipa neobrazovane, nacionalistički orijentirane galameće omladine sposobne dva sata bez prekida bubnjati u bubanj, vikati “Ubi, ubi Srbina!” i perpetumobilovski izvikivati iste parole ali nesposobne bar pola sata tjedno proboraviti u gradskoj knjižnici. Niti ti je važan povijest, niti kontekst povijesnih zbivanja, ni činjenice već samo da je nešto hrvatsko. Virus ti izjeda mozak, a ti to ne shvaćaš niti ćeš ikada shvatiti.
Ti si naprosto stvor vođen “u se, na se i poda se” “filozofijom, a mogu ti reći da nešto slično prakticira i moja mačka, te poljski miš kojega vreba kraj rupe. 🙂 🙂 🙂
Još nešto:
“Veležu je ponuđeno da se vrati na stadion Pod Bijelim Brijegom, ali ukoliko će sudjelovati u održavanju stadiona s iznosom kojim i Zrinjski sudjeluje te ako su spremni sami osiguravati utakmice FK Veleža. ”
Ne znam jeli to istina jer nisam iz tih krajeva, ali:
– prvo ti otmu stadion a onda “velikodušno” daju citiranu ponudu
– za iole inteligentnog stvora “malo” je čudno kako Velež, standardni član prve nogometne lige u Jugoslaviji, dvostruki pobjednik kupa, doprvak Jugoslavije, četvrtfinalist kupa UEFA, klub koji je dao rasne jugoslavenske reprezentativce, sa razrađenom klupskom infrastrukturom, itd,…, ne može ispunjavati financijske uvjete koji su mu postavljeni (s namjerom da ga eliminiraju iz igre, dakako), a NK Zrinjski – obnovljen tijekom rata, 1992. godine – to može?
Da, da, genijalna uprava NK Zrinjskog postigla je da klub to radi posve samostalno, vjerojatno iz džeparca svojih igrača i navijača. Vjerojatno su osuđenici pred Haaškim sudom i Čović bili (i jesu) glavni maheri u upravi – makar sasvim neformalno, ali odlučujuće.
Nacionalisti, nacionalističke države, narodi koje je zaveo nacionalizam lukavi su poput lije, kojoj su sposobni ispred nosa ukrasti kokoš i još k tome obznaniti da im to po vjekovnom pravu pripada.
Sebe možeš uvjeravati, ali si ipak nemoralniji negoli glup – da bi razumski u to povjerovao. Samo, razum i nemoral oduvijek su u zavadi. 🙂 🙂 🙂
.ovno mu ko laze..