Piše: Mirza Softić

Preksinoć je na Federalnoj televiziji prikazan film Smrt u Sarajevu, našeg slavnog oskarovca Danisa Tanovića. Naravno, kada na teveu ide Danisov film, sve se obaveze odlažu, a pažnja se posvećuje samo tome, očekujući još jedno genijalno djelo, ne možda poput Ničije zemlje, ali barem poput Cirkusa Kolumbija. Ipak, ispostaviće se da baš i nije tako. Što bi rekli nakon prvog gledanja, “mrka kapa”.

Već sam navikao da u svakom našem filmu igra određena ekipa koja je kao pretplaćena na filmske kadrove, tako da već znam da ću u svakom filmu vidjeti Aleksandra i Vedranu Seksan. Zavisno od toga ko su režiser i scenarista, uvijek mogu pretpostaviti ko će koga ugurati u razne uloge. Koliko god bili loši glumci, ovo dvoje očigledno imaju neku tajnu vezu sa svim režiserima ove zemlje, pa je bez njih nemoguće išta snimiti. Da tu barem ima kvaliteta, ne bi mi bilo mrsko, ali gledati Vedranu Seksan koja glumi samu sebe je više nego degutantno, posebno jer u priči njen sagovornik treba ispasti srpski nacionalista, a ona bošnjačka pravednica. Daleko je istina od toga, ali to je već druga priča.

Radnja se prožima kroz hotel Holiday Inn i njegovu propast, dok u njemu odsjeda važna ličnost o kojoj se brinu lokalni mafijaši legalizovani i pretvoreni u zaštitarsku agenciju. Direktor hotela, Omer (Izo Bajrović), koji ima uske veze s podzemljem, od nekad časnog čovjeka, pretvoriće se u monstruma koji ne bira načine da dođe do cilja. Lamija, koju igra odlična Snežana Vidović, Omerova je desna ruka. Ona je manje-više i jedna od rijetkih svijetlih tačaka ove patetične priče, u kojoj se ne zna gdje je početak, a gdje kraj. Pored propasti hotela, koji valjda simbolizira propast prosječne jugoslovenske državne firme, prožima se priča o početku Prvog svjetskog rata, kroz bezličnu TV voditeljicu Vedranu, te njene sagovornike koji glume sami sebe (ali bukvalno). Jedan od njih je i Gavrilo Princip, čovjek istog imena kao i prijestolonasljednikov ubica, i koji je prikazan, malo je reći, kao idiot. Valjda je cilj prikazati kako smo mi dobri, a oni loši, iako bismo danas guzice dali da budemo austrijski konjušari, ubjeđujući Srbe kako su teroristi i neljudi.

Te godine kada se obilježavala stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata bio sam u Sarajevu tri mjeseca. Na dan smijurije koju je režirao državni umjetnik Haris Pašović došli su mi prijatelji iz Srbije i Slovenije. Tog smo dana, uz delegaciju iz Istočnog Sarajeva, bili jedini koji smo posjetili grob Gavrila Principa. Suprotno od toga, oko mosta koji se danas zove Latinska ćuprija, skupilo se hiljade ljudi. Prošli smo i tuda, i to upravo u trenutku kada je neki austrijski turista davao lekciju nekoj djeci kako se ne trebaju slikati ispred automobila u kom su se vozili Franc i Sofija, nego da trebaju odati počast. Rekao sam mu da odjebe iz mog grada, i da se pridruži nacistima gdje i pripada, ali sam nažalost bio sam u tome. Cijeli grad je izgledao kao jedna tužna palanka, koja ne zna je li pošla ili došla. A takvog ga je predstavio i film Smrt u Sarajevu.

Inače, to je jedan vrlo ličan film. Koliko god neke stvari bile loše urađene, ima nekoliko scena u kojima će se svako naći. Ucjenjivanje običnih radnika od strane mafije, stranci koje čuvamo kao oči u glavi, ubijanje drugih i drugačijih bez razloga, ali i mnoge druge scene, dio su naše svakodnevnice. Nedorečenost takođe, a upravo tako završava film. Nažalost, Danis je to ovaj put mogao i bolje. Film svakako vrijedi pogledati, ali nemojte očekivati mnogo. Šestica na IMDB-u je realan prikaz kvaliteta.