Deset razloga zašto je Amar Osim najbolji izbor za selektora

Piše: Mirza Softić

Otkako je Mehmed Baždarević vodio svoju posljednju utakmicu na klupi fudbalske reprezentacije, onu protiv Estonije, vode se rasprave o tome ko bi trebalo da bude njegov nasljednik. Spominjala su se razna zvučna i ina imena, poput Fatiha Terima, Svena Gorana Eriksona, Klarensa Sedorfa, itd. Na kraju, nakon nekoliko mjeseci, izbor je pao na dvojicu “domaćih” stručnjaka, Amara Osima i Roberta Prosinečkog.

Sve vrijeme dok se vodi bitka za selektorsko mjesto, vodi se i nevjerovatan internetsko – kafanski rat između pobornika i protivnika Amara Osima, nekadašnjeg trenera Željezničara, japanskog Jef Uniteda i katarskog Al Karaitijata, ikone sarajevskih plavih i čovjeka koji je u našoj ligi uradio nešto što drugi nikad neće – osvojio je deset trofeja, a od toga čak pet titula šampiona BiH. Onih sezona kada nije bio prvak, završavao je kao drugi na tabeli, a u njegovo vrijeme Željo je bio strah i trepet naših terena, gdje su plavi u jednoj sezoni znali postići i preko stotinu golova. Tada je Amar bio veoma mlad, još uvijek entuzijastičan i nezasićen našeg prvenstva. Kasnije će otići s tog mjesta, vjerovatno zbog para, u Katar, gdje neće ostaviti neki značajniji trag, ali uz činjenicu da je vodio nižerazredni klub koji se borio za opstanak. Ipak, nekoliko puta je bio proglašavan za trenera mjeseca.

Nažalost, za nešto više sa Željom trebalo je mnogo više para, sportske sreće, infrastrukture, boljih igrača i raznih drugih faktora, pa će utakmice s Njukastlom i Malagom zasad ostati nedosanjan san godinama poslije Amara. Danas Želju vodi jedan od njegovih učenika, Admir Adžem, čiji puleni su u juniorskoj konkurenciji dogurali čak do 24 najbolja u Evropi, te će u februaru pokušati izbaciti i slavni Atletico Madrid. Sada ih vodi Omer Joldić, takođe bivši Željin igrač, ali je temelje postavio upravo Adžem.

Međutim, vratimo se izboru za selektora. Sada kada su ostala samo dva kandidata, jasno je da ćemo najvjerovatnije selektora dobiti 4. januara. Iako su spominjana razna druga, možda i veća imena, od početka je bilo jasno da to ljudi iz Saveza ne mogu ili ne žele priuštiti. Stoga je sasvim logično očekivati jedan od dva izbora – domaćeg trenera s iskustvom ili polovnjaka iz inostranstva. Možemo slobodno reći da je i Prosinečki neka vrsta domaćeg trenera, s obzirom na naše govorno područje, ali je interesantna činjenica da za njega ipak nije bila mjesta u stručnom štabu hrvatske reprezentacije, a nije se ni spominjao kao nasljednik Ante Čačića, već je na to mjesto postavljen Zlatko Dalić. Zašto Velikog Žutog niko nije ni kontaktirao, ne možemo znati, ali je možda i previše očigledno da se ne radi o tako velikom trenerskom kvalitetu, kao što danas možemo čuti širom BiH.

Drugi treneri, poput Vahida Halilhodžića ili Vladimira Petkovića jednostavno nikad nisu ni bili realna opcija. Mnogi koji danas pričaju protiv Saveza su svojevremeno mogli trenirati reprezentaciju da su htjeli, ali im je tada jednostavno bilo premalo para. Naredne godine će četiri bh. trenera voditi reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, a da niko od njih nikad nije ni pomislio da se vrati u svoju zemlju. Vaha recimo priča kako ne želi da mu Savez popuje i postavlja pomoćnike, iako nije imao problem sa Zdravkom Mamićem, koji mu je pored toga govorio i ko će igrati za Dinamo, te mu ulazio u svlačionicu i psovao majku. Bilo bi poštenije da je rekao da ga ne možemo platiti, pa bismo znali na čemu smo.

O Robiju

Vratimo se na Roberta Prosinečkog. Da se razumijemo, Robi je bio strašan igrač, sigurno jedan od najboljih na našim prostorima ikad. Igrao je za Real i Barselonu, bio prvak svijeta sa Zvezdom i obilježio jedno vrijeme, ali kao trener ima skroman učinak, posebno uzimajući u obzir da je vodio tu istu Zvezdu, s kojom je imao šansu osvojiti nešto. Ipak, to se nije desilo, nego je Zvezda ostala na velikom zaostatku iza Partizana, a moramo priznati da je skoro nemoguće u Srbiji završiti na trećem mjestu, ukoliko vodite jedan od ta dva kluba. Pored Zvezde, vodio je turski Kajseri, s kojim je bio peti na tabeli, te skoro nebitnu reprezentaciju Azerbejdžana. U ovoj zemlji se mnogo ulaže u sport, posebno otkako je država bogatija nego prije, ali i pored novaca i infrastrukture, Robi je s Azerima jedva pobijedio San Marino, a jedini značajni rezultati su mu bili pobjeda protiv očajne Norveške i remi u gostima protiv Češke. Na kraju se ni po čemu ne može tvrditi da je Robi uopšte unaprijedio azerbejdžanski fudbal. Prema tome, očekivano je da bi on vrlo rado sjeo na klubu naše reprezentacije, s obzirom da je to jedna od šansi koju će teško dobiti drugdje. Novac naravno nije problem, mada se u našim krugovima često može čuti kako je cifra od 30.000 KM neto preniska, iako recimo rumunski selektor dobija mnogo manje, a ruski čak radi besplatno.

Pored sjajne fudbalske karijere, Prosinečki je i poznat kao neko koga nikad nije zanimalo šta o njemu kažu u susjednoj Hrvatskoj. Hladno je sjeo na kormilo Zvezde, ne obazirući se na glasine, a svoja tri prsta koja je često dizao, nikad nije ni pokušao opravdati bilo kome.

O Amaru

Za razliku od Robija, Amar ima potpuno drugačije iskustvo. Nikad nije vodio veliki klub, radio je u tri različite države i iz svake sredine je otišao s obrazom. Njegov rad u Želji je svima pozat, i definitivno je ostavio trag kao nijedan trener u istoriji, postavši ubjedljivo najuspješniji trener ovog kluba, te Premijer lige uopšte. U Japanu je Amar osvojio nacionalni kup, a u Kataru spasio slabašni klub od ispadanja. U svojim je izjavama nekoliko puta isticao da su te dvije zemlje kulturološki potpuno različite, te da nije lako raditi u okruženju u kojem se ne možete ni razumjeti s igračima. Zbog toga se Amar vratio u Bosnu, i sada se nada angažmanu na kormilu nacionalnog tima. Priče kako trener koji se ne okuša u ligama petice ne vrijedi su za malu djecu. Našim je ljudima nažalost tuđe uvijek slađe, pa mnogi valjda misle da je veća referenca voditi švicarskog drugoligaša ili francuskog trećeligaša, nego osvajati prvenstva u našoj ligi, a to je potpuno pogrešno, posebno zbog toga što je naša liga, iako još uvijek daleko od najjačih liga, ipak svake godine sve bolja, ali o tome u narednim redovima.

Razlozi

A zašto bi Amar bio najbolja opcija? Pa razlozi su mnogi, a ovdje ćemo nabrojati samo neke od njih.

  1. Najprije, Amar je naš čovjek, i to čovjek koji definitivno zna svoj posao. Iako skeptici tvrde da se nikad nije dokazao u jakoj ligi, nikad niko nije uspio dokazati zašto je teže biti šampion s prejakim Bajernom u Njemačkoj, nego u Bosni sa Željom ili Zrinjskim. Naravno, infrastruktura, novci i sve ostalo nisu za porediti, ali baš zbog toga je mnogo lakše raditi u uređenoj zemlji, gdje nemate problem ako padne snijeg, niti se može desiti da igračima kasne plate. Pored svih bh. problema, Amar je iz godine u godinu osvajao prvenstva i kupove, te Željinim navijačima donosio radost.
  2. Amar zna Premijer ligu BiH napamet. On bi sigurno išao na sve utamice gdje bi eventualno gledao igrače poput Luke Menala, Harisa Hajdarevića i drugih. Teško je zamisliti da bi Robi uopšte znao i ko su ovi momci. Amar poznaje svakog našeg igrača kao svoj džep, a budući da je smjena generacija neminovna, sve ćemo se više morati osloniti na igrače iz sopstvenih redova. Sve je manje dijasporaca kojima srce kuca za BiH, te je realno za očekivati da će mnogi od njih izabrati Austriju, Njemačku, te druge zemlje. Amar će to sigurno pokušati zaustaviti.
  3. Kako rekoh iznad, mnogo je naših dječaka koji igraju za klubove širom Evrope. U Austriji se trenutno može naći stotinjak igrača s našim prezimenima, od kadetskih do seniorskih selekcija. Neke od njih je teško i upratiti, a kada su naši ljudi koji tamo žive slali spiskove Savezu, uglavnom nisu dobijali odgovore. Amar će tu praksu prekinuti, i sigurno će željeti čuti dobar savjet, te pogledati perspektivnog igrača na djelu.
  4. Amar ne potcjenjuje našu ligu. Iako se naša liga vrlo često poredi sa najgorim ligama svijeta, u stvarnosti je ipak malo drugačije. U trenutnoj postavi reprezentacije sada imamo čak deset igrača koji su ponikli u našoj ligi, a sigurno će ih u budućnosti biti pozvano još i više. Naša liga se i pored ove činjenice i dalje potcjenjuje, a kada čovjek pogleda recimo utakmicu Zrinjski – Maribor od prošle godine, ne može se oteti utisku da je Maribor jednostavno imao više sreće. Taj isti Maribor je kasnije došao do grupa Lige šampiona. Pored Maribora, tu je svojevremeno učestvovao i kiparski Anortozis, iako je samo godinu prije ispao od Želje u Ligi Evrope. Da našoj ligi nedostaje infrastrukture, to je definitivno tačno, ali nam nedostaje i sposobnosti da igrača prodamo poput Zdravka Mamića. Taj čovjek je polovne igrače prodavao za milione eura, dok smo mi bili presretni ako bismo za Hrgovića ili Džeku dobili koju stotinu hiljada. Danas je zbog toga hrvatska liga dosta jača od naše, iako im je osnova bila vrlo slična. Skoro je ista stvar i sa srpskom, odnosno slovenskom ligom. Jednostavno, ulaže se u infrastrukturu, ne potcjenjuje se svoje, i radi se što je moguće bolje. Tada rezultati neminovno dođu. Budući da je Amar jedan od ljudi koji je najviše uradio za našu ligu, sigurno bi znao iščupati talente iz nje, te ih preporučiti selektoru mlade reprezentacije, a kasnije i računati na njih.
  5. Amar ne potcjenjuje naše. Često smo ga mogli čuti kako kaže da stranci ne moraju uopšte biti bolji od nas. Sličnu smo priču slušali svojevremeno i od Ivice Osima, koji je uvijek tvrdio da skup igrač ne mora značiti i dobar igrač. Kako je to provodio u djelo, mogli smo gledati dok je njegov Šturm igrao Ligu šampiona. Amar ima taj kapacitet da iz naših izvuče najbolje, a poznato je da nijedan igrač nikad dosad s njim nije imao konflikt. Svaki mu se fudbaler zahvaljivao na prostoru koji mu je ovaj davao i nikad nikoga niste mogli čuti da kaže išta drugačije.
  6. Skoro svi sportski radnici i novinari su za Amara. Ako pogledate ankete koje su pravili Avaz, Sportsport.ba i drugi mediji, vidjećete da su sva naša proslavljena imena isključivo za njega kao selektora reprezentacije. Među njima su i Safet Sušić, Nermin Šabić, Slaven Musa, Vlatko Glavaš, Vule Trivunović i drugi. Takve stvari sigurno nešto znače, s obzirom da su to ljudi koji ga sigurno dobro poznaju, koji rade u fudbalu i definitivno znaju da li je on kapacitet za reprezentaciju ili ne.
  7. Plata od 30.000 za Amara nikad nije predstavljala problem. Ako naše trenere uporedimo sa skupim trenerima iz inostranstva, zašto bismo nekog stranog polovnjaka plaćali neku enormnu cifru? Tu se posebno misli na trenere koji su bili odlični igrači, a nikakvi treneri, poput recimo Klarensa Sedorfa. Pored toga što takav trener nikad ne bi otišao u Krupu na Vrbasu da pogleda utakmicu, morao bi biti i preplaćen. Kako to obično završi, mogli smo se uvjeriti dok je Dik Advokat vodio reprezentaciju Srbije. Otišao je sa tog mjesta kao jedini trener koji je u svojoj karijeri imao bilans od minus dva boda (zbog kazne kojom su Srbiji oduzeta tri boda). Ali uzeo je novce.
  8. Amar će uvesti red u svlačionicu. Znamo svi da je Amar mangup, i da sa njim niko ne može raditi šta hoće. Svaki naš igrač iz prvih 22 sigurno i dalje želi igrati za reprezentaciju, i ne postoje oni kojima bi se svidjelo da iz nje budu izbačeni. Većina njih je zaslužila velike transfere upravo zahvaljujući nacionalnom timu, a to će se dešavati i dalje, bilo da se radi o igraču koji odigra samo jednu utakmicu, ili o čovjeku koji je stalan u prvoj postavi. Njemu se sigurno niko neće tako lako usprotiviti, ili će pričati protiv njega. Naravno, nikad ne možemo nešto tvrditi sa sigurnošću, ali budući na njegova prijašnja iskustva, Amar će sigurno uspjeti izbalansirati odnose između naših najboljih, te onih malo manje dobrih igrača.
  9. Amar neće popustiti pritiscima menadžera. Znamo svi da su menadžeri i kvazi menadžeri jedna od najvećih smetnji fudbalu sve ove godine. Oni guraju svoje igrače preko reprezentacije, bez obzira znaju li ovi nešto ili ne. Iako ta priča nikad nije dokazana, u vrijeme Blaža Sliškovića prodefilovalo je preko 70 igrača kroz ekipu. Teško da su baš svi zaslužili poziv. Kod Amara toga neće biti, a i ako se bude pogurao neki igrač, to će se uraditi suptilno, na slabijoj utakmici, ili pri vodstvu od nekoliko golova razlike.
  10. Amar se neće bojati novinara. Svi znamo da je skoro svaki selektor imao problem s novinarima. Pape je prekidao izlaganja, Meša se bunio zbog neugodnih pitanja, a jedino je Ćiro uspijevao ponekad “jebati im mater”. Amar nema problem s novinarima, i ne boji se izaći pred njih i priznati svoje greške, te reći otvoreno šta je problem. Takav je bio kroz cijelu svoju karijeru, sigurno će takav i ostati.

Zbog svega ovoga, nadajmo se da će 4. januara fudbalska vlada u BiH donijeti pravu odluku. Iako Robert Prosinečki možda i ima neku žicu za vođenje balkanskih ekipa, definitivno se dosad nije pokazao kao najsretnije rješenje. Mnogo puta smo se uvjerili da dobar igrač ne mora biti dobar trener, i obrnuto. Da li je kapacitet  da tako nešto radi u budućnosti, zasad ne možemo znati, ali je valjda fer da se prvo okuša u svojoj zemlji. Uostalom, zamislite dvoboj Amara i Robija za mjesto selektora hrvatske reprezentacije. Mislim da je vrlo jasno ko bi pobijedio. Uostalom, tamo se Slaven Bilić proslavio nakon što je postavljen na kormilo A tima, iako je prije toga vodio samo Hajduk. Tada niko nije govorio kako se radi o Kukuruz ligi, ili kako trener Hajduka ne može biti i trener reprezentacije.

Zbog toga, budimo ljudi i dajmo našem najboljem treneru šansu. Neka nam plavi Deda Mraz donese plasman na Evropsko, a zatim i na Svjetsko prvenstvo.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s