Piše: Amir Purić

U životima svih nas neizbježne su situacije kad moramo donijeti odluku koja će bitno uticati na to kakvu ćemo budućnost imati, bilo da se radi o izboru fakulteta, partnera, posla ili nečeg četvrtog…  Često nismo ni svjesni ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazimo, pa nas na to upozore roditelji i pokušaju nam olakšati izbor svojim savjetima. Sigurno se i vama desilo da vas otac uhvati nasamo i smrtno ozbiljnim tonom kaže da morate razgovarati:

– Sine, sad si završio fakultet, bogu hvala, ozbiljan si čovjek i sve to… Znaš, možda je vrijeme da pronađeš sebi…

– Posao? Pa i tražim, ali nije to lako kao u tvoje vrijeme.

– Ma kakav posao, znam da je to danas teško naći, nego…

– Šta? Da se ženim?

– Ne, ne. Da pronađeš sebi stranku, bolan, i učlaniš se. Čisto da znaju za tebe ako im šta zatreba. Eto, ti si novinar, ima ona partija što drži televiziju, pa te mogu ubaciti ako im budeš odgovarao. Ali, ako ti se ne sviđaju, ne moraš… Nađi onu koja tebi odgovara, svakoj treba onog, kako se zove, portparola. A sutra se situacija okrene, tvoji pobijede i eto te – direktor radija!

U redu, možda vam se nije desila slična situacija što ne znači da uskoro neće. Tad shvatite (ako ranije niste) da je vrag odnio šalu i da živite u zemlji u kojoj je učlanjenje u političku partiju jednako važno, ako ne i važnije, od stupanja u bračnu zajednicu. To je pokazatelj da je demokratija ovdje upala u zamku koju stručno nazivaju partokratija.

S pojmom „partokratija“ se često susrećem čitajući internet portale koji se primarno bave analizom društveno – političke situacije u Srbiji. Na jednom od tih sajtova sam naletio i na, po mom mišljenju, najpotpuniju definiciju ovog pojma koja kaže da je partokratija “paralelni poredak kojim partije  (naravno ne sve, ni svi u njima) uzdižu svoje interese iznad opštih potreba i podrivaju politički i ukupan sistem vrednosti.”(1) Navedena definicija je mnogo preciznija od one standardne i suhoparne “partokratija je oblik vladavine u kojem jedna ili više političkih partija dominiraju političkim procesima, a ne građani…” i to zbog toga što ističe “podrivanje političkog i ukupnog sistema vrijednosti” kao najopasniju nuspojavu partokratije.

Iako se pomenuti pojam dosta rjeđe spominje u bh. medijima, siguran sam da je naše društvo, kao i ono u Srbiji, itekako svjesno velike, ponekad i neograničene moći političkih partija. Naši mediji, a samim tim i ono što se naziva javno mnijenje (mada nije potvrđeno da u BiH postoji) više pažnje posvećuju dnevno-političkim trivijalnim temama, nepostojećim ustavnim promjenama, popisu stanovništva, dok nam u isto vrijeme promiče da se ozbiljnije pozabavimo problemom koji je prisutan tu i sada, koji je ogroman kočničar napretka i svakim danom raste i, što ja najvažnije, problemom koji su stvorili sami građani svojom neodgovornošću, kukavičlukom i mazohističkom navikom da se pokoravaju tlačitelju. Kažem mazohističkim zato što tlačitelja u ovom slučaju  građani sami biraju, daju mu sredstva iz kojih on sebi isplaćuje deset puta veću platu od prosječne u državi, te pristaju na pravila igre koja je tlačitelj odredio i po kojima se nagrađuju samo njemu (njima) odani, dok istovremeno tlačitelj kupuje socijalni mir (čitaj: plate budžetskih korisnika i krpljenje budžetskih rupa) kreditima MMF-a koje vraćaju opet građani. Začarani krug!

Ankete pokazuju da građani masovno vjeruju, ili su se uvjerili, da do posla, vanrednih prihoda i viših mjesta u hijerarhiji, znatno lakše dolaze članovi i simpatizeri nadležnih stranaka, na nacionalnom ili lokalnom nivou. (2) Uz moralno-ideološku (čitaj: partijsku) podobnost, koja se nameće kao ključni uvjet za zaposlenje i profesionalno napredovanje, partokratiju karakterišu i korupcija, te nepotizam. Doduše korupcija i nepotizam postoje i u sistemima koji nisu partokratski, ali u partokratiji su ove pojave toliko zastupljene da se u očima javnosti gotovo i ne smatraju nelegalnima. Državni funkcioneri zapošljavaju članove uže i šire porodice u javnim institucijama i preduzećima (najsvježiji primjeri Špirića, Nikšića, Lijanovića), a isti scenarij se ponavlja na nižim nivoima vlasti. To nas više i ne smeta, navikli smo, baš kao što smo navikli da svakodnevno dajemo mito policajcima, doktorima, profesorima. Pa čak i kad za to nema potrebe, bacimo im nešto sitno- onako na kafu. U privatnom sektoru se, takođe, posao najlakše dobije podmićivanjem i poznanstvom (kad mogu političari, što ne bi i privatnici), a oni koji nemaju novac ili vezu su često primorani da se potčine volji političkih partija i postanu podobni i poslušni u zamjenu za posao u javnom sektoru kojim ta politička partija upravlja. (3)

Partokratija i sve negativno što ona nosi, uključujući i nesposobnost (ili nemogućnost) istražnih i pravosudnih organa da otkriju i/ili kazne bilo koji oblik nepotizma, korupcije i privrednog kriminala počinjenog od strane vlasti, je naša realnost i toga smo svjesni. Problem na koji želim ukazati je upravo naše mirenje s tim stanjem stvari. Maks Veber kaže da je “jedan dati politički poredak legitiman ako građani koji u njemu sudjeluju vjeruju u njega: vjera u legitimitet je osnov svakog sistema vlasti i, u skladu sa tom vjerom, postoji spremnost građana da postupaju u skladu sa odlukama vlasti.” (4) Postoji li opasnost da, ako već nismo, u skorije vrijeme damo legitimitet partokratiji kroz prećutni pristanak na “uvjete” koje nam političke partije nameću?

Koliko je partokratija uzela maha u državama regiona pokazuje i podatak da čak 2 miliona građana (ili svaki četvrti stanovnik) Srbije ima članstvo u političkim partijama. (5) Za Bosnu i Hercegovinu nisam uspio pronaći službene podatke o broju partijskih članova, no sudeći prema podacima istraživanja Srđana Puhala koje je provedeno na oko 2 hiljade ispitanika, postotak građana koji su članovi političkih partija u BiH se kreće između 14 i 20 posto. (6) Zapadnoevropski prosjek je 5 posto, a zanimljivo je da su članovi KPJ činili tek oko deset posto stanovništva bivše Jugoslavije, a ni postotak partijaca u Kini nije veći.

Pojedini kritičari partokratije, poput profesora na beogradskom fakultetu Vladimira Ilića, smatraju da su vladajuće partije danas pokazuju više diktatorskih sklonosti od komunista iz prošlog sistema. Dok su komunisti podobne postavljali samo na rukovodeće pozicije, danas je potrebno odgovarajuće poznanstvo i za npr. posao čistača/ice. Istina, to se može objasniti znatno manjim brojem radnih mjesta nego u periodu komunizma, ali isto tako možemo zaključiti da visoka stopa nezaposlenosti ide u korist političkim partijama koje ucjenjuju građane s ono malo radnih mjesta. Profesor Ilić, koji je i direktor Centra za razvoj civilnog društva iz Zrenjanina, pogubnim smatra sistem vrijednosti koji se stvara zahvaljujući tome što na rukovodeće pozicije dolaze nesposobni ali podobni: “Za dobijanje rukovodećih mjesta, i pod komunistima se često dešavalo da rukovodilac bude manje sposoban od podređenog, a da bude rukovodilac samo zato što je član Saveza komunista, a podređeni ili podređena to nisu. Ali su se znala neka pravila igre – ako hoću da budem profesor škole, a ne zanima me da budem direktor škole, neću ući u Savez komunista. U komunističko vrijeme vam čak nisu ni zabranjivali da radite ukoliko ste to željeli, to nije bilo kažnjivo ni na koji način. Većina sveta je radila malo i loše. Ako ste htjeli ili morali zbog unutrašnje prinude da radite mnogo i dobro, niste bili kažnjavani. Danas vas partokratija često kažnjava ukoliko bez ovlaštenja radite mnogo i radite dobro. Samim tim što se tako ponašate, vi vršite direktan napad na sam sistem partokratske vladavine.” (7)

Partokrate, dakle, za cilj imaju uspostavljanje kontrole nad svim segmentima društva, da određuju ko i kako može raditi u sudskoj vlasti, javnom sektoru, pa čak i privatnom sektoru stvarajući sa odgovarajućim privatnicima kriminalnu spregu politike i ekonomije (Lijanovići, Radončići i ini primjeri). Drugim riječima, cilj je uspostavljanje diktature. A ovu diktaturu, kao i svaku drugu, mogu srušiti samo građani. Ali, građani prvo moraju postati svjesni opasnosti sistema u čijem stvaranju i sami učestvuju direktno  ili indirektno. Svi koji su došli do posla zahvaljujući članstvu u nekoj političkoj partiji ili to očekuju direktno učestvuju u kriminalnom sistemu partokratije. Oni drugi koji su svjedoci korupcije, nepotizma i zapošljavanja po političkoj liniji (iako ne učestvuju u tome) indirektno podržavaju izgradnju partokratskog sistema vladanja time što ostaju nijemi i gluhi na pojave ovih kriminalnih(!) radnji.

Potrebna je ozbiljna i sveobuhvatna studija koja će dati odgovore može li se i kako srušiti partokratija, ali za početak je potrebno da prestanemo ovaj problem gurati pod tepih i jasno kažemo da je partokratija problem broj jedan našeg društva, problem koji smo sami stvorili.

Novinari kao društveno-politički radnici (da se poslužim socijalističkom terminologijom) moraju ozbiljnije shvatiti  svoju ulogu kritičara svih negativnosti koje se javljaju u društvu i za procvat partokratije prozvati stvarnog krivca- građane. Partokratija nije produkt oholih političara već upravo građana koji im to omogućuju i u čijim redovima je premalo boraca protiv partokratskog sistema vladanja.

—————————————————————————————————————————————–

1. http://www.mogucasrbija.rs/Vest/1/Vesti/423/Izazovna%20partokratija.html

2. Ibid

3.http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2011&;mm=07&dd=15&nav_category=12&nav_id=525685

4. http://pescanik.net/2011/11/prazni-glas/

5. http://www.mogucasrbija.rs/Vest/1/Vesti/423/Izazovna%20partokratija.html

6. Srđan Puhalo, Socio-psihološki profil glasača i apstinenata u BiH, Art print Banja Luka 2007., str. 146; i Ideološki profil glasača i apstinenata u BiH, Art print Banja Luka 2008., str. 135-136

7. TranskriptpredavanjaVladimiraIlićanaseminaru “Medijiidecentralizacija”, održanomuNovomSaduod 4. do 6. marta 2011. godine, objavljennahttp://www.autonomija.info/vladimir-ilic-partokratija-kao-prepreka-demokratskim-procesima.html

Fotografije: flickr.com, pansamientedisidento.blogspot.com, gea.ba