Sixto Rodriguez – muzičar za kojeg svijet nije bio spreman

1

Piše: Adnan Smajić

Preko zadimljenih kafana Detroita, neuspjelih albuma i 40 godina rada na gradilištima, do koncerta pred desetinama hiljada posjetilaca na drugom kraju svijeta, i filma nagrađenim Oskarom za najbolje dokumentarno ostvarenje, malo koji muzičar je još uvijek ostao zagonetka kao Sixto Díaz Rodríguez. Ipak, muzičar iz Detroita, teško pokretan i sa slabim vidom, nakon četiri decenije stekao je svoju zasluženu slavu.

Priča Sixto Rodrigueza počinje davne 1968. godine kada Denis Coffey, producent i muzičar koji je radio sa Ringo Starrom i Stivie Wonderom, nailazi na zadimljenu kafanu u predgrađu Detroita u kojoj nepoznat čovjek svira gitaru i pjeva, dovoljno glasno da se jedva čuje u krugu od nekoliko metara oko njega. Prema riječima Denisa, u to vrijeme jedino je Bob Dylan bio sličan po tekstovima i muzici, a on je do tada već imao niz albuma i svjetsku popularnost. Kroz nekoliko godina, Rodriguez je mogao stajati rame uz rame sa velikim Dylanom, te Denis počinje saradnju sa njim, ne želivši ostaviti takav talenat u predgrađu Detroita.

„The mayor hides the crime rate, councilwoman hesitates

Public gets irate, but forgets the vote date

This system's gonna fall soon, to an angry young tune

And that's a concrete cold fact.“

Establishment Blues

2Zajedno sa Denis Coffeyem, Rodriguez izdaje dva albuma, Cold Fact, 1970. i Coming from Reality 1971. godine. Suprotno svim očekivanjima, oba albuma doživljavaju neuspjeh, i Rodriguez se povlači sa muzičke scene izjavljujući kako možda svijet još uvijek nije spreman za njega. Vraća se radu na gradilištima i sličnim fizičkim poslovima, kojim se bavi narednih približno četrdeset godina sa rijetkim pokušajima nastupanja pred nekolicinom ljudi. Naizgled ništa čudno, niti prvi, niti zadnji propali muzičar sa velikim ambicijama. Američka javnost nikada nije čula za njega i njegov zaborav je bio poprilično siguran.

Ono što Rodriguez, niti bilo ko drugi u Sjedinjenim Državama, nije znao je da se njegove ploče u Južnoafričkoj Republici prodaju u stotine hiljada primjeraka. Nije postojao klub, radio stanica, niti kafić u kojem se nije svakog dana pojavljivao ovaj muzičar, koji je u to vrijeme hiljadama kilometara daleko živio u predgrađu Detroita, i svakoga dana radio na metalnim konstrukcijama budućih nebodera. Za vrijeme aparthejda, a i kasnije, njegove pjesme su postale simbol mnogih generacija, daleko popularnije od Rolling Stonesa ili Beatlesa, jer su govorile o društvenim problemima sa kojima su stanovnici prvenstveno Cape Towna i drugih bili itekako upoznati. Album Cold Fact postaje najprodavaniji u istoriji Južnoafričke Republike, iako nikad niko nije vidio ni čuo ništa o izvornom muzičaru. Vremenom su počele kružiti glasine da se zapalio benzinom tokom jednog nastupa, što je posmatrano kao groteskna smrt rock legende. Čak i nakon navodne smrti, njegova popularnost je nastavila rasti, do neslućenih visina.

Godine 1998. Rodriguez saznaje o svojoj popularnosti preko fan kluba iz Južnoafričke Republike i dobija poziv da održi koncert. Fanovi su ga pronašli po dijelu pjesme u kojem se spominje Dearborn, grad u blizini Detroita, te stupaju u kontakt sa njim. Nije ni slutio da će ga na aerodromu dočekati limuzina, crveni tepih i armija fanova, koji su bili upoznati sa njegovim stvaralaštvom više od bilo kojeg stanovnika Sjedinjenih Američkih Država. Koncert pred desetinama hiljada ljudi je bio poput ponovnog rađanja legende koja je označila ogroman dio njihove muzičke scene. Riječima „Hvala vam što ste me održali živim“, završava Rodriguez svoj koncert i vraća se ponovo u Detroit.

3Po povratku u kući, Rodriguez nikada nije tražio ni dio profita koji je stečen na njegovim pločama širom Afrike. Vratio se svakodnevnom životu na građevini ne trudeći se da iskoristi trenutnu popularnost na američkom tlu. Nastavlja život u siromaštvu, povremeno svirajući samo za sebe, sve dok se švedski režiser Malik Bendjelloul ne odlučuje da snimi film po njegovom životu, nazvan Searching for Sugar Man. Film je završen 2012. godine, a 10. februara 2013. osvaja Oskara za najbolje dokumentarno ostvarenje.

U prethodnih nekoliko godina, Rodriguez održava nekoliko koncerta širom Sjedinjenih Država, ali i Australije, gdje je takođe stekao slavu kroz prošle decenije, dok mu Oskar vraća planetarnu popularnost kakvu na prvom mjestu i zaslužuje. Pored sve slave, ipak ostaje ono što malo kojem savremenom muzičaru polazi za rukom; nastavlja živjeti u svojoj kući u predgrađu Detroita, skromno kao i cijeli život, tvrdeći da nema ništa loše u siromaštvu. Kada su ga pitali šta će uraditi sa svim novcem, odgovorio je da će kupiti nove naočale jer mu vid nije kao što je nekad bio. I dan danas, njegove komšije pričaju da ga viđaju kako poput beskućnika luta gradom sa gitarom, svirajući i dalje samo za sebe i uži krug ljudi koji se tu slučajno zateknu i posvete nekoliko trenutaka da posmatraju umjetnika sa kojim se sudbina poigrala na sebi svojstven način.

Advertisements

One thought on “Sixto Rodriguez – muzičar za kojeg svijet nije bio spreman

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s