Miloš Miki Đurašević – osjećaji gorčine nakon posljednjeg amsterdamskog ručka

Piše: Mirza Softić

Šta nam neki ljudi znače, vrlo često shvatimo tek kad ih izgubimo. Čika Mikija sam upoznao na Svetom Stefanu prije nekoliko godina, kada smo moja djevojka i ja došli u posjetu na nekoliko dana. Oni su stari kućni prijatelji, a već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica, shvatio sam o kakvom se čovjeku radi; o legendi! O geniju, o dobrom poznavaocu svega i svačega, o neizmjernom dobrici, o simpatičnom čovjeku koji je uz sve to pun entuzijazma, lucidnosti, fenomenalnih ideja i neke čudne energije koju će uvijek prenijeti na vas.

7

Čika Miki je bio i ostao jedan od najznačajnijih fotografa na zemaljskoj kugli. Slikao je dvadesetak godina, ni manje – ni više, nego lično Josipa Broza Tita, i to do same njegove smrti. Autor je njegovog oficijelnog portreta, štampanog u milionima primjeraka, koji je nakon njegove smrti obišao cijeli svijet. Napravio je još hiljade različitih fotografija za njega, a slikao je i preko stotinu svjetskih delegacija. Za Politiku je u maju 2010. izjavio kako je obišao s Titom 18 zemalja, a jedne prilike je s njim proveo čak 300 dana u cugu na turneji po Južnoj Americi. Meni je pričao i razne druge stvari, a ona koja mi je ostala u sjećanju je ta kako, iako nikad nije bio član Partije, mogao je mnogo toga raditi i družiti se s Titom na mnogobrojnim događajima koje je Tito pratio. Tito bi mu govorio “Miki, ti možeš sve”, jer je imao u njega beskrajno povjerenje. Priče o tome kako nisi smio biti vjernik i blizu velike funkcije u isto vrijeme, čika Miki bi opovrgavao i samo bi se na njih nasmijao, tvrdeći kako takvog čovjeka kao Tita majka više ne rađa. A Miki je, zaista, mogao sve. Ulazio bi i prolazio kroz najčvršće zidove raznih obezbjeđenja, pojavljivao se na manifestacijama na kojima ga niko nije očekivao, i uvijek izlazio sa sjajnim fotografijama. Postoji priča da je neke stvari slikao čak i kroz rupe na limenim krovovima, tačnije kroz otvoreni oberliht, kao što je bio slučaj sa jednim događajem u Bugarskoj (više o tome na ovom linku). Radio je u Oslobođenju 43 godine, a nakon što je otišao, tako se i ovaj list počeo polako gasiti. Došle su nove generacije novinara, Avaz je poklopio sve i kao što se dešavalo i sa mnogim drugim jugoslovenskim sretnim pričama, i ovoj je došao kraj.

3

5

Sjedio sam mnogo puta s čika Mikijem, ali ipak ne dovoljno da bi mi ikad dosadio. Viđali smo se u Budvi, Svetom Stefanu, Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Amsterdamu i raznim drugim mjestima na kojima je ovaj leteći čovjek u isto vrijeme živio. Pošto je bio građanin svijeta, jedna kuća mu je bila premalo, a često je unutar samo nekoliko dana, posjećivao nekoliko država, uvijek noseći svoju kameru od koje se nije nijednog trenutka odvajao. Čak i pod stare dane, Miki je nalazio vremena da ode na olimpijadu ili neko svjetsko prvenstvo, a ono što je njemu samom predstavljao veliki uspjeh, bila je činjenica da je bio jedini čovjek koji je s Ivom Andrićem otputovao na dodjelu Nobelove nagradu u Štokholm.

1

Moje prijateljstvo s njim, iako je trajalo kratko, jer čika Miki više nije među nama, obilježila je upravo ta energija koju je prenio na mene. Gdje god bi se pojavio, pričao je razne priče koje su mi, iako prilično puno putujem, djelovale potpuno nestvarno, jer obići toliko svijeta i napraviti takvu karijeru, a pritom ostati normalan, mogao je samo jedan skromni čovjek koji nije željan tuđih tapšanja i hvale, nego je upravo samodovoljan i skroman. Takav je upravo bio i naš čika Miki. Uvijek nasmijan, raspoložen za razgovor sa svima, uvijek dopadljiv, simpatičan, nikad namrgođen, nego veoma pozitivan i jednostavno drag. Drag kao čovjek, drag kao fotografski majstor, drag kao drug. A drug je bio, i to pravi. Gdje god bismo kod njega došli, bili bismo ugošćeni kao kraljevi. I danas se sa osmijehom prisjećam jutarnjeg plivanja na Svetom Stefanu, pranja njegove stare Bube u Trebinju, ili našeg jedinog amsterdamskog ručka u mom stanu. Posljednji put sam ga vidio u Beogradu, već prilično oboljelog, ali i dalje punog energije i nade. Nažalost, nisam dočekao ponovni susret i ne prestajem se kajati što ga i sam nisam izrežirao. Koliko god da se s nekim viđate, nakon što ga više nema, dobijete osjećaj da je bilo malo.

2

Za vrijeme našeg posljednjeg susreta, od čika Mikija sam u jednoj fascikli dobio kopije nekoliko njegovih radova, od kojih neke možete vidjeti i ovdje. To je ostala kao jedna od rijetkih uspomena na njega, a iako se čini apsurdnim, s ovim čovjekom nemam mnogo fotografija. I to mi je prilično bolno saznanje.

Ipak, čika Miki će ostati zauvijek u mom srcu; kao dobar čovjek, dobar Jugosloven i neko ko nikad nije izdao svoje i naše ideale. Počivaj u miru, dragi naš Miki i nadam se da ćemo se ponovo jednog dana sresti. Siguran sam da si na boljem mjestu od ovoga što je ostalo od naše Jugoslavije. Voli te tvoj novinar Mirza.

Advertisements

2 thoughts on “Miloš Miki Đurašević – osjećaji gorčine nakon posljednjeg amsterdamskog ručka

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s