Piše: Armin Stefanović

House M. D. ili samo House je američka TV serija od osam sezona koja je osvojila svijet, a 2008. proglašena je za najgledaniju TV seriju godine u svijetu. Osvojila je mnoge nagrade među kojima su Primetime Emmy Awards, dvije Golden Globe Awards, Peabody Award i devet People's Choice Awards. Također, mnogi su kritičari pohvalili seriju, naročito u pogledu glume i scenarija. Posebne pohvale idu glavnom liku serije, čangrizavom genijalcu, Dr. Houseu, koji je okarakterisan kao najsvježiji, najinovativniji glavni lik današnjice.

U ovoj medicinskoj drami (engl. medical drama) detektivskog tipa radnja je smještena u fiktivnoj bolnici Princeton-Plainsboro, a glavni lik je već pomenuti šef dijagnostičkog odjela Gregori Haus (Gregory House). Serija se temelji na Hausu i njegovom timu koji bira slučajeve koje niko ne može dijagnosticirati. Doktori su u pravoj utrci s vremenom, jer su pacijenti nerijetko na korak do smrti, a niko ne zna zbog čega umiru.

Haus kao Šerlok Holms

Kritika je povukla uvjerljivu i do sada neoborivu paralelu između likova Hausa i detektivskog junaka Šerloka Holmsa (Sherlock Holmes), čiji je autor Artur Konan Doil (Arthur Conan Doyle). Sličnosti su mnogobrojne, pa ćemo se osvrnuti samo na neke. Temeljna osobina dvaju likova je da su genijalci koji primjećuju detalje te ih povezuju u cjeline rješavajući slagalicu. U Holmsovom slučaju slagalica je detektivski slučaj, a u Hausovom medicinski problem, tj. dijagnoza.

Obojca imaju samo jednog prijatelja. Hausov najbolji prijatelj je Vilson (Wilson), a Holmsov Votson (Watson). I jedan i drugi „ljube“ samo objektivnu istina, a na emocije gledaju kao na smetnju pri rješavanju slučaja. Jedino zadovoljstvo nalaze u rješavanju slagalica. Iako se radi o sličnim likovima, vrijeme u kojem je stvoren Haus čini ga uveliko različitim od Holmsa. Oni možda jesu zasnovani na sličnoj ideji, sličnim osobinama, ali Haus očigledno nije bitan zbog toga što je genijalac, već zbog toga što je svojevrsna metafora postmoderne.

Ruševine moderne

Svjedoci smo umiranja jednog vremena, jedne ere koja ima snažne korijene. Svakodnevno se susrećemo sa „novim“ i „starim“, te vidimo različite ljude koji su  različito pozicionirani među dvije krajnosti. Dovoljno je da navedemo nekoliko riječi da se starijim ljudima zamanta: internet, gay, facebook, botoks, iPad, feminizam, itd. Čini nam se da sve ono u šta su oni prije vjerovali nema smisla, da je bezvrijedno i zastarjelo. Tradicija i običaji se sve manje praktikuju. Eto, naprimjer, i Bajram se sve više slavi uz pivu, nego uz porodicu.

Sve ovo je tako i nije baš bitno koju stranu zauzeli. Hiljade, milioni, milijarde neslaganja ne znače baš ništa. Sve je počelo kada smo se zapitali neka važna pitanja:

Da li mi napredujemo? Gdje nas vodi tehnologija? Zašto ratujemo? Iako često kažemo da živimo u postmodernističkom vremenu, meni to zvuči pogrešno. Meni izgleda da je postmoderna tek počela, a ono na čemu mi živimo su samo ruševine modernizma.

„Osnovna istina ljudskog stanja jeste da svi lažu. Jedina varijabla jeste u vezi čega.“

(Haus)

Moderno je uvjerenje da postoje laž i istina. Ovako postavljene, ove su kategorije binarne opozicije. Tako sortiramo i ljude na istinozborce i lažove, trećih nema. Najfrekventnija rečenica serije, ujedno i njena premisa, je: Svi lažu. Haus to naziva ljudskim stanjem. To je, dakle, ono što, između ostalog, čini čovjeka čovjekom. Ovakav uvod u seriju već je naznaka postmoderne. Prvi talas koji je postmoderna donjela je rušenje mita o čovjeku kao velikom, superiornom biću. Na isti način Haus ruši antropocentričnost nazivajući svoje pacjente lažovima i prije nego ih upozna. Čovjek na samom početku serije prestaje biti biće puno topline i istine, te postaje lažov po svojoj priridi.

„Ljudi na samrti također lažu. Žele da su manje radili, bili ljubazniji, otvorili sirotišta za mačiće. Kad nešto želiš uradiš to. Ne čuvaš to za publiku.“

(House)

„Simptomi nikada ne lažu.“

(Haus)

Modernistički čovjek vjeruje u osjećanja, volju, u ljudsku snagu, pobunu, u pravdu i moral… Sve što je ostalo poslije prvog talasa postmoderne su suhe činjenice. Čak se i objektivizam preispituje, ali postmoderna, generalno gledajući, vjeruje samo postupku, eksperimentu, rezultatu.

„Ti misliš da je jedina istina istina koja može biti izmjerena. Dobre namjere se ne računaju. Ono što ti je u srcu se ne računa.“

(Moriaty, Haus)

Hausa jedino to i zanima, važni su samo uzrok i posljedica, a ne kako se osoba osjeća jer se to desilo. Posao doktora je da liječi a ne da bude ljubazan.

„Idiopathic, od latinskog značenja – mi smo idioti, jer ne možemo shvatiti uzrok.“

(Haus)

„Ako hoćeš da saznaš kako dvije hemikalije reaguju, da li ih pitaš? Ne, jer će te slagati svojim malim hemijskim zubima. Staviš ih u epruvetu i počneš zagrijavati.“

(Haus)

„Čovječanstvo je precijenjeno.“

(Haus)

Moderna je uvjerena da smo dobra bića, jedina bića sposobna da urade dobro djelo zahvaljujući razumu. Uvjerena je da nam je tehnologija donijela napredak: liječimo bolesti koje nismo mogli ranije, komuniciramo na kilometre, putujemo ogromnim brzinama, letimo sigurnije.

Postmoderna nastupa sa rušenjem tih temeljnih uvjerenja moderne: Ljudi nisu dobra bića, ljudi su životinje kao i sve druge, jednako krvoločne, samo na drugi način. Ako nam je razum pomogao da budemo dobri, kako to da nismo pametni da ne ratujemo, silujemo, ubijamo, mučimo, istrebljujemo, uništavamo, palimo, itd. Razum nije sveti dar bačen iz raja, to je oružje kao što su kandže, zubi, otrov, bodlje. Oružje za preživljavanje, za uništavanje. Očigledno je da onda ne napredujemo, isti smo kakvi smo bili u pećinama. Jedina razlika su kravate i odijela umjesto lišća, rakete su zamijenile toljage, te više ne zaskačemo žene zbog seksa, sada im platimo.

„Tijela nam se raspadaju, nekada u devedesetoj godini, nekada čim se rodimo, ali se to uvijek dogodi i u tome nema nikakvog dostojanstva. Ne zanima me možeš li hodati, vidjeti, brisati vlastitu guzicu. Uvijek je gadno. Uvijek. Možemo živjeti dostojanstveno, ali ne možemo umrijeti sa dostojanstvom.“

(Haus)

Temelj moderne je mit, jednako kao što su mitovi bili temelj svega prije moderne, mitovi protkani lažima. Zabluda je da ljudi lažu sebe jer ne mogu razumjeti nešto. Ljudi to zapravo rade da steknu osjećaj kontrole. Znanje je kontrola, ništa drugo. Jedan od takvih mitova je mit o smrti. Ne možemo se pomiriti sa činjenicom da zahvaljujući mozgu učimo, vidimo, pamtimo, mislimo, i da jednom kada se mozak raspadne, sve to nestaje. Mi prestajemo biti, postojati.

Život je jedino što imamo, jedina stvar kojoj možemo dati smisao. Prašina smo u hladnom kosmosu kao i sve drugo. Da sada nestane jedna osoba, Zemlja, Solarni sistem ili cijela galaksija – ništa se ne bi znatno promijenilo. Zbog toga što to ne možemo kontrolisati, konstruišemo mitove o vječnom čovjeku.

„Priroda medicine je takva da ćeš kad tad pogriješiti. Ubit ćeš nekoga. Ako se ne možeš nositi sa tom realnošću, izaberi drugu profesiju. Ili završi medicinu i budi profesor.“

(Haus)

„Racionalni argumenti inače ne djeluju na religiozne ljude. Inače ne bi bilo religioznih ljudi.“

(Haus)

Ako pogledamo niz književnih djela kao Da Vinčijev kod, Dena Brauna (Da Vinci code, Dan Brown) te pojavu Novih Ateista (The New Atheists), vidjet ćemo da je jedan od zadataka postmoderne da dekonstruiše i one laži koje se uzimaju kao temelj čovječanstva kakvog danas poznajemo. Jedan od takvih mitova je religija. Od početka razmišljanja za sve što nismo mogli kontrolisati smo napravili Boga / boga. To je način da kontrolišemo ono što ne bismo nikada mogli. Znanje je moć i ako mi znamo da ćemo živjeti vječno na lijepom mjestu ukoliko budemo klanjali pet puta dnevno, odreknemo se jednih, a prigrlimo druge stvari, mi smo uspostavili kontrolu. Znamo uzrok, način i posljedicu.

AUGUSTINE:  Ja osjetim Boga svaki dan i čuda života oko mene. Čudo rođenja, čudo ljubavi. On je uvijek uz mene.

HOUSE: Gdje je čudo rađanja djeteta ovisnog o drogama? Hmmm? I gledanja majke kako ga napušta da bi nabavila više droge? Čudo ljubavi? Imaš duplo veću šansu da te ubije osoba koja te voli, nego stranac.

AUGUSTINE: Da li me to pokušavate odvratiti od vjere?

HOUSE: Možeš imati koliko god vjere hoćeš u duhove i zagrobni život, u raj i pakao. Ali kada govoriš o ovom svijetu ne budi idiot. Jer kažeš mi da se pouzdaš u Boga da preživiš, ali kada trebaš preći ulicu, znam da pogledaš lijevo i desno.

„Ne – ako se ti obraćaš Bogu onda si religiozan. Ako se Bog obrati tebi – imaš mentalnih problema.“

(Haus)

18:  Ti si ateista.

HOUSE: Samo za Božić i Uskrs. Inače, stvarno nije bitno.

18: Gdje je u tome zabava? Konačni, nemisteriozni svemir…

HOUSE: Ne radi se o zabavi! Radi se o istini.

Ironija i sarkazam

Jedan od stubova postmoderne čine ironija i sarkazam. Dvije stilske figure sa ogromnom uništavačkom snagom. One ne samo da poništavaju ono o čemu je riječ, već i ismijavaju i svode predmet na banalnost. Nije ni čudo da su ova oružija postmoderne Hausovo najdraže sredstvo u komunikaciji.

U konačnici…

Nije potrebno naglašavati kvalitet serije, kritika je to već uradila. Ono što treba spomenuti jeste da se Hausova filozofija ne provlači kroz seriju kao jedina tačna. Haus se svakodnevno sukobljava s drugim likovima zbog svojih uvjerenja. Postmoderna je često okarakterisana kao rušilački pravac, stanje bez nove ideje, ili kao stanje rušenja onog sto je bilo, u iščekivanju nečega novog.

Na kraju serije ponuđena je sjajna ilustracija kraja postmoderne: Jednom kada se sve uruši i kada ne budu postojali mitovi, tada ćemo se vratiti životu kao jedinoj sigurnoj istini, i sreći kao jedinoj vrijednosti. Postmoderna neće uništiti mitove, neće istrijebiti laži, samo će ih promijeniti. Laž neće imati isto značenje, značenje nečega što je ružno. Ona će biti nešto što je prirodno, a mitovi će ostati ono nama potrebno.

CAMERON: Šta se desilo s onim ‘Svi lažu’?

HOUSE: Lagao sam kada sam to rekao.