Piše: Adnan Smajić

Prije tri godine, časopis „ArtNews“ je objavio članak pod nazivom „Umjetnost u Rusiji na udaru“, gdje je skrenuta pažnja javnosti na ulične performanse kao odgovor na sve veća organičenja slobode izražavanja. Postupak koji je istaknuo sve veći utjecaj pravoslavne crkve u Rusiji i njezine veze s političkim vrhom je suđenje ruskom kustosu Juriju Samodurovu i Andreju Jerofejevu. Godinu dana kasnije, 2010. proglašeni su krivima za poticanje vjerske mržnje i narušavanja ljudskog dostojanstva zbog organizovanja izložbe pod nazivom „Zabranjena umjetnost“ . Na spornoj izložbi su  se našli radovi poput ruske pravoslavne ikone ukrašene likom Mickeya Mousea ili  djela koje prikazuje ruskog generala kako siluje vojnika. Presuda je imala ogroman odjek u javnosti i medijima, te kao posljedicu porast ulične umjetnosti (street art) širom države.

U suprotnosti sa galerijama i muzejima, godine 2005. godine na ulice Rusije, stupila je jedna od najradikalnijih i najkontraverznijih skupina pod nazivom Voina (u prevodu- rat), koja je djelovala anonimno sve do 2008. godine.  Grupu je 2005. osnovao diplomirani filozof Oleg Vorotnikov (1978. Breznyaki)  zvani Vor, što u prevodu znači lopov, dok je na engleskom slično samom nazivu grupe (War). Odmah mu se pridružila supruga Natalija Sokol (1980. Balakovo) zvana Koza, a do danas grupa broji preko 200 aktivista od kojih su neki od istaknutijih Leonid Nikolajev zvan Ludi Lenja (1983. Moskva) i Aleksej Pultser- Sarno (1962. Sarno). Oleg i Natalija 2009. godine dobijaju sina Kaspera Can't-Take-Our Eyes-Off Him Sokola, koji je do sada bio tri puta uhapšen.

Voina – F*ck for the heir – Medved`s little Bear!

Voina je ekstremno-ljevičarska anarhistička umjetnička skupina koja se u početku borila za slobodu moderne umjetnosti, ali je borba vremenom prerasla u rat sa društveno-političkim dogmatizmom. Njihove akcije imaju cilj šokirati javnosti ( „cilj umjetnosti je potaknuti emocije“) i  skrenuti pažnju na trenutne probleme u državi. Djeluju samostalno te nemaju podršku galerija, kustosa, kao ni vladinih ili privatnih institucija, a usko sarađuju sa borcima za ljudska prava, prava manjina, antifašistima i sličnim skupinama.

Na samom početku njihovog javnog djelovanja 2008. godine, Voina je izvela jednu od najpoznatijih akcija „F*ck for the heir – Medved`s little Bear!“ (Je*ite se za nasljednika Medvedića), koja je održana dan pred izbore na kojima je trebao pobijediti Dimitrij Medvedev. U Državnom muzeju biologije u Moskvi, pet parova je organizovalo orgije, koje su prema izjavi aktivista predstavljale „predizborno stanje tokom kojeg svako svakoga je*e“. Ovaj performans je prema navodima takođe oslikavao rotaciju između Medvedeva i Putina na mjestu predsjednika i premijera, što je samo po sebi „lakrdija i pornogafija“

Početkom jula 2008. godine, Oleg Vorotnikov, obučen kao svećenik sa policijskom kapom, u superkarketu je natrpao pet korpi sa skupocijenim delikatesima i alkoholom te neplativši izašao van bez zaustavljanja, ili bilo kakvog ometanja što je jasno pokazalo nedodirljivost ove dvije grupe kao i njihovu podložnost mitu.

Kao odgovor na drastične mjere sigurnosti i policijsku brutalnost tokom Međunarodnog ekonomskog foruma 2010. u Sankt Petersburgu, Voina je na polovini peterburgškog mosta nacrtala 65 metara visok i 27 metara širok falus koji je po dizanju mosta bio usmjeren prema zgradi ruske kontraobavještajne službe, a nekadašnjeg KGB-a. Rezultat akcije nazvane „Dick Captured by the KGB“ (K*rac uhvaćen KGB-om)  se mogao vidjeti iz centra St. Petersburga, a naknadno je dobio nagradu “Inovacija” od Nacionalnog centra za suvremenu umjetnost, što se nikako ne uklapa u sav kontekst – tako da su postojale pretpostavke da je to bio samo mamac vlasti da se otkriju učesnici.

Nakon „Dvorske revolucije“ 2010. godine, u kojoj su aktivisti prevrnuli policijski automobil, demonstrirajući kako se vrši reforma Ministarstva unutrašnjih poslova, u javnosti se povela žestoka polemika o granici između umjetnosti i vandalizma. Kaznu od nekoliko desetina hiljada dolara platio je poznati grafiti umjernik i politički aktivist Banksy za kojega je Voina izjavila da mu je posebno zahvalna jer je skrenuo pažnju svjetske javnosti na problem kršenja ljudskih prava u Rusiji.

Pussy Riot priča

Članice Voine, Nadežda Tolokonikova i  Jekaterina Samuševič, zajedno sa Marijom Aljohinom u avgustu 2011. godine su osnovale muzički sastav „Pussy Riot“.  Grupa je stekla svjetsku popularnost zbog nastupa u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi, 21. februara 2012. godine, tokom kojega su pod maskama izvele pjesmu u kojoj su pozivali „Bogodoricu da otjera Putina“ a moskovskog patrijarha Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve, optužile da “vjeruje u Putina umjesto u Boga”. Akcija je bila dio protesta protiv ponovnog izbora Putina na predsjedničku funkciju.   

Tužilaštvo je članice Pussy Riot-a teretilo za huliganstvo iz motiva vjerske mržnje, a sud u Moskvi ih je 17. avgusta proglasio krivima i pojedinačno osudio na po dvije godine zatvora. Za njemačke novine „Spiegel“ Tolokonikova je izjavila da „zakonski gledano, sud je u najgorem slučaju trebalo da ih osudi za prekršaj. Suđenje za krivično delo je Putinova lična osveta i niko ne može da predvidi kada će autoritarni sistem da se osveti“. Suđenje je izazvalo podijeljene reakcije javnosti, ali prema riječima članica, razotkrilo je represivni karakter režima i usku povezanost crkve i vlade.

„Poštujemo sve religije a posebno pravoslavnu crkvu. Zato smo bile potresene jer je velika, sjajna, hrišćanska filozofija upotrebljena na tako otrcan način. Mi smo veoma ljute zato što se kvari nešto što je divno.“ izjavile su članice.

Akcije umjetničkog sastava Voina i grupe Pussy Riot su odmjeravanje snaga u sukobu između vlade i društva. Ono što Pussy Riot radi je opozicijska umjetnost ili politika koja se naslanja na forme koje je umjetnost ustanovila. U svakom slučaju, to je oblik građanske akcije u okolnostima kada su osnovna ljudska prava, građanske i političke slobode ugušene od strane korporativnog državnog sistema, izjavila je Tolokonikova u svojoj završnoj riječi na suđenju članicama Pussy Riot.

Takva umjetnost nije ništa novo, mada je ovo prvi put da su se umjetnici suprotstavili autoritarnoj vlasti na tako suštinski i veoma javan način, naglasila je Tolokonikova.  Iako mnogi njihove nastupe nazivaju ekstremnim, pa čak i huliganstvom, porast sličnih skupina, ne samo u Rusiji već širom svijeta je neminovan, što potvrđuje sve veći broj ljudi koji vjeruju da članovi Voine i Pussy Riota zaslužuju da budu na slobodi, a ne iza rešetaka, služeći kazne daleko neproporcionalne svojim djelima.

Uzevši u obzir mnoge okolnosti zadnjih godina, performansi ovih skupina se sa pravom mogu nazvati ratom za umjetnost koja je sve manje ograničena na muzeje i galerije, a sve više prisutna na svakodnevnim mjestima, odakle će vršiti svoju možda već zaboravljenu dužnost, da ostane vjerna sama sebi i istini.