Tirana – grad u koji se rado vraćam

Piše: Mirza Softić

Krenuo sam za Albaniju jednog kišnog holandskog popodneva, u želji da ovog novembra uhvatim još koju zraku sunca pred sumornu jesen i hladnu zimu, koji me sigurno u mojoj trenutnoj zemlji očekuju u narednim mjesecima. U Albaniji sam već nekoliko puta bio, ali samo jednom sam se zadržao, odlazeći tada na utakmicu sa našom reprezentacijom. Tada sam se uvjerio da su Albanci sjajni ljudi, a sada sam to samo potvrdio.

Putovao sam preko Beograda i bio jedan od prvih koji su probali novu liniju nekadašnjeg zajedničkog avioprevoznika za Tiranu. Iako nije bliže, letjeli smo preko Crne Gore, vjerovatno iz nekog razloga vezanog za odnose Srbije i Kosova. Kada sam iz aviona ugledao Adu Bojanu, odmah mi je bilo milo oko srca, jer je to mjesto gdje često odlazim tokom ljeta. Zatim smo skrenuli lijevo i ubrzo se našli na modernom aerodromu u Tirani, koji za razliku od sarajevskog, radi 24 sata dnevno i obiluje letovima. Moja drugarica Drivalda, koja inače radi na ovom aerodromu, odmah mi je kupila prepaid sim karticu i 1 GB interneta na njoj, plaćajući 500 Leka (oko 7 KM). Nisam siguran da za ove pare možete kupiti istu uslugu u BiH. Istraživanje je moglo početi.

Stigao sam na konferenciju gdje ću biti gostujući predavač, pričajući o napuštenim i psima lutalicama u Sarajevu. Ljudi su negdje pročitali moj tekst objavljen na Novinaru, i tako me odlučili pozvati. Odsjeo sam u jednom od najboljih tiranskih hotela, u samom centru grada, na Bulevaru Dëshmorët e Kombit. Kada vam u Tirani neko kaže adresu, to vam apsolutno ne mora mnogo značiti jer brojeva jednostavno nema. Nije ih bilo ni u vrijeme Envera Hodže, nego su poštari jednostavno svakoga poznavali (ako je uopšte i bilo mnogo pisama), pa ih tako na zgradama nema ni sada. Tek poneko je sebi postavio broj, a puno bolja opcija je istraživanje uz pomoć smartfona, jer inače nećete daleko stići. Nazive ulica možete primijetiti uglavnom na ćoškovima i raskrsnicama, dok ih na zgradama takođe nema. Ipak, i to je dovoljno da vidite živopisna imena, poput ulica Džordža Buša ili Pape Ivana Pavla drugog.

Inače, pored ulice Džordža Buša, još je mnogo stvari u Albaniji koje podsjećaju na Ameriku. Imaju mnogo američkih univerziteta, američkih zastava “all over the place”, reklama itd., ali standard nije ni približan onom u Americi. Naime, prosječna neto plata u Albaniji je oko 370€. Za te pare ne možete priuštiti ratu kredita za stan, ne možete ga vjerovatno ni unajmiti, osim u nekom dijelu Tirane u kojem ne želite živjeti, ne možete si ni priuštiti potrošačku korpu. Potrebno je da u porodici radi barem dvoje, a nerijetko je i to premalo. Iako Tirana nije skup grad, ipak je potrebno poznavati gdje se možete jeftino obući, a gdje jeftino i dobro jesti. Nije svaki restoran dobar, štaviše, većina ih ne obraća mnogo pažnje na uslugu, što je velika mana za turizam, pa tako morate ili imati lokalca ili se dobro raspitati prije toga. Za one koji ne jedu svinjetinu, bitno je napomenuti da u Albaniji, iako je to zemlja sa 70% muslimana, uglavnom služe svinjetinu u skoro svakom restoranu, a ponekad se desi da je to jedino u jelovniku što možete naručiti.

Mene su moji lokalci odveli u tradicionalni albanski restoran Korca, u kom smo pojeli pet različitih jela, popili flašu vina, zasladili kolačem i kafom, i sve to platili oko 14 eura. Ipak, u Tirani postoje i oni skupi restorani u kojima čekate dugo, a dobijete malo. Takav jedan smo posjetili tokom gala večere na konferenciji. Nalazi se na 21. spratu zgrade poznate pod nazivom “Coin”, a odatle donosim i ove noćne fotografije Tirane. Coin je inače jedan od najskupljih tržnih centara u Tirani. Pošto sam kasnio iz Amsterdama za Beograd, imao sam samo pet minuta da presjednem za Tiranu, i logično, torba mi je ostala u Beogradu, pa sam morao kupiti majicu i košulju za prezentaciju. Otišao sam u Coin i ostao zaprepašten, jer nisam našao majicu ispod 100€. Tu sve šljašti, i iako je prosječna plata 370€, ljudi ipak kupuju, posebno oni koji ne spadaju u taj prosjek. Kada kažem “ne spadaju u prosjek”, mislim uglavnom na mafiju i njihove ogranke. Nakon pet dana provedenih u Tirani, teško je ne primijetiti ogroman broj skupih automobila. Moj drug sa Kosova, s kojim sam se tamo našao, kaže kako je sve to novac od droge, i da je Lazaret mala maca šta se ustvari u Albaniji dešava. Nisam kopao dalje, ali znam da mi se ogromne razlike među stanovništvom nimalo ne sviđaju, a u Albaniji je sasvim normalno vidjeti kuću pored kuće gdje jedna ima lift do garaže, a druga UNHCR najlone umjesto prozora.

Kako standard i nije baš najbolji, albanski kafići i restorani nude široki spektar “hljeba i igara”. Skoro da ne postoji lokal u kojem ne možete 24 sata dnevno gledati fudbal, a ako ste malo zagriženiji ljubitelj kladionice ili samog fudbala, možete gledati i po osam utakmica u isto vrijeme, bilo da je ponedjeljak ili subota. Ljudi ovdje prate finsku drugu ligu s jednakim žarom kao i bundesligaše. Zbog toga i pretpostavljam da će utakmica Albanija – Srbija biti više nego meč visokog rizika, posebno jer u Albaniji baš i nisam sreo nekoga ko je vidio ikakav problem u tuči koju su izazvali, između ostalog, i albanski igrači. Glede tog nesretnog događaja iz Beograda, trgovci su se sjetili da bi mogli nešto i zaraditi, pa sada možete naći majice na kojima je slika početka tuče. Koliko je ideja Velike Albanije popularna među Albancima, nisam uspio saznati, ali mi je drug sa Kosova kazao kako se njemu ta ideja ne sviđa. “Mi smo veoma različiti, a ekonomski ta ideja nema nikakvu podlogu. Kosovo je mnogo bogatije, i ako ništa drugo, kod nas sistem funkcioniše mnogo bolje. Naslijedili smo određene stvari iz Jugoslavije koje su ovdje i dan – danas pojam, poput pitke vode na česmama, ili sapuna u svakom toaletu”. I zaista, albanski toaleti izgledaju ili sjajno, ili grozno, a sredine nema. Takva je i cijela zemlja, poput one gore spomenute dvije kuće, dijelovi su ili veoma bogati, ili teška sirotinja. Srednja klasa skoro da i ne postoji.

Piramida

Ipak, i pored toga, u Albaniji će se svaki turist osjećati dobro, ukoliko ima dobre namjere. Pored Tirane kao kulturnog centra i mjesta gdje je noćni život zaista odličan, preporučujem i izlet u Drač. Drač je na jesen i dalje topao, plaže su puste, ali je temperatura mora 21 stepen, što i nije tako loše. Iako luka, ovaj grad ima svoj šarm i šta za ponuditi, a šetnja kejom je definitivno dobro rješenje. Ako namjeravate sjediti u zatvorenoj kafani, podsjetiću vas da je zakon o zabrani pušenja na snazi još od 2006. godine (naravno, u Bosni ga niko i ne spominje).

Po povratku u Tiranu obišao sam još i stadion, te stadionski kafić, u kojem niko ne zna nijedan jezik osim albanskog, ali je pun raznih šalova različitih fudbalskih klubova. Uz pomoć prijatelja koji je prevodio, saznao sam da besplatan ručak možeš dobiti ako ostaviš šal svog kluba. Nisam probao, jer sam s evropskim fudbalom raskrstio ove godine kada mi je klub ispao od Metalurga iz Skopja. Ne želim upasti u situaciju da pratim skandinavske druge lige, iako shvatam da je to bijeg od svakodnevnice. Iste one svakodnevnice gdje možete priuštiti čaj ili kafu od 30 leka (40 pfeniga), ali ne možete postaviti stakla na prozorima.

Tirana noću

Drač, pogled sa obližnjeg nebodera

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s