Piše: Aida Hadžimusić

Priču o kinu Bosna donosim sasvim slučajno. Pošto je objekat sakriven među ostalim zgradama u Alipašinoj ulici, donedavno sam ga zaobilazila poput svakog drugog ko se baš sa namjerom ne zaputi tamo. Kada sam se slučajno našla u kinu Bosna, nekadašnjem kinu Prvi maj, upoznala sam njegovu gazdaricu i heroinu Senu, koja mi je otkrila da ovaj mali objekat ima veliku priču i veliku historiju.

Kino prije rata

Sena Mujanović je gazdarica kina. Ona se prisjeća svog prvog dolaska u kino sedamdesetih godina, kada se tamo zahvaljujući svom tetku zaposlila kao blagajnica sa kikicama. Redovi za kino bili su tada dugi, jer su kina bila glavna okupljališta mladih i glavna mjesta izlazaka, pa samim tim i najveći izvor zarade. Tužno je slušati priču o dugim redovima za karte koje je Sena prodavala, dok sa njom razgovaram u praznoj kino dvorani, većinom pocijepanih sjedišta. Sale su za vrijeme projekcija bile pretrpane, iako je kino Bosna bilo samo jedno od jedanaest kina (Tesla, Partizan, Igman, Arena, Dubrovnik itd.) u Sarajevu. Kao objekat star već 108 godina, kino Bosna već spada u red historijskih spomenika. Do samog rata ono je radilo punom parom.

Ratne godine

Nekadašnji „Prvi maj“ bilo je zapravo jedino ratno kino. Svako jutro u 11 sati „unproforci“ su djeci predstavama nudili stvarnost sasvim drugačiju od one kakva je bila izvan kino dvorane. Imali su agregat, pa je to olakšavalo rad. Međutim, čarobni svijet improviziranog pozorišta nije bilo jedino zbog čega su djeca hrlila u kino. Većina djece dolazila je zbog sendviča koji se dijelio nakon predstave, kaže Sena. Ona je čak i u ratnim godinama uspijevala dolaziti u kino sa Ilidže. Tada je njen muž bio direktor kina, a ona je dobila dozvolu za prolazak kroz tunel kako bi mogla dolaziti najmanje dva puta u mjesecu.  

Napad i protivnapad

Uprkos ratnim razaranjima, nije minula želja da se ovaj objekat zaštiti i sačuva od propadanja. Sena je otkupila kino i tako ga spasila sudbine da postane samo jedan od srušenih objekata o čijem se statusu povremeno zapita samo neki zalutali turist. Ipak, kino je ubrzo postalo meta čovjeka koji je naumio da spomenik kulture žrtvuje za sitni kapital. On je stanovao iznad kina i nije dugo odustajao od ideje da otkupi kino od Sene i spomenik kulture pretvori u još jednu robnu kuću. „Nije odustajao.“- kaže Sena. „Ja sam ga samo pitala: gdje bi djeca izlazila? Jednom je došao sa džipom i nagovarao me da prodam prostor. Rekla sam mu: Dobro, ti samo mene pitaš, ali ima ovdje još neko ko se pita. Dođi u ponedjeljak“. Čovjek je došao i na svoje iznenađenje zatekao grupu mladih ljudi kojima kino služi kao mjesto izlaska. Vidio da je nema smisla da se dalje bori za objekat i više se nikada nije vratio.

Kino sada

Iako je vrijeme u kojem je kino dvorana bila pretrpana na sve tri predstave davno prošlo, ovaj objekat nije izgubio svoju prvobitnu svrhu, a oni koji ga drže u životu su Sena i Klub ljubitelja sedme umjetnosti. Kino je mjesto susreta članova kluba, a srijedom i nedjeljom se puštaju filmovi. Unutar kluba se razgovara o glumcima, režiserima, filmovima. Ulaz je besplatan. „Ovdje dolaze budući glumci, režiseri, umjetnici“, kaže Sena. Laka i Zabranjeno pušenje su ovdje snimili spotove. Sena često omogući studentima Likovne akademije da naprave izložbe. Ponekad se u prostoru kina Bosna okupljaju i najpoznatiji svjetski novinari. U kinu radi sedam mladića studenata, a dolaze iz različitih mjesta – Banja Luka, Lukavica i tako dalje. Svakog ponedjeljka ovo je mjesto okupljanja ljubitelja sevdaha. Osim toga što kino omogućava besplatan ulaz na projekcije, Sena dopušta članovima španskog univerzitetskog teatra da koriste prostor za probe svake subote, bez ikakvog interesa. Odakle toliki entuzijazam u vremenu u kojem se rijetko može očekivati usluga bez rezerve? Sena kaže da je vodilja u svemu ljubav prema mladima i prema umjetnosti. Od države i grada kino ne dobiva ništa. Onako skriveno, kako je za oči prolaznika, tako je skriveno i za interes države. Režije se jedva mogu plaćati, kaže Sena, ali se zahvaljujući kafani to nekako uspijeva, a time se pokriju i plate studenata. Ipak, cijene su minimalne. Na pitanje šta očekuje od ovog prostora u budućnosti, Sena odlučno odgovara: „Još kulturnih sadržaja“.  Ona kaže: „Pare nisu sve. Najvažnije je imati volju i ljubav. Šta ću, ko će se brinuti za ovo ako neću ja i ova djeca, koju pazim da se previše ne napiju?“