Kult Ćumeza

Piše: Mirza Softić

Kult Ćumeza teško da može objasniti neko ko tamo nije dolazio barem nekoliko godina tokom srednje škole. Iako sam se trudio ljudima približiti kakvo je to mjesto, teško mi je išlo i uglavnom sam postepeno odustajao. Trudio sam se opisati kako je moguće da na tako zagušljivom mjestu, u tako skučenom prostoru, i sa tako skromnim enterijerom, sve funkcioniše besprijekorno. Ljudi koji rade su uvijek nasmijani; ako nema mjesta, uvijek možete sjesti s bilo kojim neznancem; svi su u takav kafić dobrodošli; dim se može rezati nožem; nikad nema ni najmanjeg belaja i kafa je sigurno među najboljim u gradu.

3

Nas osmero u “kifli” za troje (foto: Dževad Mirojević)

Da pojasnimo ljudima koji ne znaju ništa o tome. Ćumez se ustvari ne zove tako, nego mu je pravo ime „Caffe Bar Sake“, po vlasniku Salihu Tvici, koji inače uglavnom radi u drugoj smjeni. Njegova sestra Amina, koju svi zovu skraćeno „Mina“, radi u prvoj smjeni, i živa je legenda kafane. Ćumez je dobio ime po kokošinjcu zbog kudikamo neuglednog izgleda, a po riječima moje sestre, iako su se vlasnici u početku bunili, na kraju su prihvatili taj naziv, i danas većina ljudi ustvari i ne zna koje je pravo ime Ćumeza. Ćumez se decenijama nalazio u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, na broju 12, a kad sam došao u Sarajevo na odmor, imao sam šta i vidjeti; da Ćumez više nije tu, nego u ulici Niže banje, s druge strane sarajevske Tržnice. Status kultne kafane Ćumez je dobio još prije nekoliko decenija, kada su gimnazijalci, uglavnom oni iz Prve sarajevske gimnazije, počeli bježati sa nastave, i to upravo tamo. Nekoliko godina kasnije, učenici srednje Umjetničke škole su im se pridružili, a poplavom gimnazija u našem glavnom gradu, učenici Bošnjačke i Katoličke gimnazije su takođe počeli dolaziti tu. Ja, kao učenik Druge gimnazije, pune guzonjinih sinova, dolazio sam jedino u slučaju duplog slobodnog časa, kolektivnog bježanja po cijeli dan, ili poslije škole, jer smo uvijek bili prva smjena. Ćumez je radio samo do 21 sat, i tu se uglavnom dolazilo tokom dana. Postojali su dani koji su bolji i koji su manje dobri, a nedjeljom je Ćumez bio zatvoren, pa su zbog toga subota i ponedjeljak redovno bili „najbolji“. U moje vrijeme svirao je ISV radio, na kojem sam doživio svoje prve novinarske korake, tj. pravio sam džinglove zajedno sa svojim drugom Anisom, sanjajući da ću jednog dana voditi emisiju. Kako je ISV bio radio posvećen isključivo rock muzici, rijetko ko ga je slušao, i imao je samo odabranu klijentelu. Teško ga je bilo uhvatiti, što zbog veoma slabog prijema, što zbog frekvencijske blizine Radija Federacije, koji se tad nekako drugačije zvao. Naime, ISV je bio na 96,5 MHz, a Federalni radio na 95,7. Zbog toga je uvijek muzika u Ćumezu krčala, ali to nikome nije smetalo, jer nam je bilo bitno da slušamo Partibrejkerse, Električni orgazam, EKV, Azru i druge domaće bendove, te katkad Metallicu, Nirvanu, U2… Kasnije se ISV radio ugasio, usljed nedostatka novaca i prostora, a u Ćumezu je počeo svirati Radio Grad, na 101,2 MHz. Danas je to, čini mi se, frekvencija Radija Kameleon, ali u Ćumezu i dalje svira uglavnom rock.

54

Moja tadašnja muška ekipa u ljetnoj bašti (krajnje desni je danas vlasnik prostora u kojem je bio stari Ćumez)

Anegdota sa ovog mjesta ima i previše. Kako je bilo okruženo drugim kafanama koje su uglavnom izgledale mnogo bolje, sa starinskim stolovima, malim separeima (koje smo zvali „kiflama“) i lošom ventilacijom, Ćumez je morao imati nešto što ostali nemaju. To je Saketu i Mini definitivno uspijevalo, i to su radili svojom ljubaznošću i ljudskošću (jednom mi je Mina rekla “znala sam da u ovom djetetu ima insana”, nakon što je shvatila da je njen prvi komšija ustvari moj rođak). Ako bismo pobjegli sa časa, Mina bi nas naružila i ljutila se, a ako bismo došli prije škole (što bi značilo u 7 ujutro), bilo bi joj drago. Uvijek bi nas ispraćala riječima „djeco, dođite“, bakšiš nije dozvoljavala, a prema nama se ophodila majčinski. Tu se svako osjećao kao kod kuće, mogao je biti hašišar, šminker, panker, pa i luđak, u Ćumezu je bio dobrodošao. Zbog toga je tu dolazio i General, čovjek koji je usred rata umislio da je general Armije BiH, ali i drugi gradski likovi koje drugi kafići nisu trpjeli. Ukoliko je neko postio, mogao je cijeli Ramazan sjedit’ ‘nako, ni to nije bio problem. Ako bi, pak, nešto naručio i ne popio, Mina bi ga napala riječima „ako postiš, što plaćaš, budalo jedna“. Kad je kafa svugdje bila 1 KM, u Ćumezu je bila pola marke, a danas košta 1 KM, što za centar grada, ipak nije mnogo. Tu nije bilo alkoholnih pića, osim piva, koje spada u prehrambeni proizvod. Kruži priča da je Ćumez bio nekad registrovan i kao s.u.r. (samostalna ugostiteljska radnja), pa kao bosanska kafana, zatim kao s.t.r. („t“ u ovom slučaju znači „trgovačka“), ali šta je od toga istina, iskreno pojma nemam.

ee

“Čudni likovi” u današnjem Ćumezu

Izgled same kafane je bio zaista specifičan. Na početku mog staža u Ćumezu, sve je bilo vrlo staro. Nije bilo televizora, frižider je bio onaj iz supermarketa u kojem stoje sir i salame, a iza šanka je posluživala Tidža, koja je vjerovatno Mini i Saketu bila nešto u rodu. Ne znam šta se desilo sa tom ženom, imala je dosta godina i prije deceniju i po. Zadnji put kad sam bio tamo, još na staroj lokaciji, bile su okačene slike poznatih muzičara koji su tu dolazili. A bilo ih je mnogo, i to sve redom poznatih lica, od Seje Sexona, do Hanke Paldum.

1

Kafa s mlijekom i cjenovnik današnjeg Ćumeza

Danas Ćumez više nije na starom mjestu, a nova lokacija nema ljetnu baštu. Prije nego ću završiti ovaj tekst, odlučio sam otići tamo i popiti kafu. Nazvao sam Ajdina, i tokom jednog vrlo sunčanog dana, mi smo sjeli “unutra”, što bi svakom normalnom bilo čudno. Mine, nažalost, nije bilo, ali je Sake svejedno bio onaj stari. Donio nam je produženu i veliku s mlijekom, te sam ga pitao šta se desilo s onim starim prostorom. Reče mi da neke komšije sada imaju pravo na njega, ali “da je ovdje bolje”, te da “posao ide odlično, kao i dosad”. Nakon toga sam primijetio da Ćumez ima i internet, te jedan veoma dobar televizor. Četiri – pet stolova je bilo zauzeto, a za njima su sjedili čudni ljudi, kao i u ono vrijeme. Osjećao sam se ponovo lijepo, pogotovo što je i ventilacija bila bolja nego u starom Ćumezu. Tim odlaskom nisam zatvorio tu priču, te sam odlučio nastaviti dolaziti i piti kafu. Sve dok ima Ćumeza, biće i dobre kafe, a dok ima dobre kafe, biće i razloga za druženje. A ko u Ćumezu nije nikad bio, taj ne zna šta je propustio.

ll

Sarajevski detalji na zidu Ćumeza

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s