Aleksandar Hemon: Sarajevo sam upisao u Chicago

Razgovarao: Anes Osmić

Pripremajući se za razgovor s jednim od najistaknutijih svjetskih pisaca današnjice, kojeg, nimalo slučajno, mogu čitati i na maternjem jeziku, otišao sam do biblioteke da podignem neke njegove knjige i valjano se pripremim za svog sagovornika. Bibliotekarka je rekla kako nema ništa od Hemona, te brže-bolje dodala, “sad su se odjednemo svi sjetili da on postoji”. U knjižari gdje sam pak kupio njegovu posljednju knjigu bio je vidno označen kao najprodavaniji autor. Najčitaniji i najprodavaniji. No, Aleksandar Hemon daleko je više od pukih statističkih podataka koji više govore o nečemu drugome.

Većina uvod o njemu započinje riječima da za njega i nije potrebna posebna najava. Možda i nije. Jer je on jedan od rijetkih autora koji se čitatelju ponajbolje predstavlja isključivo pisanjem. I možete ga, slobodno, u tim recima – između Njega i svijeta – vidjeti kao Čovjeka koji je morao potpuno izmisliti svoj život, ili kao Čovjeka koji tvrdi da se ništa ne dešava samo njemu, kako je dio mreže ljudi koja egzistira oko njega. To ne znači da je Aleksandar Hemon samo to. Možda je to samo jedan Trenutak njega. Noseći se s pričom, prošlošću i trenutkom lično, možete ga vidjeti i kao Čovjeka koji piše o bujrum šahu, anti-odi radosti, ljudima kojima je kost izmještenosti zauvijek zapela u grlu, moralnoj letargiji kojom su riječi protraćene, o antiživotu koji postoji izvan naših života. Možete, sigurno. Vjerujem da mu ne bi bilo krivo. Ali je on, baš onoliko koliko treba, predstavio samog sebe u svojim knjigama. O još jednom Trenutku Aleksandra Saše Hemona ćemo reći i u ovom prijateljskom razgovoru s njim.

Povod za naš razgovor je pokretanje prvog časopisa studenata Filozofskog fakulteta čiji ste student nekada i sami bili. U kakvom Vam je sjećanju ostao ovaj fakultet, te kako danas, nakon svega, gledate na svoje studentske dane?

Prije svega, čestitam na pokretanju vašeg časopisa. Mislim da je hrabro i neophodno, a i vrijedno poštovanja, da se pokrene nešto što studentima daje mogućnost da imaju svoj glas u književnosti i javnom prostoru.

Moje studije na Filozofskom fakultetu su dosta davno sjećanje, a i duga priča. Diplomirao sam 1990. godine na Opštoj književnost i bibliotekarstvu. Ozbiljno iščitavanje knjiga i nekoliko izuzetnih profesora su značajno odredili moju spisateljsku putanju, ali to su, na drugačiji način, učinili i neki profesori koji su imali — pokazaće se u ratu — rasističko – zločinačke sklonosti. Ja sam već tokom studija počeo pisati i objavljivati, na Omladinskom programu, u omladinskoj štampi, uglavnom novinarske uratke. Rano sam, dakle, počeo profesionalno pisati. Fakultet mi je to omogućio, pošto nije, da budem iskren, bio posebno zahtjevan.

U kakvom su položaju, prema Vašem mišljenju, studenti u BiH danas?

Nemam direktan pristup univerzitetskom sistemu u BiH, ali iz druge ruke saznajem da je kvalitet obrazovanja značajno opao, bilo zbog toga što ratom razrušena obrazovna infrastruktura nikad nije potpuno obnovljena, bilo zato što etno-nacionalizam ima jak ideološki upliv od prvog razreda osnovne, pa do fakultetske diplome. Ne sumnjam da među studentima postoji veliki broj vrijednih i talentovanih mladića i djevojaka, koji bi bilo gdje u svijetu bili jednako ili bolje vrednovani, ali koji vjerovatno nemaju sistemsku podršku. Oni su osuđeni da se snalaze, uče, što bi se reklo, vannastavno. To je bio slučaj i sa mnom i mnogima iz moje generacije, mada nama nije bilo ni izbliza tako teško.

Više ste puta do sada istakli i svojim pisanjem pokazali (Čovjek bez prošlosti, Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke) da Vaša pozicija nije definirana nacionalnim kulturnim sistemom, da ste u prostoru preklapanja, da Vaša odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Vjerujete li da je, zaista, igdje u svijetu, u BiH posebno, moguć transnacionalni model kulture, pa i književnosti?

Model je moguć, naravno. Ono što je teško je praksa. Ali praksa uvijek počinje pojedinačno. Moja — i bilo čija druga — pozicija je definisana u multidimenzionalnom sistemu, što će reći da ja nikad nisam jedini koji je definiše. Etnicitet, rasa, klasa, rodni identitet su neke od tih dimenzija. Čitava borba je u tome da pojedinac ima što veću kontrolu nad vlastitom pozicijim, da bude u stanju da govori u svoje ime i definiše vlastiti identitet, da ravnopravno i bez ograničenja učestvuje u javnom razgovoru, za šta su očigledno uslovi bolji u demokratiji zasnovanoj na nehijerarhijskoj razmjeni u javnom prostoru. Moja se pozicija definiše u toj borbi, ne prije nje. Moguće je da je ono za čim ja težim, barem za mog života, nemoguće u Bosni, a možda i u svijetu. To, međutim, nije razlog da se od borbe odustane, naprotiv!

Jedan od problema sa obrazovanjem u Bosni, a i u Americi, je to da mnogi od fakulteta zapravo očekuju obuku, često za nepostojeći posao. Ali obrazovanje je nešto drugo od obuke, utoliko što počinje unutar obrazovnog sistema, ali se tu ne smije završiti. Idealno obrazovanje daje studentima sredstva za razumijevanje svijeta i, što je važnije, pristup mehanizmima razmjene znanja koji im omogućavaju da imaju moć djelovanja u svijetu. Zato je univerzalni pristup obrazovanju pretpostavka svake demokratije. Zato su studenti često najprogresivnija snaga u društvu. Zato je etno-nacionalistička obuka, u slučaju Bosne, osnova obrazovnog sistema koji služi da se građani obuče da budu nacionalni subjekti.

Sada razmišljamo o informacijama – ako imaš informacije, znači da si uhvatio protivnika za muda. Ali moramo da pretočimo informacije u znanje, ako mislimo da nam one budu od koristi. – pomenuli ste u jednom od intervjua. Kako da pretočimo informacije u znanje u aktuelnom sistemu koji normativizira što manju količinu znanja, razuma, propitivanja, kritike, učenosti i nauke?

Znanje je ono što je unutar nas. Ja mogu da imam informaciju o tome koja je temperatura napolju i da li pada kiša, ali znanje je u tome da odredim uslove po kojima ću izaći i načine (i odjeću) na koje ću učestvovati u toj situaciji. Ili: ja mogu da imam informacije o svom sugovorniku, ali znanje se ukazuje i praktikuje u našem ljudskom kontaktu i razgovoru. Informacija je o svijetu, znanje je učestvovanje u svijetu, učestvovanje u polju ljudskog iskustva.

Paradoksalna je činjenica da život u Bosni — kako sada, tako i prije — omogućava razumijevanje nekih od ključnih pitanja (modernog) ljudskog postojanja: identitet, trauma, migracije, odnos između sopstva i historije, a bogami i čudesa tranzicijske privrede, konstrukcija kriminogene države itd. Tragično je, naravno, da je to znanje posljedica rata i društvenog i moralnog kolapsa, kao što je i teško intelektualno preživjeti svakodnevno suočavanje sa kontekstom koji normativizira neznanje i podređenost pasivnom kolektivu.

Naši su ljudi, uključujući i mlade, među najjačima koje znam: intelektualno, moralno, psihološki. Ali su zato i među najgorima. Faktički nepostojeća društvena infrastruktura onemogućava postojanje sredine. Oni koji izdrže i prežive taj nedostatak znanja, razuma, propitivanja, kritike, učenosti i nauke, koji u tom kontekstu, pod nevjerovatno teškim uslovima, uspiju da nešto nauče i da onda to znanje praktikuju, su junaci, među najboljima u svijetu.

Teško odustajete od ideje umjetnosti kao oplemenjujuće ističući pak da se u Americi i svim razvijenijim zemljama književnost sve više okreće tržištu i da sva kultura postaje sve više tržišno orijentisana. U kakvu književnost vjeruje Aleksandar Hemon i ima li ona još uvijek emancipatorsku ulogu u društvu? (Sjetimo se i priče o profesoru Koljeviću od koga ste, prema Vašim riječima, najviše naučili o književnosti, a koji je postao jedan od vodećih fašista skorije historije.)

Ideja umjetnosti koja oplemenjuje je historijski obezvrijeđena. Dovoljno je pomisliti na ratove koji su vođeni na našim prostorima. Ideološke radionice koje su ih omogućile bile su pune umjetnika, književnika i poznavalaca umjetnosti i književnosti, uključujući i nekoliko mojih bivših profesora sa Filozofskog fakulteta. Ideja da knjiga oplemenjuje je pseudoreligijska, strukturalno identična vjeri da će Božja riječ, sadržana u nekoj svetoj knjizi, dovesti do spasenja.

Mislim da književnost tako ne funkcioniše, niti treba da funkcioniše. Mislim da je očekivanje moralnog spasa od knjige (što se dešava i sa tzv. angažovanom književnošću) vodi u sve vrste zabluda, a lako se može pretvoriti u jednostavno ispiranje mozga.

Vjerujem, međutim, da književnost otvara prostor ljudskosti i da je učestvovanje u tom prostoru etički neophodno. Književnost je tako zamisliva kao polje ljudskog iskustva upisanog u jeziku. Učestvovanje u tom polju je drugačiji modalitet odnosa prema svijetu i drugim ljudima od, recimo, politike ili tržišta, te utoliko ima etički potencijal. Drugim riječima, taj koncept književnosti koja nas može poboljšati samo je vjera u taj potencijal, čije ostvarenje nikad nije garantovano. Književnost je utopijski projekat.

hemon

1999. godine, pišući za Dane o filmu Generalova kćerka „kao jednom od stotinu holivudskih filmova priključenih na američku političku podsvijest“, istaknuli ste da bi Amerika bez Hollywooda „pukla pod pritiskom vlastite podsvijesti i zapitali se: Ej, kad bi Bosna mogla naći nekog masovnog terapeuta da se bavi njenom mutnom političkom podsviješću, gdje bi joj kraj bio.“ Da li je Bosna petnaest godina poslije pronašla svog terapeuta i, ako nije, kako da ga pronađe?

Nije, naravno. Pri tome se ratna trauma transformisala u tranzicijsku. Problem Bosne je da je javni prostor, neophodan za građanski, politički, etički i estetski angažman, umanjen do te mjere da je zajedničko bavljenje tim traumama gotovo nemoguće. Jedan od načina bavljenja zajedničkim traumama je, naravno, kultura, a znamo koliko je taj prostor smanjen, i to često doslovno, zatvaranjem, recimo, javnih kulturnih prostora. Da bi se Bosna oporavila, potrebno je te traume produktivno transformisati, pretvoriti, ako hoćete, u korisno javno znanje. Terapeut već postoji — to smo svi mi. Fali nam prostor.

Zanimljiv je i neobičan Vaš životni, pa i književni put. Da li ste, prošavši kroz sve, pisac postajali dva puta, te šta je za uspješnog pisca najvažnije: jezik, mašta, životno iskustvo ili lična tragedija? Ne pomislite li ponekad da se u književnosti ponajviše valorizira privatna tragedija?

Tragedija, lična ili kolektivna ne igra nikakvu ulogu, to vam sigurno mogu reći. Ne postoji veza između muke i talenta. Svako ko živi nakuplja životno iskustvo. Tragično životno iskustvo nema veću vrijednost od sretnog života, naročito ako znamo da se svaki život isto, tragično, završava. Možda je zato ljudska tragedija zanimljiva — uvijek se nadamo da će se tragični lik izvući, a kad se ne izvuče, podsjeća nas na vlastitu smrtnost.

Najvažnija stvar je, naravno, jezik, bez kojeg nema književnosti, niti ima ljudskosti. Ali jezik je uvijek zajedničko dobro, nikad ne pripada jednoj osobi ili piscu. Nikad nisam upoznao niti jednog pisca, ni na jednom jeziku, a upoznao sam ih stotine i hiljade, koji nije bio veliki čitalac. Književnost je uvijek dijaloška rabota, omogućava nam, kao čitaocima i kao piscima, da zauzimamo višestruke, istovremene, ponekad međusobno isključive pozicije. Drugim riječima, najvažnija stvar za pisca je književnost i njeno čitanje.

Gostujući na internacionalnom Festivalu autora nakon što ste pročitali priču Akvarijum, Eleaonor Wachtel vas je upitala da li ste poslije gubitka kćerke Isabel slušali sevdah, pojašnjavajući publici da je to neka vrsta bosanskog bluza. Da li je to pitanje, najblaže rečeno, bilo neprimjereno upravo možda zbog kulturoloških razlika koje su se u tom trenutku ponajbolje i vidjele?

Cijenim vaše pitanje, ali u njemu je već upisan vaš sud. Ipak ću pokušati odgovoriti. Mene to pitanje nije uvrijedilo, niti mislim da je izložilo neke duboke kulturološke razlike, budući da razgovor sa Eleanor Wachtel nisam shvatio kao susret dvaju kulturnih reprezentacija.

Nerazumijavanje je dio razumijevanja. Neprimjerena pitanja su dio dijaloga. Smatram da meni kao piscu čitalac ne duguje razumijevanje. Mislim da je minimalna pretpostavka svakog iščitavanja pokušaj razumijevanja. Književnost je dijalog i u smislu pregovora — čak iako su početne pozicije udaljene, književnost može premostiti taj jaz. Mora barem pokušati.

Mislim da je pogrešna i štetna pretpostavka da su jazovi među kulturama nepremostivi. To vodi ka ideologiji koja tvrdi da nas niko ne razumije, niko ne voli i niko ne poštuje, zbog čega nam je neophodna teritorija na kojoj smo svi isti i razumijemo se bez napora.

Jedina komunikacija, te tako i književnost, koja ima važnost je ona koja zahtijeva napor.

77

Da li se poslije Knjige mojih života osjećate ogoljeno i intimizirano s širom masom? Zbog čega vam je važno pisati uglavnom o vlastitom, intimnom i privatnom?

Ne. Nemoguće je upotrebljavati jezik koji je nevezan za prostor intimnog ili privatnog. Ali jezik je uvijek kodiran, zato što učestvovanje u bilo kojoj javnoj razmjeni zahtijeva komunikativnu kontrolu. Književnost je zbog toga uvijek istovremeno javna i lična, intimna i kolektivna praksa. Da se bojim suda mase, ne bih se uopšte bavio književnošću — niti kao pisac, niti kao čitalac, pošto ne bih vjerovao piscima sa kojim ne dijelim vlastite strahove.

U krajnjem ishodu, ja sam pripovjedač — imam potrebu da pričam priče i mislim u jeziku. Neke od tih priča su istinite, neke izmišljam.

„Sarajevo koje sam ja znao i u koje sam se nerazumno vraćao je uništeno, možda iščezlo. A možda i nije, ja ne znam, suviše sam daleko. Ali, ako se ikada vratim u Sarajevo, sasvim sam siguran da opet neću znati zašto sam se vratio“ – napisali ste u decembru 1992. godine. Da li ste ikada saznali pravi razlog vraćanja Sarajevu?

Pravi razlog je da ga nikad nisam zapravo napustio. Sarajevo u kojem sam živio do svoje dvadeset sedme godine i koje je uvijek bilo centar moje lične historije dalo mi je okvir uz pomoć kojeg sam promišljao i promišljam mnoge stvari, okvir koji sam mogao primijeniti na svoj život u Americi. Sarajevo sam upisao u Chicago.

Fotografije: Haris Čalkić (crno-bijela), aleksandarhemon.com i Facebook

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s