Piše: Majda Balić

Da razjasnimo odmah na početku: svijet Formule 1 nije počeo, niti se završio sa Michaelom Schumacherom. Upoređivanja su jasna: Tazio Nuvolari i Gilles Villneuve su bili sposobni pobjeđivati u daleko lošijim bolidima, Alain Prost i Michael Schumacher su superiorni taktičari, Stirling Moss je bio svestraniji od svih ostalih, a Jim Clark je imao nedostižnu, prirodnu brzinu. Juan Manuel Fangio je posjedovao spoj većine navedenih osobina i jednostavno je smatran genijalcem u ovome sportu. No, Ayrton Senna je taj kojega su vozači i publika F1. stavili na pijedestal. 

Ayrton Senna je u decembru 2009. posthumno proglašen najboljim vozačem svih vremena u izboru svojih kolega vozača koji je proveo britanski magazin Autostop. U izboru je sudjelovalo 217 sadašnjih i bivših pilota F1. Senna se po izboru kolega našao ispred Michaela Schumachera (koji je statistički najuspješniji F1 vozač) i legendarnog Juana Manuela Fangija. Godinu dana ranije, i čitatelji najrespektabilnijeg F1 magazina, F1-Racing-a, postavili su „kišnog čovjeka“ na vrh svoje liste najboljih. Drugi je, identično izboru koji su napravili vozači, Schumacher, a Fangio je treći.

U ovom hiper-raketnom vremenu u kojimu se ljudi „troše“ i zaboravljaju munjevitom brzinom, ovi su rezultati više nego zadivljujući. Osamnaest godina nakon Sennine smrti i perioda dominacije „njemačkog stroja“ Schumija, svijet se još uvijek sa poštovanjem sjeća „najters“ vozača Formule 1. Da, stigli su neki novi klinci, Vettel, Hamilton i ekipa, ali još su oni daleko da bi im mogli prognozirati zvijezdanu prašinu.

Da je živ, Senna bi u martu ove godine proslavio svoj 52. rođendan. No, njegov je život tragično prekinut u 34. godini. Tako je prvi maj 1994. postao razdjelnica u F1 historiji: vrijeme se dijeli na „prije“ i „poslije Tamburella“!

Tamburello – kraj jedne nevjerojatne ere

Vikend pred prvomajsku utrku Velike nagrade San Marina u Imoli te 1994. uopće nije dobro počeo. U petak, novajlija iz Brazila, Rubens Barrichelo, je hospitaliziran nakon nesreće na treningu. Senna uspijeva ući u bolnicu i pored zabrane koja je strogo nametnuta svima: preskočio je bolnički zid i ušunjao se da posjeti svoga povrijeđenog sunarodnjaka. Senna tada po prvi put postaje svjestan koliko su svi vozači F1 konstantno blizu smrti sa tako niskim sigurnosnim standardima. Crni vikend se nastavlja smrću Austijanca Rolanda Ratzenbergera (kojemu su to tek bile druge kvalifikacije) na slobodnom treningu. Senna je jedini otišao na mjesto nesreće, a to ga je navodno toliko potreslo da je Sid Watkins, šef medicinskog osoblja, tvrdio da je Senna bio toliko uznemirem da je  plakao pred njim. U nedjelju ujutro, nekoliko sati prije utrke, održava se vanredni sastanak svih vozača koji žele da ukažu FIA-i na to da se sigurnosni sistemi u F1 hitno moraju poboljšati. Osniva se Driver's Safety group, a za predsjednika je izabran Ayrton Senna.

U boxu, nekoliko minuta prije izlaska na pole-position na stazi, Senna sprema austrijsku zastavu u bolid sa namjernom da nakon pobjede sa zastavom u ruci odveze počasni krug za poginulog kolegu. Odmah na startu su se sudarila dva vozača, te je na stazu izašao Safety car sa ciljem da uspori utrku dok se ne uklone krhotine bolida. Safety car je ostao na stazi šest krugova, a u sedmom je utrka nastavljena punom brzinom. A onda, na kameri drugoplasiranog Michaela Schumachera, vidi se kako Senna, umjesto da skrene u Tamburello krivini, ide ravno na betonski zid. Dok je Michael produžio da preuzme vodstvo (i na utrci, i u kasnijoj historiji F1) ostatak svijeta je zapanjeno zurio u nepomičnu žutu kacigu vozača Williamsa u skršenom bolidu. Slika iz helikoptera uživo je prenosila napore doktora dok su na stazi pokušavali spasiti Ayrtona. Umalo da dođe do još veće tragedije jer je jedan vozač nesporazumom mislio da se utrka nastavlja, te su ga jedva spriječili da udari u helikopter hitne pomoći koji je bio na stazi.

Šou se morao nastaviti, odlučila je FIA, te ponovila start utrke 37 minuta nakon što je Senna prevezen u bolonjsku bolnicu. Krv pored staze se nije ni osušila, a utrka Velike nagrade San Marina je nastavljena. Mrtvozornik je utvrdio da je Senna preminuo na licu mjesta: načelno se smatra da je pucanje letve volana uzrokovalo izlijetanje i onemogućilo Sennu da izvrši skretanje na toj krivini. Telemetrijom je poslije dokazano koliko je sjajne reflekse imao Ayrton, pokušavajući barem ublažiti silinu sudara smanjivši brzinu sa 310 km/h na 218 km/h u samo dvije sekunde. No, fatalan je bio otkinuti komadić metala sa prednjeg ovjesa koji je probio vizir kacige i prošao Senni kroz sljepočnicu.

“Bila je to tragedija, ali publicitet koji nam je donijela je bio ogroman. Bilo je to dobro za Formulu 1. jer su se mnogi ljudi zainteresirali za Formulu 1 tek nakon njegove smrti koja nam je donijela veliki publicitet“ – beskrupulozno izavljuje Bernie Ecclestone, šef takmičenja u F1, uoči VN Brazila u Interlagosu 2009., petnaest godina nakon smrti „kišnog čovjeka“.

Rođenje legende „videogame“ mentaliteta

Ayrton je oduvijek znao što će biti u životu. Kada je imao 3 godine njegov mu je otac, prebogati brazilski zemljposjednik, kupio karting. Ayrton je jedva čekao svoj 13. rođendan jer se tada mogao prijaviti na tekmičenje u brazilskom karting kupu. Sa 17 godina je osvojio Južnoameričko kart prvenstvo. Četiri godine kasnije, svježe oženjen i neviđeno ambiciozan dolazi u Britaniju te se počinje takmičiti u Formula Ford 1600 utrkama. Njegova je novopečena supruga teško podnosila muževu predanost poslu, shvatajući da ima muža samo na papiru, te da je Ayrton zapravo vjenčan za svoju trkačku karijeru. Razveli su se  nakon 8 mjeseci braka, a Ayrton se razočaran vraća u Brazil. Trijumfalno se vraća naredne godine u velikom stilu: 22 su mu godine, osvaja 22 utrke u sezoni i osvaja titulu godine u Formuli 1600 u Britaniji. Slijedeći korak bila je Formula 3, svojevrsna „generalna proba“prije ulaska u najveći svjetski cirkus, F1.

Te 1982., utrka u Snettertonu je opisana je kao njegov prvi u nizu magičnih trenutaka: startao je s prvog mjesta i poveo utrku, no u drugom su mu krugu, na kraju najdužeg ravnog dijela, otkazale kočnice na prednjim kotačima. Izletio je, no bez oštećenja bolida. Vratio se na stazu kao posljednji, želeći se samo dovući do boksa, no ubrzo je shvatio da i sa samo stražnjim kočnicama može brzo voziti, proklizavajući kroz krivine umjesto da koči. Koliko brzo? Dovoljno da pretekne sve i pobijedi! Po prolasku kroz cilj nije se mogao zaustaviti još tristotinjak metara… Nakon što se došetao natrag do boksa, jedan ga je od rivala upitao može li mu reći u čemu griješi, zašto je toliko sporiji od Senne. Ayrtonov je odgovor ušao u legendu: «Kočio sam kasnije od tebe – a uopće nisam imao kočnice!»

Chico Serra prigodno obilježava Sennin prelazak iz svijeta Formule 3 u FIA-in cirkus savjetujući Ayrtonu de Silvi da promjeni prezime u neko koje će ga više izdvojitii koje nije toliko uobičajeno u Brazilu. Tako Ayrton uzima majčino prezime, Senna. Ayrton da Silva postaje Senna, spreman za F1. No, Piquet ne želi Senu za klupskog kolegu. Tako Ayrtonu ostaje ulaz na „mala vrata“ sa nižerazrednim i nekonkuretnim Tolemanom. Njegova debi vožnja  mu ponovo daje do znanja da je u F1 važnije imati dobar bolid nego biti izvrstan vozač. Ipak, Senna ne odustaje i strpljivo vreba svoju priliku priželjkujući neke vanredne uslove u kojima bi mogao pokazati svoje vozačko umijeće, a ne samo inferiornost svoga bolida u odnosu na one vodeće.

„Ako je Bog na tvojoj strani, sve postaje jasnije!“

Za Veliku nagradu Monaca, startao je 13. Dok je kiša prijetila da poplavi stazu, Senna je shvatio da mu se ukazala životna prilika. Prost, Mansell i Lauda su se mučili da se zadrže na stazi, te je Prost neprestano signalizirao tehničarima da prekinu utrku. U 20. krugu prvoplasirani Prost je imao prednost nad Sennom od 33.8 sekundi. U 31. krugu taj je zaostatak „spao“ na 7.4 sekunde. Staza u Monacu je i u suhim uvjetima okarakterizirana kao nemoguća za preticanje, no Senna je vrlo brzo stigao sa 13-og na drugo mjesto, iz sekunde u sekundu ugrožavajući Prosta. Utrka je prekinuta u 31. krugu, a Senna je bio vidno razočaran jer je smatrao da mu je pobjeda oteta –  „ubijao“ je Prostovu prednost za 4 sekunde po krugu (!!!) te je postalo pitanje sekunde kada će preteći i njega. „Ne postoji krivina u kojemu je nemoguće pretjecati: potrebno je samo odabrati pravi trenutak“, poslije je pokušao da na jednostavan način opiše svoj podvig.

Infarktne performansima na mokroj stazi, ubrzo je pridodao i sposobnost da vozi cik-cak pri brzini od 300 km/h onemogućavajući tako da ga konkurenti u bržim bolidima prođu na ravnom. Taj je njegov talenat pokazo 1986. kada je vozeći slabašni Lotus prošao kroz cilj sa prednosti od 14-hiljaditim dijelom sekunde nad superiornim Williamsovim bolidom, sa najmanjom razlikom ikada u historiji F1. Tako je Senna jednostavno dao do znanja svima da David još uvijek može pobijediti Golijata. Frustrirani je Mansell kroz cilj prošao 0.014 sekundi poslije Senne. Srčanost je dobila bitku nad tehnologijom.

Dolazak „kišnog čovjeka“

U želji za što bržim napredovanjem Senna je otkupio vlastiti ugovor od Tolemana da bi prešao u Lotus. Njegov se novi bolid nakon lude Sennine vožnje redovno raspadao prije kraja utrke, pa je Senna s vremenom naučio koristiti i taktiku u kombinaciji sa standardnim načinima izvlačenja maksimuma iz bolida. U Estorilu 1985. rođena je legenda o „kišnome čovjeku“, najodvažnijem vozaču formule ikada!

U drugom nastupu za Lotus, u nemogućim uvjetima, kada se čak i Prost izvrtio na ravnom dijelu staze, Senna je bio nedodirljiv. Njegova je vožnja izgledala kao umjetnost toga dana: on je vozio mirno, bez zanošenja, korekcija, kao da nikakve kiše nema i da je držanje staze savršeno. Možda je najbolje na pitanje kako je to uspio odgovorio on sam, u telefonskom razgovoru s mamom nakon pobjede u Estorilu: «Ayrtone, sine, zašto nisi usporio kad si već ostvario veliku, nedostižnu prednost?» – pitala je gospođa Da Silva. «Nisam mogao, mama. Razbio bih se!»

Ayrton je neprestano, uz svoje majstorije za volanom iskazivao i  svoj težak , gotovo neprijateljski karakter prema ostalim vozačima. To je na svojoj koži najbolje osjetio njegov slijedeći klupski kolega, slavni Alain Prost kada je 1988. Senna došao u McLarren. Prost je pojasnio poslije:

„Te godine mogao sam birati timskog kolegu. U konkurenciji su bili Piquet i Senna. Već sam donio odluku izabravši Sennu i nisam se pokajao zbog toga, ali kada pogledam samo svoj interes u svemu, definitivno sam napravio pogrešku.“ 

Bio je to početak jednog divnog neprijateljstva, kako se kasnije zaključilo. Na stazi su na Sennu ukazivali kao na opasnoga vozača koji makijavelistički misli samo o pobjedi koji vrlo malo brine o sigurnosti drugih izbodeći mnoge riskantne poteze. Prost je bio na rubu nervnog sloma nakon epizoda u Suzuki:

„Kao što uvijek govorim, Ayrton me nije želio samo pobijediti, on me želio uništiti – to je bila njegova motivacija od prvog dana. To sam shvatio prvog dana kada sam ga upoznao na Nurburgringu 1984. godine. On nije želio pobijediti Jonesa, Rosberga ili bilo koga drugog – samo je želio pobijediti mene iz nekog razloga.“

Izluđivali su jedan drugog, međusobno se toliko jako motivirali da se na kraju prvenstvo 1988. pretvorilo u obračun dvojca iz McLarrena: Senna i Prost tokom 1988. su osvojili 15 od 16 utrka u sezoni, te Senna postaje svjetski prvak te godine. 

Prgav i za volanom i šutljiv van njega, Ayrton je stvarao legendu o samome sebi. Svoj je privatni život ogradio zidom šutnje prema medijima. Ako bi novinar zamolio za intervju, Sennini bi suradnici poslali fotke, listu pitanja i odgovore. Ništa preko toga nije „polazilo“.

Godine 1990. ste ga mogli mrziti ili voljeti zbog njegovog pristupa vožnji i sebičnog nagona da pošto-poto pobijedi, ali je evidentno sakupljao sve više simpatija. I danas ga veliki dio mladih vozača smatra uzorom zbog njegove strasti prema vožnji. To ga je činilo tako posebnim, tako samopouzdanim, tako ljudskim. Tako je jednom u Phoenixu jedva pobijedio novajliju Jeana Alessija, a dok su stajali na pobjedničkom postolju, mladić mu je uz osmijeh pokazao što nosi ispod vozačkog kombinezona: majicu sa Senninim likom!

Vlasnik savršenog kruga

Kišna je Britanija donijela Senni još slave. 1993. u Doningtonu komentatori utrke su već bili zabrinuti da će ta staza biti gora nego ona u Monte Carlu, te da niko neće moći preticati. Na uskoj stazi, po kiši, Senna je već u prvom krugu sa šestog mjesta došao na prvo i stekao 2.5 sekunde prednosti, u lošem McLarren-Honda bolidu. Kada je nakon utrke Prost prigovorio na vremenske uvjete, kišu, blato… Senna je samo lakonski odgovorio «Pa, ja nisam imao nikakvih problema…» U ponedjeljak ujutro Emerson Fittipaldi, dvostruki svjetski prvak, nazvao je Ayrtona samo kako bi mu rekao da je to najbolji krug neke Velike nagrade koji je ikada vidio. I mnogi su drugi tog mišljenja – ako smo ikada vidjeli savršenstvo u vožnji na djelu to su ostvarili Fangio u zadnjem krugu Nurburgringa 1957. i Senna tog kišnog aprilskog poslijepodneva 1993.

Krajem 1993. kada je nakon oproštajne pobjede za McLarren u Australjii Tina Turner sišla s pozornice, uzela Ayrtona za ruku i povela ga na stage pjevajući mu „Simply the best“, niko nije ni slutio da je to posljednja Sennina pobjeda u životu.

Senna dolazi u Williams-Renault, a Prost objavljuje da odlazi iz Williamsa i povlači se iz F1. Senna je mnogo puta priznao koliko ga je Prost motivirao, ali nekoliko dana prije smrti na konferenciji za novinare iznenadio je sve spontanom reakcijom „Volio bih da se vrati moj prijatelj Alain – svima nam nedostaje…” Prost je bio dirnut.

Gentlemanski hod Alaina Prosta uz Sennin kovčeg na njegovoj sahrani u Sao Paolu je pokazao da su „najbolji intimni neprijatelji“ imali bolji odnos nego neki stvarni prijatelji.

Poslije svega

Senna je iza sebe ostavio mnogo: za deset godina koliko je vozio u F1, odvezao je 162 (161 startova) utrke, osvojio 3 Svjetska prvenstva (1988., 1990. i 1991.), imao 41 pobjedu, a 80 puta se popeo na podij. Vlasnik je 19 najbržih krugova. Historija  F1 ga pamti kao jednog od najboljih vozača u kvalifikacijama svih vremena zahvaljujući prvih 65 prvih startnih pozicija u 161 utrci (u prosjeku je svaku treću utrku startao prvi). Rekord je ostao nedostižan 12 godina poslije njegove smrti, sve dok Michael Schumacher upravo u San Marinu 2006. godine nije oborio taj rekord u njegovoj 236. utrci karijere. Kamere su zabilježile momenat na pres konferenciji kako veliki Schumi rida kao malo dijete.

Schumacher je Senni za života uglavnom gledao u leđa, pa čak i u zadnjim Senninim momentima na stazi. Ayrtonova je smrt pomogla Schumacherovom usponu i osvajanju titule u sezoni 1994. Schumi je osvojio naslov 1994., te ga i posvetio preminulom Ayrtonu Senni uz čije prisustvo bi, priznaje, teško išta osvojio.

U sezonama kada magija takmičenja nestaje, kompjuterske sposobnosti bivaju važnije od sposobnosti vozača i njegovih procjena, fali nam jedan koji vozi po instinktu, onako riskantno i hazarderski, neko toliko temperamentan da svojim umijećem pomiče granice mogućega prkoseći zakonima fizike i logike… Senna nije bio slučajno tako karizmatično najbolji: vožnja je bila njegov život. Nije uživao u čitanju, nije uživao dugo sjediti na jednom mjestu (ukoliko to nije bolid), nisu ga zanimali koncerti i muzeji, pio je samo kada bi se poželio napiti do besvijesti. Ni porodični život, ni bilo šta ovozemaljsko ga nije moglo usrećiti koliko brzina njegova bolida. Ayrton Senna da Silva je jednostavno bio rođen da postane vozač koji će ući u legendu.

Što bi se tek desilo da je ostao malo duže među nama živima?