Stotinu godina (ne)znanja

Piše: Anes Osmić

U svakodnevnoj komunikaciji susrećemo se sa raznim jezičkim konstrukcijama, izrazima, frazama, odveć zanimljivim odnosima riječi, ali i njihovim vezama koje ne mogu da ne budu izazov u vezi s pitanjem njihove pravilnosti, tj. normiranosti u standardnom jeziku. Bilo da gledamo TV, čitamo novine, šetamo gradom i gledamo reklamne kampanje, jedemo u restoranima, čujemo i vidimo svašta. Govori se samo da se govori. Kao da nema mjesta lišenog jezičkih grešaka, doli normativnih priručnika i, nažalost, pojedinih knjiga. Ljudima nije bitno kako se odnose prema jeziku, a od njega svi živimo. Odavno se na zapadu organiziraju kursevi tečnog i pravilnog govora, kao i pisanja, jer je očito da onaj ko bolje govori, uspješnije napiše CV bolje i prolazi na razgovoru za posao, ali samo kod nas je to nepotrebno, jer imamo skroz drugačije kriterije zapošljavanja. Nije potrebno znati jezik, ali je potrebno dodavati određene grafeme kojih nema u našem jeziku (w, y), zamjenjivati diftonzima neke druge (ch – č/ć, sh – š), govoriti on bih vam nešto rekao, neznam šta sam stjeo kazati, hoš’ pomaket nogu, fala ti baš si menadžer, osječam se eventualno, itd. Čujemo li jedni druge? Slušamo li se? Pratimo li sami sebe šta pričamo? Zašto se odnosimo nemarno, krajnje pasivno prema jeziku, zahvaljujući kojem svi na neki način živimo?

7

Sada slijedi manje zanimljiv dio teksta, gdje većina odustaje od daljeg čitanja, jer su oni pismeni, oni se smatraju pismenim. Svi vi, nazovipismeni i dalje pratite / provjeravajte svoju pismenost preko Red carpeta, Expressa, DM-sata. Znači, dalje za sve one koji žele podsjetiti se ili provjeriti svoje poznavanje norme standardnog jezika. 

Najčešće greške koje možemo primijetiti u restoranima, kafićima i drugim objektima koji pružaju ovakve usluge vezane su za glasovne promjene; jednačenje po zvučnosti i gubljenje suglasnika. U malo kojem jelovniku ćemo, zaista, pronaći izvršenu alternaciju gubljenja suglasnika u množini imenice napitak i jednačenje po zvučnosti imenice votka

  • ne vodka nego votka – propisano jednačenje suglasnika po zvučnosti
  • ne napitci nego napici – propisano gubljenje suglasnika u suglasničkim skupinama

Koliko je bitan svaki fonem našeg jezika dokazuju i sljedeći primjeri, gdje često griješimo ili se pak omišljamo. Radi se o riječima stranog porijekla (garderoba, saksofon, injekcija)

  • ispravno je samo laboratorija (prema latinskom laboratorium od laborare „raditi“) NE labaratorija
  • imenice koje potiču od glagola na -liti (tj. od njihovog trpnog pridjeva) i završavaju se na -nje obavezno jotuju suglasnik -l-: odjeljenje, oboljenje, zapaljenje. Neprihvatljivi su oblici zapalenje i sl., pošto ne kažemo ni zapalen nego zapaljen. Zapalenje ima opravdanja koliko i ushitenje, prosvjetenje (mn. ushićenje, prosvjećenje)

Često smo u nedoumici da li je pravilno Kod kuće sam ili Kući sam. Pravilno je Kod kuće sam. Poređenja radi, reći Kući sam bilo bi isto kao kad bi se reklo Milanu sam, a ne Kod Milana sam

  • kad se radi o glagolima mirovanja (konkretno, ovdje se radi o glagolu jesam/biti), onda se koristi konstrukcija kod + genitiv
  • kada je imenica kuća dopuna glagolu kretanja, naravno, upotrijebiti će se dativ: Idem kući

U novije vrijeme pod uticajem engleskog jezika, sve više prodiru konstrukcije tipa Najbolji film ikada, Najveća nagrada ikada  (po uzoru na englesko Best ever). To bi trebalo izbjegavati, pošto se radi o bukvalnom prijevodu, umjesto običnog Najbolji film na svijetuNajveća nagrada dosada ili sl. Naravno, ako nije izostavljen trpni pridjev ovaj prilog može stajati bez problema: Najbolji film ikada snimljen (onda određuje trpni glagolski pridjev, a ne opisni).

  • da ova konstrukcija nije sistemska, vidi se po tome što analogne zamjeničke riječi normalno ne stoje na ovakvom mestu: nemamo, recimo, *Ona je najbolja studentkinja ikada, *On je najbrži fudbaler igdje
  • u prilici smo da nas često pozdrave i sa Dobro večer ili Dobar veče, što nije pravilno – imenica večer je ženskog roda, te prema pravilima kongruencije može biti samo dobra večer (pridjev poprima rod od imenice), pa kao takav i jedini valjan pozdrav
  • neosnovano je zabranjivati konstrukcije tipa Koliko je dijete staro, Koliko je dubok potok, Patuljak je visok 130 cm,  s objašnjenjem da dijete ne može biti staro,  potok ne može biti dubok,  a patuljak visok. Nijedan pak govornik nema na umu implikaciju da je dijete staro, već koristi nemarkirani član antonimskog para, koji se koristi da IMENUJE OSOBINU, a ne da ukaže na tačnu vrijednost na skali vrijednosti te osobine. Taj isti nemarkirani član služi za građenje imenice koja označava osobinu (starost, dubina, visina) (ne *mladost, *plitkoća, *niskost)

Česti su i nepravilni padežni oblici, uglavnom instrumentala jednine

  • mačom, mišom, nožom, umjesto mačem, mišem, nožem
  • sve vrijeme je pravilno, ne svo vrijeme niti cijelo vrijeme
  • vanredni (rok, zahtjev…) ne vandredni, kako se često čuje

Često čujemo i pogrešno komparaciju određenih pridjeva. Jedni od najčešćih su visok i čist, koji se kompariraju kao visočiji, višlji, najvišlji, a čist kao čišći, najčišći umjesto čistiji i najčistiji.

  • pravilan oblik je VIŠI – ovo je komparativ od VISOK
  • komparativ od riječi loš može biti i lošiji i gori. U pitanju je supletivna komparacija – kao što više nije komparativ samo od mnogo, već od cijelog sinonimskog niza dosta, puno i sl. tako i komparativ gori može se odnositi i na pridjev loš i na pridjev zao, očiti su primjeri koji dokazuju da gori mora biti komparativ od loš (Kod vas su putevi gori nego kod nas — ovo svakako ne znači da su putevi zli)
  • stroži ne strožiji – jednosložni pridjevi generalno imaju komparativ na -ji: tako imamo i dugduži, blagblaži. Postoje izuzeci od ovog pravila (pravpraviji, strmstrmiji), ali strog u njih ne spada
  • pridjevi čija se osnova završava na -b ovaj suglasnik jednače po zvučnosti ispred bezvučnog -s u sufiksu -ski, pa tako dobijamo završetak na -pski: bapski, klupski, ropski, srpski, generalštapski, mirnodopski, jampski, ditirampski, karipski, ksenofopski, mikropski, Akapski zaliv, švapski, Đorđe Branković Hepski (prema češkom gradu Heb)
  • pravilno je dovezen, donesen, grizen, spasen, a dozvoljeno je i spašen, mada se ne preporučuje – (spasen je, naime, od gl. spasti, a spašen od spasiti – kod ovog drugog se tematski vokal -i desilabizuje i jotuje s prethodnim suglasnikom- kod spasti, gristi, dovesti nastavak -en dolazi na suglasničku osnovu)
  • 6

Iako mnogi misle da je nepravilno koristiti riječ zadnji u značenju posljednji, to je ipak ispravno. Istaknuti gramatičar Mihailo Stevanović svojevremeno je „prelomio“ svojim člankom u kojem je objasnio kako je došlo do toga, pri čemu je pokazao da se oblik zadnji u značenju poslednji javlja kod mnogih, pa i najistaknutijih pisaca.

Danas se prihvata da se riječ zadnji koristi na dva načina:

  • kao antonim (riječ suprotnog značenja) riječi prednji
  • kao sinonim za posljednji

Ova dva značenja ne treba miješati niti zbog jednog isključivati drugo.

U svakodnevnom govoru, često se čuje:

Izvinuo sam mu se

Treba da mu se izvineš

Nije lahko izvinuti se

što je pogrešno. Pravilno je:

Izvinio sam mu se

Treba da mu se izviniš

Nije lahko izviniti se

  • do ove greške dolazi zamjenom glagola izviniti se („zamoliti za oproštenje“) i izvinuti se („saviti se, izviti se“) – problem postaje još komplikovaniji, jer su određena lica ova dva glagola ista

Posebno treba obratiti pažnju na 3. lice množine: Oni su htjeli da se izvine (ne izvinu) (Oni su htjeli da zamole za oproštaj).

  • izvinuti se znači „saviti se, izvrnuti se prema gore“: Kad sjedim, uvijek se izvinem (izvineš, izvine; izvinemo, izvinete, izvinu)

Naročito obratiti pažnju na 3. lice množine: Oni su morali da se izvinu da bi bolje vidjeli.

Slična je situacija i sa oblicima zaspem, zaspeš, zaspe, zaspemo, zaspete, zaspu u značenju „utonuti u san“, kao u primjeru Ne mogu da zaspem, što su sve oblici glagola zasuti.

  • kada se govori o značenju „utonuti u san“ govori se i piše: zaspim, zaspiš, zaspi, zaspimo, zaspite, zaspeNe mogu da zaspim

Također, često čujemo i pogrešne infinitive kao što su sageti se, nageti se, maketi se.

  • pravilno je jedino sagnuti se, nagnuti se, maknuti se
  • BIH je jedini ispravan oblik za 1. lice jednine glagola BITI u potencijalu:

Ja bih volio, a ne Ja bi volio.

  • BISMO je jedini ispravan oblik za 1. lice množine glagola BITI ovog glagolskog oblika:

           Mi bismo željeli, a ne Mi bi željeli.

u 2. licu množine glagol BITI glasi BISTE (a NE bi)

Vi biste došli 22. augusta, a ne Vi bi došli 22. augusta.

Radi poređenja, ovo su greške istog tipa kao kad bismo rekli:

Mi će da dođemo kod vas, umjesto Mi ćemo da dođemo kod vas.

  • jezikoslovci upozoravaju da je glagol pasti/padati neprijelazan, tj. ne može imati pravi objekat (ne može se pasti nešto) – mada su prijelazni oblici pasti ispit, pasti maturu, padati godinu veoma rasprostranjeni, rječnici to još ne bilježe, već upućuju na drugačiju reakciju: pasti na ispitu, padati na maturi… – opravdanja za prijelazne konstrukcije svakako ima — zbog analogije sa regularno prijelaznim glagolima iz te tematske grupe (položiti/dati ispit, obnoviti/ponoviti godinu, očistiti godinu), ali se konstrukcija pasti ispit smatra razgovornom, nestandardnom varijantom dok se ne ozvaniči u rječnicima ili priručnicima

Riječca li kod upitnih konstrukcija s inverzijom piše se odvojeno od glagola kome slijedi, pa tako i u 3. l. jd. prezenta gl. jesam (u njegovom egzistencijalnom značenju i kada je pomoćni glagol, npr. u perfektu). Ukoliko se skraćuje krajnje -i, to se bilježi, bez ikakvih drugih promjena, apostrofom:

Je li sve u redu? → Je l’ sve u redu?

Je li stigao na vrijeme? → Je l’ stigao na vrijeme?

To su sve regularne konstrukcije, kao što je regularno i Jesi li stigao? — Jesu li vam hladne ruke? u drugim licima.

  • danas, ipak, u govornom jeziku, to je l’ iz 3. l. jd. proširuje upotrebu i na druga lica i, uopće, zamijenjuje inverziju kao upitnu konstrukciju i konstrukciju sa da li. To, međutim, nije priznato u normi (okvalifikovano je kao razgovorno i tada se jel’ piše spojeno)

Jeste li čuli vijesti? Jeste l’ čuli vijesti? Da li ste čuli vijesti? Da l’ ste čuli vijesti? prema Jel’ ste čuli vijesti?

 (Konstrukcije lijevo su, dakle, ispravne, a ova sa jel’ nije.)   

1Nadam se da sam kroz neke od predstavljenih grešaka, uspio uvjeriti barem neke od zaljubljenika jezika da nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Nije dovoljno opravdanje reći ne znam ili ne bavim se jezikom, to nije moja profesija. U krajnjem slučaju svi smo korisnici jezika i samim time svi se „bavimo jezikom“. Sve nas treba da se tiče jezik. Naravno, apsurdno je tražiti od neke treće profesije da ukazuje na ovo ili da nam pojašnjava, tj. pomaže u razrješenju naših jezičkih nedoumica. Naravno, da je to naša misija. Bio bih sretan, kada bi ovaj članak, makar, doprinio činjenici da više pažnje posvetimo onome kako negdje piše i onome kako nam neko govori. Da smo vještiji u tome, vjerujem da bi se bolje i sporazumijevali. Veća svijest o važnosti jezika, tačnije njegovoj pravilnoj upotrijebi, doprinijela bi svakoj individui, ali i na širem društvenom planu. S vremenom će postati bitnije kako kažemo nego šta kažemo. Savremene tendencije doprinose razvoju jezika, jezik se razvija, mijenja prema našim potrebama, dok mi, čini mi se, ostajem nijemi, gluhi i slijepi pred jednim od najvećih fenomena ljudstva. Okrenuti se jeziku, njegovom boljem poznavanju, znači i bolje poznavanje jedni drugih, naših potreba, htijenja, želja koje postaju materijalne tek kada ih oslovimo. Svi smo mi jezik i svima nama treba jezik da radimo, uvjeravamo druge u naše ideje, putujemo, razumijemo, bolje shvatamo, ljepše se smijemo, jednom riječju – lakše živimo. Razumijeti će Vas svako kada kažete dovezen ili dovežen, ponedeljak ili ponedjeljak, saget ili sagnut. Da, drugi će vas razumijeti, ali kako ćete razumijeti samoga sebe? Kako ćete dozvoliti, tačnije, oprostiti samome sebi da ono što najduže koristite i umijete, naime još od malih nogu, danas kao zrelom, odraslom čovjeku i ne ide baš najbolje, nije najtačnije i najpotpunije. Da niko neće umrijeti. Svijet će ostati isti. Hoće li vaš svijet, onda uvijek biti isti – polupismen / nepismen?

 

Advertisements

One thought on “Stotinu godina (ne)znanja

  1. Postovani,

    Ako je pravilno “sagnuti se”, po tome je onda pravno i “popnuti se” ??? Saginjati – sageti, Penjati – popeti ??? Da li ovakav tip analogije moze biti cinjenicno stanje kod ispravnosti takvih reci?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s