Piše: Anes Osmić

Ko od nas nije imao, u najmanju ruku, scenu s ljubaznim tetama iza pulta, onda, zasigurno, ima tumor, migrene, nikada prežaljeno vrijeme i živce, te najmanje što „fasujete“ – deformaciju prevrtanja očima. I nije više red od stotinu ljudi ispred nas ono što nas muči, kada znamo da nas na samom cilju čeka hiljadu jedvadočekanih zamki, tobože sasvim slučajnih, koje plaćanje računa ili bilo koje vrste transakcije čine najvećom fobijom današnjice. Više nisu naši nadležni oni koji su noćne more, već jednostavno rečeno – šalteruše. Bilo da nas dočekuju na studentskoj službi ili u nekoj od javnih ustanova – jedno je sigurno. Možete se pozdraviti s dobrim raspoloženjem toga dana (ako ste sretnik),  ili ako vam ne bude trebala hitna ili tableta za smirenje. Shvatam da su svi odavno razumijevanje, toleranciju, poštovanje, blagost, smirenost, itd. ostavili kod kuće, a na poslu istresaju bijes, huju, negativnu energiju na „nit luk jele, niti lukom mirisale“. Niko ne traži, a kamoli da šta njima zahtijeva, da nas tetoše, tepaju, guguću itd., ali da i Smrt radi, u to se uvjeravamo svaki puta, kada već sa strahom i nelagodom obavljamo neku od najuobičajenijih obaveza i građanskih dužnosti.

Ako je njihov cilj da budu Strašila, ona koja ljudi u poljuprivredi od davnina koriste, te postave na njivi neku od lutaka da straše ptice i ostale životinje, onda su prevazišle same sebe. Dakle, i šalteruše evoluiraju. Da, da. Nevjerovatno, ali dokazano. Mnogi od nas vješto pokušavaju da izbjegnu „dame koje su plaćene samo da uzmu vaš tiket / papir / kako god i vrate vam isti ili novac“.  I to je sve. I sasvim je uredu ako za vrijeme toga ne kažu ništa. Odlično ste prošli ako vam ne odgovore na pozdrav ili vas ne pozdrave, niti kažu osnovne stvari bontona: „Izvolite“ „Hvala.“ Realno, papagaji im nisu omiljene životinje. I to je shvatljivo. Jasno. Očito. Nisi mi jedini kojeg treba da pozdravim, odgovorim, itd. Uredu je i da mi je dan loš, pa danas nisam nizašta. Sve mi smeta i nemam volje. Kasni mi bilo šta, pa čak i plata. Sve je to ljudski i tolerirajuće. Ali da je svaki dan loš, da nijedanput ne možeš reći ništa ljudski, već samo baciti, ali bukvalno baciti kao psu kost to je već ponižavanje. Grimasa lica „samo si mi ti još falio“ uništi svaku dozu optimizma, nade, volje, pa i želje da postupite ljudski s istim. Stvarno, eto neko nema pametnijeg posla u životu neko da dolazi sa šalterušama razgovarati o smislu života, vremenskoj prognozi, trećem svjetskom ratu… To što mi moramo doći i preko vas obaviti određene transakcije naš je žig, a vaš posao. „Ako se vama ne radi, ima na hiljade ljudi koji jedva čekaju priliku da posao“ – rečenica je koja izaziva skandal, pometnju, i možete se oprostiti s činjenicom da ćete ikada više tu biti uopće i usluženi.

Nekidan uz hiljadu svojih problema, obaveza itd. nakon tri „šalteruša-scene“ dolazim u trgovinu da kupim neke namirnice. Radnica za kasom koja treba samo da naplati, jer atrikle u vrećicu moram sam upakovati, ljubazno odgovara mušteriji, kada je ova pita: „Da li su jaja friška?“ sa „Šta znam, nisam ih ja snijela!“ i “Možete li provjeriti?“ sa „Ovo je samouslužna prodavnica“, te na blijedi pogled mušteriji sa „Stara su jaja“. A isto jutro, nakon što sam uredno čekao kašnjenje šalteruše s pauze od deset minuta (a ne daj Bože ili kako god, da dođete deset minuta prije pauze, jer to vrijeme se spremaju za pauzu, duhovno ili kako god) dobijam zatražene papire s aromom bureka i ostatkom masnoće s njenih prstiju. Ne, pa dobro, nije mi niko kriv što sam poletio odmah poslije pauze, niti što nemam razumijevanja da je šalteruša na pauzi morala ići da obavlja neke privatne stvari, a ne da se odmori i jede. Da, ja sam kriv. Mi smo krivi. Izlazim iz trgovine do trafike, i tu čekam dok radnica dovrši razgovor na telefonu, bezobrazno i nekulturno prisluškujući da je ona sa smeđim pramenovima, haman, opet trudna. Odem do druge trafike da pustim na miru djevojku da dovrši razgovor, kad’ tamo razgovor uživo, dvije prijateljice razgovaraju o boji tapeta koju ova „nemam sitni,  može l’ žvaka“  treba da odabere.

Okrenem se, i pitam se gdje živim? Da li je to samo još jedan loš dan? Ili pretjerujem? Možda tražim previše?  Možda sam prestrog ili realan? Ili možda se opet ja i svijet samo ne razumijemo. Gledamo se, a ne razumijemo. Vjerovatno, jedno znam –  dan sa toliko „šalteruša-scena“ ne može biti više lijep, već kakav god.  I nije do mene, već do njih. Ili?