Piše: Mladen Lakić

Ivana, koja je insistirala na anonimnosti, jedna je od onih koji ne mogu potražiti pravnu pomoć u slučaju zlostavljanja, diskriminacije i drugih oblika narušavanja njenih ljudskih prava. Kako kaže, ne usuđje se ni pomisliti kakav bi joj život bio da se otvoreno deklariše kao lezbejka: „Ne bih se usudila tužiti bilo koga zbog nasilja i/ili diskriminacije na osnovu toga što sam lezbejka, jer bih time samo sebi napravila mnogo veće probleme“, kaže ona. „Kako da tužim bilo koga ako ću zbog toga ostati bez posla, stana koji iznajmljujem… Jednostavno je nemoguće, previše rizikujem da izgubim“ ističe Ivana.

“Moja porodica ne zna da sam lezbejka. Moj poslodavac takođe ne zna. Plašim se da bih ostala i bez posla i porodice ako bih rekla da imam djevojku.“, pojašnjava ona. Prema njenim riječima, dešavale su joj se neprijatne situacije, samo ako bi neko i posumnjao da je lezbejka. „Uglavnom su to sve bila dobacivanja, različite provokacije. Na ulici, u kafiću dok sam sa društvom. Jednom me je, dok sam bila sa djevojkom, grupa mladića fizički napala. Srećom, uspjele smo da prođemo bez težih ozljeda. No, od tad pokušavamo ne biti previše skupa u kafićima, klubovima“, naglašava djevojka koja je prinuđena na život u strahu i skrivanju, samo zbog seksualne orijentacije.

Primjera kao što je ovaj ima podosta u našoj zemlji. Nažalost ovo je tema o kojoj se ponajviše ćuti, kako u medijima tako i u institucijama koje su dužne osigurati svojim građanima/građankama jednaka prava. Ipak, zalaganja aktivista/kinja nevladinog sektora na polju zaštite ljudskih prava daju određene pomake. Koliko je to moguće u zemlji u kojoj i dalje nema jasne političke volje da se omogući ravnopravnost svih, u svim sferama života?

Mali pomaci ka sigurnijoj situaciji

Ono što ohrabruje po pitanju ostvarivanja ravnopravnosti LGBT populacije jeste nedavna akcija Sarajevskog otvorenog centra i pripadnika sarajevske policije opštine Centar. “Sastanak je bio neplanski, održan je na inicijativu samih policijskih službenika policijske stanice opštine Centar Sarajevo i na ovom sastanku je jasno izražena otvorenost policije za saradnju kao i njihova posvećenost zaštiti svih osoba bez obzira na religiju, nacionalnost, seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet“, kaže koordinatorica programa SOC, Vladana Vasić. Iz SOC su svim policijskim stanicama poslali postere sa natpisima „Policija je tu da štiti sve osobe! Zaustavimo diskriminaciju i nasilje nad LGBT osobama!“ kako bi ukazali na nepohodnost zaštite svih građana/ki,bez obzira na razlike. Ono što vrijedi istaći jeste da „su nam ostavili lični kontakt jednog od službenika koji radi sa zajednicom u opštini Centar, da bi ga mogli direktno kontaktirati u bilo kakvom slučaju diskriminacije ili nasilja.“ naglašava Vladana. Kako je pitanje ljudskih prava i ravnopravnosti jedino moguće rješavati saradnjom sa zvaničnim institucijama iz SOC najavljuju da će u ovu akciju pokušati da uključe i ministarstva unutrašnjih poslova svih administrativnih jedinica BiH, te da već razgovaraju sa njima o mogućnosti postavljanja istih postera u policijskim stanicama. Osim Kantona Sarajevo, i Kanton Tuzla i Kanton 10 već su pristali da postave ove postere u svim svojim policijskim stanicama. U cilju pružanja pomoći LGBT osobama u ostvarivanju svojih prava (zagarantovanih Ustavom ove zemlje i nizom kovnencija, op.a.) SOC realizuje i projekat besplatnog pravnog savjetovanja.

„Do sada smo imali 5 prijavljenih slučajeva, od kojih su se 2 odnosila na nasilje i prijetnje nasiljem, a 3 na diskriminaciju. Čak u dva slučaja počinitelji su bili službene osobe. Dva slučaja od ovih 5 prijavljena su policiji, a istraga je pokrenuta samo u jednom od njih i još uvijek je u toku.“ kaže Vladana i ističe da je mali broj prijavljenih slučajeva posljedica straha LGBT zajednice da reaguje u slučajevima nasilja i diskriminacije. U društvenoj klimi homofobije i osuđivanja malo je onih koji/e su spremni/e javno se izjasniti o svojoj seksualnoj orijentaciji. Iz LGTBIQ udruženja „Okvir“ tvrde kako je potrebno mnogo rada na osnaživanju zajednice kako bi se moglo krenuti u efikasnu borbu za ravnopravnost.

Online aktivizam

„Znatan broj LGTBIQ osoba u našoj zemlji mora da prikriva svoj seksualni i/ili rodni identitet. U takvim okolnostima, nije vjerovatno da će neko podizati tužbe a da pri tom ni njegovi/njeni najbliži ne znaju ga je gay/lezbejka“, kažu iz Okvira. Nakon nasilja nad organizatorima/cama kao i učesnicima/cama prvog Sarajevo Queer festivala 2008. godine, LGBT aktivizam u našoj zemlji uglavnom opstaje online. Zbog straha za vlastitu sigurnost akitvisti/kinje se ne odlučuju na javne istupe. Homofobnoj atmosferi u društvu svakako doprinose i skandalozni medijski natpisi o ovoj zajednici, kao i ukupan odnos medija prema LGBT zajednici. Naime, prema analizi štampanih medija (Lejla Huremović, priručnik za novinare i novinarke, Izvan četiri zida) samo 19 tekstova (13% od 140 tekstova sa LGBT tematikom) je o LGBT zajednici imalo pozitivan stav, podstičući na ravnopravnost svih. Analizirani su tekstovi u periodu od 1. jula do 11. novembra 2011. godine. O lošoj poziciji LGTBIQ zajednice piše se i u izvještaju Evropske komisije o napretku BiH ka Evropskoj uniji za 2012. godinu. U tom izvještaju se navodi da je diskriminacija ovog dijela stanovništva je i dalje prisutna, uz izraženu zabrinutost za govor mržnje u medijima i političkoj sferi. Također, naglašeno je da su LGBT aktivisti/ce izloženi napadima i različitim vrstama maltretiranja što uveliko otežava njihov angažman.

Nevladin sektor radi koliko može, ali je očigledno da se bez jake političke volje stanje ne može mijenjati.