Zašto turske serije osvajaju Balkan?

Piše: Dubravka Hajdarović

Razmišljanje na temu uspjeha turskih i indijskih serija na Balkanu je uslijedilo nakon otkrića da sam godinama bila u krivu u pogledu predstave o određenim stvarima iz istorije o kojima nismo (ili bar ja nisam) učili u školi.1

Naime, kada bih razmišljala u kom periodu bih voljela živjeti i šta bih voljela biti, a da isključim sadašnje stanje i vrijeme u kojem živim, znala bih reći “da živim na turskom dvoru u haremu“. Grčka i Rim su mi bili strani i općenito, to izrazito stanje robovlasničkih odnosa, srednji vijek, posebno evropske istorije na dvorovima, mi je bilo puno zamki i ubistava (nikad nisam ni razmišljala da živim u potlačenim slojevima, to mi je sve bilo strašno, razmišljala sam samo o statusnim). Moja predstava o haremu je, naravno, bila drugačija od stvarne. Ja sam harem zamišljala kao jedan dio dvora u kome se nalazi bazen sa turskim kupeljima, raznim vrstama sauna i okolnih prostorija za boravak, sa stolovima punim voća, ukrasnim biljkama i toplim divanima. Učinilo mi se prilično lagodno imati status robinje u haremu koja uživa sve ove blagodati, uz mogućnost izbora i oblačenja divnih i kvalitetnih tkanina. Uz sreću, ili nesreću (zavisno od sultana koji je na vlasti i njegovih godina), obaveza izvršenja „zlatnog puta“ mi se činila malom žrtvom u usporedbi sa uživanjem, posebno jer se nije radilo o čestoj obavezi (većina sultana je mnogo boravila u ratnim pohodima, što je značilo i višemjesečno izbivanje iz dvora). To mi se činio čak bolji izbor nego biti princeza koju udaju za tamo nekog nepoznatog čovjeka, bez obzira na bogatstvo i titulu.12

Ali, turska serija „Sulejman Veličanstveni“ je srušila moju predodžbu. Uz dodatno čitanje i istraživanje, shvatila sam da su robinje u haremu bile služavke koje su obavljale različite poslove u haremu, a da je harem bio zapravo dio dvora sa ženskim članovima sultanove obitelji, i da je bio svojvrsna škola za obrazovanja robinja, ali i baza za stjecanje svih pozitivnih i kulturnih vještina i znanja. Ne želim da veličam ulogu i značaj harema, ali je otkriće da su tu djevojke učile pismenost, ručni rad, kulturu ophođenja i oblačenja, da im je bila dostupna biblioteka, ipak meni dala za pravo da je takva sudbina bila možda bolja od drugih djevojaka siromašnih slojeva ili nesretno udatih, žrtvovanih pinceza. U jednom intervjuu, glumac koji glumi Ibrahim-pašu, Velikog vezira, sam je priznao da se ni u Turskoj nije u školama učilo detaljno o tom periodu turske istorije, te je i sam bio upoznat sa nekim istorijskim činjenicama. Npr., da je svaki sultan morao u djetinjstvu svladati neki zanat kojim se bavio u slobodno vrijeme, svakodnevno kao vrstu relaksacije od državničkih poslova. (Sultan Sujeman, u seriji, kao što se vidi, se bavi draguljarskim zanatom). Time se zapravo potvrdilo da je sud o događajima ili ljudima često uvjetovan nedovoljnim poznavanjem činjenica ili potpunim odsustvom elementarnih informacija.

Sve ovo sam ispričala da bih objasnila da je ovim počelo moje razmišljanje, zašto turske i indijske serije imaju popularnost u regionu. Naime, sve serije se emitiraju ili su prikazane na hrvatskim, srpskim televizijama, u BiH, i podjednako su dobro primljene, da ne kažem da su osvojile gledatelje.34

Mnogi sa kojima sam razgovarala su izjavili da je to zato jer su ovi prostori doživjeli izvjestan utjecaj turske kulture i jezika, dakle da prepoznajemo kulturološke sličnosti, što stoji. Međutim, zašto se identificiranost sa likovima i karakterima može ostvariti bez obzira na nacionalnost ili, zašto neko iz Srbije ili Hrvatske, politički gledano, može da simpatizira islamske komponente života u seriji, a ne može da ih apsorbira u životu svojih susjeda. U Hrvatskoj, agencije već nude aranžmane obilaska gradova, hrvatskih i mađarskih, u kojima je istorijski trag ostavio Sulejman Veličanstveni. Ali, ako bi bosanske agencije to napravile po gradovima Bosne i Hercegovine, to bi imalo drugačiji odjek. Pošto mi nije namjera da pišem političi članak, ovo pitanje ću ostaviti političkim analitičarima ili psihijatrima, i ljekarima koji se bave mentalnim zdravljem pojedinca i naroda. A ja ću dalje iznijeti svoje mišljenje vezano za televizijski fenomen uspjeha turskih i indijskih serija.

Kao prvo, indijska filmska industrija nije nepoznata i veoma je cijenjena u svjetskim razmjerama. Specifičnost joj je veliki novac koji se ulaže i vrti u ovoj oblasti. Turska produkcija, direktno proporcionalo ekonomiji, takođe bilježi veliki razvoj i samim tim i uspjeh. Upoređujući ove dvije produkcije, postoje neke sličnosti. Jezički, izgleda da turski jezik sadrži određene riječi koje su identične indijskim riječima (npr. čaj, dušman, bakšiš, beraber što znači zajedno itd.), odavanje poštovanja ritualnim načinom postoji i danas, kod Indijaca je to dodirivanje noge, a kod Turaka, ljubljenje ruke osobi kojoj se odaje poštovanje, pijenje čaja je tradicija i kod jednih i drugih itd. Međutim, na ove površinske sličnosti, jer se radi i o različitim kulturama, vjerama i istoriji, ono što je privuklo mnoge gledatelje i za čim postoji tiha čežnja gledatelja, posebno ženskog dijela publike, je prisutnost moralnih kategorija i njihova čvrstina u svim serijama, bez obzira da li se radi o pozitivnom ili negativnom karakteru. Na toj liniji, naši ljudi prepoznaju dosljednost, čvrstinu i moral, koji je kod nas već godinama izgubljen. Osim toga, iz tih serija je vidljivo, da su likovi često onakvi kakva je većina ljudi u stvarnom životu, te da nije nužno da žena bude vitka i zgodna da bi bila voljena, niti muškarac da bude lijep i bogat. Obaranje ovih stereotipa je pokazalo da se mjera življenja ne odvija u Holivudu, Špici u Zagrebu ili u beogradskim klubovima, i putovanjima u Tajland ili Mozambik. Likovi u serijama su često obični, naravno da ima i zgodnih ženskih ili muških likova, u zavisnosti od serije, nekada su dobro imućni, čak i za balkanske bogataše nedostižni (npr. Daramraj Mahijavanši, gospodar Darampura koji je prozvođač i trgovac dijamanata iz pokrajine Gujarati koja nosi 80% svjetske proizvodnje dijamanata). Međutim, vrlo često, muški likovi su takvog moralnog koda, da nam se čini da je to nepostojeća kategorija. U tim serijama, oni su zaštitnici slabijeg, oni su branitelji porodice i u stanju su suprotstaviti se svojoj rođenoj djeci i lišiti ih komfora, kako bi im ukazali pravi put (za razliku od ovih prostora, gdje ta vrsta vaspitnih mjera nije primijenjena, nego se cool smatra obezbijediti djecu i unuke).re

Čak i negativnim karakterima se daje mogućnost da spoznaju neke od svojih grešaka. Sudbine likova nemaju nužno sretan kraj, ili blagostanje ili pak vječnu ljubav. To znači da takvo što ne postoji, i tu je realitet na kome počivaju vjerodostojnosti karaktera. Ali, u svim serijama, promoviraju se oprost, razumijevanje, priznanje greške, pokušaj ispravljanja loših poteza ili pokušaj novog života, pozitivne osobine drugih kultura (npr. kada Indijac koji se školovao u Americi, pri povratku u susretu sa surovim tradicijskim vrijednostima gospodske kaste u kojoj nije moguć brak između bogatih i nižih kasti, kaže: „odoh u Ameriku gdje nikoga nije briga koga želim oženiti“). Iznad svega, poštovanje i poštovanje, ne samo u porodici, prijateljstvu, poslovnom partnerstvu, poštovanje stranca, gosta, poštovanje svog i tuđeg. Svega ovoga nama nedostaje na ovim prostorima. Nažalost, poznatu istinu, da ratove prati pad moralnih vrijednosti, da se društvo raspada i dijeli, naši predstavnici nisu pokušali ublažiti, i nama nije utjeha da je to nužna posljedica.

Na ovim prostorima, u modi je laž, prevara, obmana, izdaja, krađa u svakom obliku, od stvari, energija, emocija i mišljenja, pa do tuđih žena i muževa, intelektualnih djela, pa sve do krađe istorije. Popularizacija empatije se svodi na povremene akcije za bolesne, te eventualno povodom vjerskih praznika. Niko se nije odrekao privilegije u bilo kom obliku zbog boljitka drugog, a čak se ne koristiti privilegiju smatra idiotskim ponašanjem. Opravdanje da je na sceni prva faza kapitalizma, akumulacije kapitala, nije dovoljno jer u nju nismo ušli iz feudalnog perioda. Nije ni opravdanje da smo došli iz doba komunizma jer ni jedna od gore navedenih osobina nije vezana za politički sistem. Seks se dešava i između ružnih, a ne samo zgodnih, u komunizamu ili kapitalizmu, raspad porodice je moguć i na zapadu i istoku. Bolest je sveopća kategorija. Život i smrt su jedno u svojoj univerzalnosti.

Pa šta je onda to što nas toliko drži za ekrane. Neke serije imaju divan eksterijer radnje, neke enterijer, scenografiju, kostimografiju. Posebna je riječ o glumačkom pristupu ili režiji, u kojoj je težište na licima glumaca i gdje su scene njihovih emocija na licu puno duže od radnje koja je prethodila toj sceni. Tako se stara izreka da nas „ne bole riječi koje je neko izrekao nego pamtimo osjećanja koja su takve riječi izazvale“, može primijeniti i na našu opčinjenost tim licima. Možda to nije bila naša situacija, možda nam to nije rekao lik kao u seriji, ali te emocije i te grimase lica, prepoznajemo u našim životima, i tako dobijaju svoju stvarnost, one više nisu serija, one su dio nas.8i6574

I naravno, tu je i želja za svim onim što je izgubljeno ovih godina (ne govorim o političkim gubicima). Tu ću spomenuti i poštovanje, uvažavanje, razumijevanje, pomaganje, kultura ponašanja u prevozu, kafani, na javnom mjestu, poslu, oblačenje prema prigodi i njegovanje osobnosti, a ne slijeđenje modnog trenda po svaku cijenu; originalnost, a ne prosječnost; tradiciju porodičnog ručka; muškarca – viteza i sultana u duhovnom smislu, hrabrog, odvažnog, pravednog i zaštitnika, to je otac sa čvrstinom u odgoju, a ne otac koga nema nikad kući, djeca i unuci koji nas poštuju i kad ostarimo, a ne djeca koja nas zaborave, prijatelji koji su iskreni, a ne prijatelji licemjeri, familija kao naš krov nad glavom, a ne izvor našeg bola, itd., itd. Sve ovo nabrojano nema nikakvu etničku, nacionalnu ili religioznu dimenziju. Zato su serije gledane u svim našim državama. Puno toga ima u tim serijama, gdje bismo mogli ponovo da učimo korake prolaženja životnim stazama.

Pitam se, kada bi Turci ili Indijci snimili serije o ljudima i događajima na Balkanu, u posljednjih 200 godina, na način kako su radili svoje serije, da li bi one mogle ojačati naša bića i pomoći da postanemo bolji, ili da bolje jedni druge razumijemo, ili makar jedni o drugima nešto naučimo.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s