Tekst je originalno objavljen prije dvije godine, 9. januara 2016. godine.

Piše: Mirza Softić 

Uoči oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini, ratno-huškačka retorika se pojačava kao nikad dosad. Mediji su puni priča o ratu, i u zemlji i u inostranstvu. Ponovno tu vidimo stare znance, SDA na jednoj, te Mileta Dodika na drugoj strani, uz asistenciju Dragana Čovića, koji se prilagođava kao kameleon, zavisno od potrebe.

Naravno, njihova priča nije iznenađujuća, a niti nova, ali to ne umanjuje dozu anksioznosti koju proizvode kod običnog bosanskog puka. Cijela ta priča oko ukidanja, odnosno otcjepljenja Miletove prćije, tj. kvazi tvorevine koju su stvorili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić (uz asistenciju ostalih) počela je još pred opštinske izbore 2000. godine, kada su Haris Silajdžić i njegova stranka koja će kasnije propasti osmislili krilaticu “BiH bez entiteta”. Na to se upalilo pola bošnjačkog puka, nezadovoljene žene su glasale za Harisovu neodoljivost, a muškarci za muškost koju on ustvari nema, a ovaj je zabilježio odličan rezultat, te kasnije i pobijedio u utrci za člana Predsjedništva. Proveo je tu jedno vrijeme, i naravno, nije uradio ništa. Niti je ukinuo entitete, niti je doprinio ikakvom dijalogu, niti je doveo investicije, niti su ljudi živjeli bolje. Jedina njegova korist je ta što je znao engleski, pa nas nije brukao po svijetu, kao što su to kasnije radili Mladen Ivanić ili Željko Komšić, ali i ostali.

Bukvalno, sve te godine su otišle uzalud, kao i godine nakon toga. U vrijeme raznih mandata Harisove stranke, jedan od njegovih ministara je bio zadužen za povratak, a koliko se ljudi zaista vratilo na svoja ognjišta, znamo i sami. Danas imamo etnički čiste teritorije, sa izuzetkom Brčkog, Sarajeva i Mostara, koji je takođe podijeljen.

Na Harisove napade najprije je povremeno reagovao Mile Dodik, a kasnije su se dogovorili da se nikad ništa ne dogovore. Pucali su iz praznih, prijeteći ukidanjem i otcjepljenjem, a evo i nakon 18 godina ništa se nije promijenilo, s tim da je Silajdžića sada zamijenio sin Alije Izetbegovića.

Ipak, njegove prijetnje sasvim sigurno nisu bezazlene, te ga vjerovatno nekakva prividna nezavisnost jedino i može (trenutno) spasiti od činjenice da će ga jednog dana srpski narod objesiti na nekom od glavnih trgova, kao što se desilo i Miloševiću. A kako bi Tvorevina izgledala kao nezavisna, reći ćemo u narednim redovima. Mora se napomenuti da je rat isključen kao opcija. Recimo da za rat nema kapaciteta, ne postoji više teško naoružanje koje smo imali prije, međunarodna zajednica je spiskala božiju kišu da bi na nama oprali pare, a realno, većini se ipak ne gine. Ljudi i dalje jesu preglupi, ali su ipak mnogi shvatili da su ginuli za interese ratnih zločinaca sa svih strana, stvorivši državu za nekoliko dinastija. Danas za njih glasaju uhljebljeni i retardirani, što je sasvim dovoljna osnova da vladaju još mnogo godina. Uhljebljenih je toliko da se država kako – tako održava, a retardirani se uvijek mogu popaliti pričama propalih političara poput Sefera Halilovića.

Ipak, vratimo se na potencijalnu “nezavisnost” još jedne balkanske banana države, zvane Republika Srpska. Najprije ćemo pogledati gdje se glasalo na referendumu koji je Mile nedavno organizovao, te koliko su relevantne te institucije. Jedna od institucija u kojoj se održao referendum o 9. januaru u dijaspori je na slici ispod. Radi o pravoslavnoj crkvi u Roterdamu, do koje se iz centra Roterdama putuje preko sat vremena. Naravno, bh. ambasada nije bila opcija za ovu svrhu. Vjerovatno bi slične institucije podržavale i referendum o nezavisnosti Pacman entiteta.

Nakon što bi ta nekakva nezavisnost bila izglasana, ili proglašena, prvi korak bi bio izlazak iz zajedničkih institucija, a samim tim i gubitak svih nadležnosti u zajedničkoj državi. Ustav bi automatski postao nevažeći, a svo zajedničko finansiranje bi pripalo pravnom nasljedniku, kao i svi dogovori sa Evropskom unijom, MMF-om, NATO-om itd. Nema razloga da ostatak države, kako god bismo ju kasnije nazvali (vjerovatno bi se i dalje zvala Bosna i Hercegovina), ne ide dalje prema Evropskoj uniji kao kandidat. Takođe, nema nijednog razloga da ne zadrži cijeli državni budžet, s obzirom da bi ta država bila pravni nasljednik. Samo u Sarajevu bi hiljade ljudi koji su nastanjeni oko grada izgubili posao. Isto bi se desilo i sa ostalim državnim institucijama, od kojih su neke i u Banjaluci, ali i u drugim gradovima. Svi koji imaju prebivalište u Entitetu bi jednostavno dobili nogu, a na njihova mjesta bi došli drugi. Moguće je čak da bi se to desilo i sa zaposlenicima u privatnim firmama.

Ta nova tvorevina bi morala najprije donijeti nekoliko važnih odluka, poput one koji joj je glavni grad, s obzirom da je to trenutno Sarajevo. Zatim bi morali izgraditi granične prelaze sa ostatkom države, gdje bi im “političko Sarajevo”, kako to vole u zadnje vrijeme zvati očajnici poput Vuka Bačanovića, moglo hladno uvesti vize. Svi znamo da u bh. pasošima tačno piše gdje su izdati, tako da bi oni koji su izdati u RS-u automatski postali nevažeći. Ukoliko bi ostatak države RS-u uveo vize, ovi ne bi mogli proći ni do vlastite zemlje, iz recimo Bijeljine u Banjaluku. Jedina opcija bi bila preko Srbije i Hrvatske, a s obzirom da istočno od Brčko Distrikta ne postoji granični prelaz sa Hrvatskom, morali bi ući u obje susjedne zemlje. Takođe, nema graničnog prelaza ni na jugu zemlje između RS-a i Hrvatske, tako da bi na more u Hrvatsku morali ići ili preko Crne Gore, ili bi u Hrvatsku ulazili negdje u Posavini. Ostatak države bi imao jedini problem sa Posavskim kantonom, koji je teritorijalno odsječen, ali bi se to moglo srediti sa susjednom Hrvatskom. Ispod je oblik Republike Srpske, koji definitivno ne ide u prilog nikome.Koliko bi to bilo praktično, govori činjenica da bi se sa Vraca do Pala moralo ići okolnim putem, a od Trebinja do Banjaluke bi bilo jeftinije letjeti, nakon što bi Mile izgradio dugo obećavani aerodrom na jugu zemlje.

Međunarodno priznanje

Kako bi izgledalo međunarodno priznanje Republike Srpske? Kada se Sjeverni Kipar odvojio od ostatka ostrva, niko osim Turske nije priznao ovaj dio svijeta kao nezavisnu državu. Južni Kipar je kasnije ušao u Evropsku uniju, te se i obogatio, pokazujući separatistima pravu stranu istine. Naravno, ljudi su bili godinama podijeljeni, Kiprani sa sjevera nisu mogli nigdje putovati, niti su bili uključeni u svjetska dešavanja. U glavnom gradu Nikoziji postojao je bukvalno zid koji se nije smio prelaziti. I kako to obično biva, separatističke želje su se smirile, a Sjeverni Kipar je stremio ka ponovnom ujedinjenju, za šta ovi sa juga više nisu željeli čuti. Slično bi se i u scenariju Bosne i Hercgovine moglo dogoditi, s obzirom da ne bi više bilo nikoga da blokira svaku normalnu odluku koja vodi ka EU. Da li je EU dobra opcija za BiH ili ne, danas nije tema, ali sigurno je da je bolja nego ovo što imamo danas. Dragan Čović i ekipa bi samim prestankom važenja Ustava izgubili sve ingerencije da dalje podržavaju Mileta Dodika, a njihova politička moć bi prestala, te bi konačno postali nacionalna manjina, s obzirom da bi tako u biti i trebalo da bude.

Republiku Srpsku vjerovatno ne bi priznala ni Srbija, sve dok naš istočni susjed ima namjere da uđe u EU. Hrvatska bi sasvim sigurno toj tvorevini uvela vize, s obzirom da se već nalazi u Uniji, a mi koji bismo ostali u državi zvanoj BiH bismo s obrazom mogli da ih potpuno isključimo iz svih dešavanja i normalnih tokova. Tačnije, oni ne bi mogli ni preko Trebevića, s obzirom da jedan dio pripada Opštini Stari Grad.

Pored međunarodnog priznanja, koje se sasvim sigurno ne bi desilo, manji dio države bi bio otkačen sa svih zajedničkih finansija. Sve ambasade koje trenutno u posjedu ima država BiH bi pripale tom ostatku države. Sva ostala imovina, diplomatska predstavništva, infrastruktura itd. bi ostali u BiH. Republika Srpska ne bi imala bukvalno ništa. Turizmom bi se mogli baviti eventualno na Jahorini ili u Trebinju, ali teško ko bi dolazio u vukojebinu čija ideja graniči sa luđačkom idejom Transdnjistrije. Da bi se i u Trebinje ušlo iz Hrvatske, potrebno je proći Federaciju BiH, dok se na Jahorinu ne bi moglo iz Sarajeva, s obzirom da se diplomatska čuda uvijek mogu iskoristiti u negativnom smislu. Ostatku BiH bi takođe bilo teže kretati se, ali opet bi to bilo neuporedivo lakše nego što bi to bilo RS-u, s obzirom da imamo međunarodni aerodrom, normalniji geografski položaj i oblik, itd.

Nekakva država će postojati

Budući da kroz naše prostore svakih nekoliko decenija dolaze i prolaze razne države, i dalje bi nekakva država kao institucija postojala, s tim što bi, kao što već rekoh, moglo biti mnogo jednostavnije funkcionisati. Onog momenta kada bi se u RS-u zagorčao život, te kada bi ljudi shvatili da tamo nemaju čak ni neku industriju, niti ikako mogu napraviti novac, tog dakle momenta, Mile Dodik bi visio na glavnom banjalučkom trgu.

Zbog svih ovih, ali i drugih razloga koji ovdje nisu navedeni, ja pozivam federalne vlasti da jednom u životu budu pametni, pa da dopuste Entitetu da se, kako oni vole reći, mirno odvoji. Time oni sami ništa neće postići, a jednog dana će moliti da dođu nazad. Države dolaze i prolaze, Bosna je preživjela i mnogo gore stvari, ali ono što naši ljudi nikad neće shvatiti je da je to samo komad teritorije i ništa drugo. Za teritoriju se ne isplati ratovati, jer pogibija za teritoriju je ustvari pogibija za dinastiju Izetbegović i njihove prijatelje. Zbog vas, dragi moji sugrađani koji biste sutra uzeli puške u ruke, danas Bakir ima vreću zlata, a vi kopate po kontejnerima. Onog momenta kada ljudi shvate da je teritorija nebitna, naši ljudi možda krenu i živjeti bolje.

A dotad, sretan vam Deveti januar, dan ničega.