Piše: Harm Rudolf Kern

Bošnjački sabor je 28. septembra 1993. godine sazvao 349 delegata u opkoljenom gradu Sarajevu kako bi proglasio da se ime njihove nacije, od tog trenutka promijenilo od naziva Musliman u naziv Bošnjak. Ova nacionalna renominacija označila je mnogo više nego samo terminološku stvar, jer uvođenje bošnjačkog nacionalnog imena je ustvari bio odraz potpunog ideološkog prelaza sa muslimanskog nacionalizma u bošnjački nacionalizam. Do 1993. godine muslimanski nacionalizam je insistirao na suverenosti Muslimana uz Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, dok je nakon 1993. godine bošnjački nacionalizam isticao isključivu državotvornost Bošnjaka u Bosni, prkoseći višenarodnom sastavu i međunarodnoj granici Bosne i Hercegovine.

Od prošle godine, 28. septembar se zvanično obilježava kao Dan Bošnjaka i ovogodišnje obilježavanje privlači posebnu pažnju jer je originalno sazivanje Bošnjačkog sabora bilo prije tačno 25 godina. Bošnjački sedmičnik Stav je izašao sa specijalnim izdanjem posvećenim Bošnjačkom saboru, tvrdeći da su demokratska atmosfera i nacionalno jedinstvo označili Bošnjački sabor kao historijsku vododijelnicu nakon koje su Bošnjaci konačno stupili na svjetsku pozornicu, kao politički suveren i prije svega državotvoran narod. Ovogodišnje obilježavanje Dana Bošnjaka je takođe bilo povod za prestižnu promociju zbirke radova o bošnjačkom naslijeđu, pod pokroviteljstvom Stava, Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, Muzeja Alije Izetbegovića i vođe SDA, Bakira Izetbegovića.

Dan Bošnjaka je, kao većina nacionalnih dana, školski primjer zamišljene tradicije, svečana manifestacija koja izgleda stara, ali je obično sasvim skorašnja, a ponekad i falsifikovana (Hobsbawm 1983). Njegovo godišnje ponavljanje i podsjećanje na historijski Bošnjački sabor 1993. godine impliciraju kontinuitet sa prošlošću, iako je godišnja manifestacija bošnjačke nacionalnosti novost od 2017. godine. Nadalje je zanimljivo da Dan Bošnjaka obilježava Bošnjački sabor zbog uvođenja bošnjačkog nacionalnog imena, dok ignoriše činjenicu da je isti Bošnjački sabor 1993. godine takođe uslovno prihvatio trojnu podjelu Bosne i Hercegovine u bošnjačku, srpsku i hrvatsku republiku sa većinskom pristankom 218 od 349 delegata.

Orginalni TVBiH prijenos Bošnjačkog sabora je dostupan na jutjubu i pruža tužan podsjetnik na stvarno dramatične okolnosti pod kojim je 1993. godine uvođeno bošnjačko nacionalno ime. Alija Isaković je bio prvi govornik na saboru i samo kratko je spomenuo promjenu imena kao pravedan čin kojem ne treba dalje objašnjenje. Njegov govor je dalje ustvrdio da je “trojna podjela Bosne i Hercegovine komšijska i međunarodna prisila” i “gruba realnost na koju se moramo što prije priviknuti“. Nakon toga, Alija Izetbegović se obraćao saboru kao osnivač muslimanske nacionalističke stranke SDA i predsjedavajući predsjednik Bosne i Hercegovine. Njegov referat je rezimirao Oven – Stoltenbergovog mirovni sporazum, fokusirajući se na posljedice za tzv. “Bosansku Republiku“, koja bi bila uspostavljena na teritorijama sa bošnjačkom većinom unutar Bosne i Hercegovine. Izetbegović je predstavio devet razloga za prihvatanje Oven – Stoltenbergovog prijedloga za podjelu i naglasio da je “najvažniji defekt ponuđenog rješenja” da republici sa bošnjačkom većinom nije pripisano dovoljno teritorije. Izuzetno je vrijedno pažnje da je rukovodstvo najvišeg nivoa SDA podstaklo Bošnjački sabor 1993. godine da prihvati trojnu podjelu Bosne i Hercegovine pod uslovom da bi veći dio teritorije bio pripisan republici sa bošnjačkom većinom.

Jedan od najprominentnijih ratnih SDA političara, Edib Bukvić, obraćao se Bošnjačkom saboru sa konkrentnim prijedlogom za definiranje teritorije bošnjačke nacionalne države uz kriterije “da je to kompatkan prostor koji se može braniti, da ima svoj izlaz na more i da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana“. Drugi istaknuti član SDA, Bakir Tanović je specificirao da bi bošnjačka nacionalna država sačinjavala “prostor od 53 općine sa većinskim muslimanskim stanovništvom“. Na Bošnjačkom saboru su takvi partitionistički prijedlozi dobivali otvoreno odobrenje od strane vladinih zvaničnika SDA Harisa Silajdžića i Ejupa Ganića kao i od strane Ejupa Topića koji je predstavio predstavnički klub SDA.

Ova dominantna partitionistička struja unutar SDA je uživala potpunu podršku nekih ključnih intelektualaca koji su bili blisko involvirani u organizaciji Bošnjačkog sabora. Muhamed Nezirović je najotvorenije tvrdio da nacionalna država nije loša “ako bude naša muslimanska nacionalna država”. Šemsudin Musić i Hajrudin Numić su takođe podržavali partitionističke ideje na Bošnjačkom saboru.

Na kraju je Bošnjački sabor usvojio deklaraciju o promjeni imena koja je objavljena u sedmičnom listu SDA “Ljiljan”, 6. oktobra 1993. godine. Deklaracija je štampana na istoj stranici kao zvanična izjava da je Bošnjački sabor prihvatio podjelu Bosne i Hercegovine pod uslovom da veći dio teritorije bude pripisan republici sa bošnjačkom većinom. Sama Deklaracija je naznačila da je promjena imena ustvari odraz mnogo više nego samo terminološkog pitanja:

“Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo, kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, te da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti.”

Insistiranjem na črvstoj vezi između bošnjačke nacije i bosanske države, Deklaracija je odrazila ključni princip nacionalizma koji smatra da država i nacija trebaju da budu kongruentne (Gellner 1983). U tom duhu, deklaracija je dalje suzila državotvornost u Bosni, bez pominjanja Hercegovine, na bošnjačku nacionalnu kategoriju koju definira kroz svoj bosanski jezik i svoju specifičnu duhovnu tradiciju. Ova definicija bošnjačke državotvornosti isključila je Hercegovinu iz projektirane teritorije nacionalne države i osporila je Srbima i Hrvatima ravnopravnu državotvornost u Bosni. Zato 28. septembar predstavlja rođendan jedne bošnjačke nacionalističke ideologije koja cilja na upostavljanje bošnjačke nacionalne države u potpunom prkosu međunarodnoj granici i višenarodnom stanovništvu Bosne i Hercegovine.

Uzimajući sve navedeno u obzir, zapravo je čudo kako današnji Stav može tvrditi da je Bošnjački sabor uslovnim prihvatanjem podjele Bosne i Hercegovine ustvari odbacio tu podjelu potvrđujući bošnjački politički kurs za očuvanje države Bosne i Hercegovine koju je spreman dijeliti sa ostalim narodima. Stav dalje tvrdi da je Bošnjački sabor “vrhunski čin demokratije i državničke mudrosti”, i da su bošnjaci sa njega “pobjedničkim trubama objavili svoj povratak na evropsku i svjetsku pozornicu”.

Uprkos obećanim trubačima, ono što nije čudo je da se ne osjećaju baš svi građani Bosne i Hercegovine pozvani na proslavu godišnjeg rođendana bošnjačkog nacionalizma 28. septembra. Prošlogodišnju proslavu je označio govor sadašnjeg vođe SDA, Bakira Izetbegovića, gdje je rekao da su “Bošnjaci vezivno tkivo Bosne i Hercegovine“. Ove riječi su jako odjeknule zbog ratnog zahtjeva za isključivo bošnjačku državotvornost iz 1993. godine i pokazale su da se domaćini Dana bošnjaka suočavaju s teškim izazovom kako da se podsjećaju na Bošnjački sabor, zaboravljajući njegove partitionističke namjere. Prikladno je zbog toga da završim svoju rođendansku čestitku sa inspirativnim citatom pionira studija nacionalizma, Ernesta Renana: “Zaborav, čak bih i rekao historijska greška, su suštinske u stvaranju nacije”.

Kao student Jugoistočno evropskih studija na Univerzitetu u Grazu Harm Rudolf Kern istraživao je ideološki prelaz sa muslimanstva na bošnjaštvo u ratnim novinama “Muslimanski Glas” i “Ljiljan”. Iz njegovih saznanja je zaključio da je ozbiljna i javna debata o bošnjačkom nacionalizmu ključna stvar za mir i stabilnost u BiH.