Razgovarala: Majda Balić

U sklopu proslave 69. godišnjice Bitke na Neretvi u Jablanici, svojim nas je nastupom počastio legendarni splitski novinarsko-spisateljski duo Boris Dežulović i Predrag Lucić. Tom prilikom su izveli predstavu, ovaj put prigodno nazvanu ‘Melodije vode i slobode’, nenadmašni hibrid pjesničkog kabarea i sit-down komedije. Dan nakon nastupa, razgovarala sam sa ovim osebujnim dvojcem o njihovim odgojnim metodama, planovima, Feralu i budućnosti…

Lucićeva i Dežulovićeva majeutika

U svojim „Melodijama“ spominjete i prozivate sve i svakoga, sve zalužne i nezaslužne. Je li se kad desilo da vam je neko od prozvanih uzvratio nekom prijetnjom ili tužbom?

Boris: Na „Melodije“ ne. Valjda su i oni u ovih 20 godina shvatili i prošli su valjda onu osnovnu školu tih političkih odnosa, jer mi smo naime bili tuženi i za vrijeme komunizma, a i za vrijeme tuđmanizma zbog satire i, uvjetno rečeno, pjesme. Onda su shvatili da se to čak ni u diktaturi ne može dobiti na sudu.

Da, vi tako putujete bivšim državama i pjevate o nečemu o čemu se zapravo i ne priča. Dotičete sve moguće tabue…

Predrag: Da, često mi to primjetimo – da se publika na trenutak „sledi“, osjeti se nelagoda u zraku…

Boris: Volim da se osjećaju nelagodno! To ti je nastavak Ferala drugim sredstvima, Feral je zapravo „živio“ od te neugode; naravno ne financijski, nego je to bio smisao samoga Ferala – razbijanje nelagode. To je zapravo osvajanje slobode. Govorimo o mračnim stvarima na načine da zapravo ne potiremo ono što se dogodilo, nije da negiramo ili uljepšavamo – ne popuješ im, nego im to upjevaš i upričaš. Valjda je tako laše pogoditi „žicu“, ljudi bi o tim stvarima voljeli raskrstiti sa svim tim naslijeđem devedesetih.

Predrag: Naravno, nema masovne seanse, svako mora o tim stvarima raskrstiti sam sa sobom, mi samo pomažemo. Naravno, nismo mi njima ništa okrenuli u glavi, samo smo ih  potakli da razmišljaju o čemu su vjerojatno i sami razmišljali, a o čemu se malo teže govori. I onda kada čuju da dva luđaka bez pardona pjevaju o nečemu i „prozivaju“, nekako je lakše i njima….. Draže nam je kada osjetimo u manjim mjestima takve situacije. Znaš, teško je biti novinar u malome mjestu, teško je recimo raditi list koji se zove „Makarska kronika“ i živjeti u Makarskoj jer su svi ti o kojima pišeš tu, oko tebe. U Beogradu i Zagrebu je drugačije, ne vidi te onaj o kojemu pišeš tako lako, nisi mu odmah na udaru.

Boris: U svakome slučaju, imamo veći prosjek posjeta od prosjeka hrvatske ili bosanske nogometne lige.

{youtube}6JUE_twsQ_A{/youtube}

Do kada će trajati ova vaša putujuća „duo-kritika“ društva?

Boris: Nemam pojma. Ja sam čak jedanput ambiciozno proglasio jedan naš nastup posljednjim jer mi se činilo da to više nikoga ne može interesovati nakon godinu dana… ali evo i nakon pet godina nas još uvijek traže! Da mi nemamo svoje dnevne obaveze, kad bismo odlučili postati profesionalni „estradni umjetnici“ (smijeh), mislim da bismo mogli svaki dan nastupati…

Desi li vam se katkad dok se vi na stejdžu šalite, slažete rime i očajnički trudite i pokušavate izmamiti osmijehe, a u publici totalni tajac, bez ikakva glasa?

Predrag: Da, to se dogodilo upravo u Zagrebu, iako je zapravo Zagreb grad gdje smo najviše i nastupali. Tu je bilo naših sjajnih, urnebesnih večeri, ali dogodio se i taj jedan… to nam je u ovome čitavom cirkusu koji traje od 2007. jedini put da nam se ljudi nisu smijali iz nekoga razloga.

Boris: Ali nisu bili tihi jer im zbog nečega naš nastup nije bio dobar, ispostavilo se: na naše su zaprepaštenje tražili čak tri bisa. Ne znam, vjerojatno se dogodila publika u kojoj se nije našao nijedan koji će se prvi nasmijati – a uvijek treba jedan da se prvi nasmije; da se ovi ostali okuraže, tako da je sve ispalo pomalo mutavo. Mi smo sve odradili onako junački, ali bez ikakvog odgovora sa druge strane… a onda su nam iz čista mira tražili tri bisa. Eto, čudno!

Predrag: Bilo je to u kazalištu Kerempuh. Znaš, ima raznih publika, dogodi ti se od večeri do večeri. Sutra navečer je pak bio urnebes. U istoj toj dvorani. Ali, uglavnom se taj kontakt s publikom odmah uspostavi, bez obzira na sastav publike ili mjesto…

Sve vas pratimo!

Je li postoji određena „receptura“ za neka mjesta u kojima nastupate, imate li neki tip autocenzure u pojedinim sredinama?

Boris: Kičma programa je uvijek ista, a onda prilagođavamo cijeli koncept podneblju, geografskim paralelama, meridijanima; naravno da program nije isti u Ljubljani i u Vranju, naprimjer…

Predrag: Da, ako smo u Ljubljani, zezamo slovenske političare. Potpuno bi blesavo bilo da sad publiku u Ljubljani davimo isključivo hrvatskim temama. Kako smo mi ta stara garda i u novinarsko-reporterskom smislu, još iz vremena Jugoslavije, unatoč kidanju veza među bivših republika, mi smo sačuvali to zanimanje za cijeli region, za nastavak priče. Tako da znamo što se gdje događa.

Izgleda da posebno Boris zna što se događa, zabavlja cijelu BiH svojim kolumnama  i opservacijama stanja ovdje. Nekako svako malo završimo u Kožinom vicu…

Boris: Da, nekada je država u kojoj smo živjeli bila čak i veća. Eto, kada sam ‘86.čitao novine, nisam čitao samo Slobodnu Dalmaciju – čitao sam i Politiku, Oslobođenje, Delo, Dnevnik… sve to čitam i danas. Ritual uz kavu sa novinama je ostao potpuno isti – samo umjesto sedam novina iz jedne države sad imaš sedam novina iz sedam država.

Rambo Amadeus i njegove euro-subverzije

Rambo Amadeus je ove godine imao zanimljivu evrovizijsku pjesmu, „Euro Neuro“, što mislite o njegovoj euro-kritici i načinu izražavanja mišljenja o projektu Evrope?

Boris: Nisam čuo pjesmu, ali moram priznati da, što god Rambo napravi – to je uvijek dobar koncept. On ne ide na Euroviziju sa ambicijom da se proslavi. To je u njegovom slučaju uvijek neki koncept i neka subverzija, tako da ja imam potpuno, slijepo povjerenje u Ramba.

Predrag: Mi smo ti pomalo stara garda. Mi ti pjesme slušamo sa ploča i diskova, cd je bio zadnji kompromis. Uvijek mi je „truba“ to sa youtube-om, znaš, nije mi to to – kao da sam pjesmu slušao u novinama, kao da slušaš pornić na radiju…

U Mostaru dočekani kao Rolling Stonesi

Jeste li razmišljali o tome da snimite neki svoj nastup, izdate jedan estradni dvd…?

Predrag: Bilo je tih ideja. Ipak, nama je gušt doći tu među ljude, osluhnuti ih, napraviti večer u kojoj se svi dobro osjećaju. Mada, neke bi stvari bilo stvarno dobro zabilježiti. Rajko Glić je imao sjajnu ideju da snimi dvd…

Boris: Novac je problem, čekaju se pare – želimo to uraditi ozbiljno. Profesionalno: devet kamera, dva nastupa da se snimi u nekom klupskom prostoru –  a to košta. Čekamo da se to uklopi u financijske planove nekoga ministarstva.

Predrag: Sa sponzorima uvijek ide čupavo, posebno zato što mi nismo neki mainstream. Da, da ima audio snimaka, youtube isječaka i svega što ljudi amaterski snimaju na našim nastupima, ima i diskova… etodo nas još uvijek nije došao snimak sa našega prvog nastupa u Abraševiću u Mostaru, a to bih baš volio vidjeti!Mostar je nešto posebno. Ta dva prva nastupa u Abraševiću je vladala skroz posebna atmosfera. Bilo je fenomenalno. Ispalo je kao rock-koncert, našli smo se u potpunom čudu!

Boris: Nije to bilo samo stvar masovnosti, naša publika u Mostaru je sve pjevala zajedno sa nama –sve znaju! Na refrene smo se osjećali kao Mick Jagger i Keith Richards: mi samo stojimo na bini i držimo mikrofon prema publici.

Predrag: Znaju šta hoće, počinju naručivati pjesme, traže istu pjesmu tri puta, to im ne možeš odbiti u takvoj atmosferi.

Boris: U Mostaru smo imali daleko najbolji nastup ikada!

Za Mostar uglavnom kažu da „tamo ni lokum nije rahat“…

Predrag: Možda baš zato! Mi smo kao orkestar za sjebane gradove (smijeh)! Znate šta, tamo ljudima ništa ne moramo objašnjavati, to o čemu mi pjevamo oni žive. Mi volimo o najgorim stvarima s humorom pričati, tako najbolje potaknemo ljude da razmišljaju – jer pjesme su uglavnom o zločinima, zločincima, lopovima, hohštaplerima…

{youtube}ilZp72tBeK0{/youtube}

BiH – ili ne bih?

Vašu Hrvatsku čeka ulazak u EU društvo 2013., što prognozirate da će se desiti sa BiH?

Predrag: Imaš li ti neko lakše pitanje?

Boris: Hajde ono pitanje o smislu života! 😉

Predrag: Sada ozbiljno, ja stvarno mislim da je svinjarija što neke od država iz bivše Juge drže dugo na čekanju. Neki pošteniji pristup bi bio efikasniji, da im se stalno ne nemaću neki novi zadaci koji se mogu/ne mogu ispuniti, već da ih se primi ako EU stvarno misli da im je mjesto uz njih.

Boris: Ako su za primjer, Bugarska i Rumunija došle preko reda, onda bi puno više smisla imalo cijelu Jugoslaviju đuture primiti u EU.

Predrag: Korisnije bi bilo da se EU riješi infrastruktura u BiH, to bi bilo i politički, i kulturno, i etnički, ekonomski korisnije od svih ovih mandata drugorazrednih i trećerazrednih administrativaca, što stranih što domaćih.

Boris: Da, tako se počinje. Znaš li kako je Giuliani riješio problem  kriminala u New Yorku? Tako što je prvo ofarbao vlakove i sredio tunele podzemnih željeznica. Znaš, treba krenuti od životnih stvari. Trebalo bi „opiturat“ vlakove u BiH.

Predrag: Da, a ne čekati da se dogovore HDZ,SDA, ovi Dodikovi. Oni su se dogovorili davno! Njima je super. Stalno se govori o političkoj nefunkcionalnosti BiH, ali za političare sve funkcionira: njima nikad bolje! Unatoč prividnom raspadu, to funkcionira, ali nažalost, ne i za obične ljude –  a to je jedino što ovaj svijet zanima da ne rade za crkavicu…

Je li mislite da će se BiH raspasti?

Boris: Neće! To suštinski zapravo nikome ne odgovara. To ne odgovara čak ni Dodiku: Što će on onda ako se Bosna raspadne? Od čega će on živjeti? On zapravo i živi od prijetnji raspadom BiH. Kada bi se BiH raspala, on bi sutra završio u zatvoru, to i on zna.

Zapravo, problem BiH je taj status quo, govorim o političkom nivou. Iz ovoga sadašnjega nepomičnoga stanja, kada bi se BiH mogla raspasti, to bi bila dobra vijest. Jer, onda bi se moralo krenuti dalje, ovo sadašnje stanje je neizdrživo… U svakom slučaju, kada bi se Bosna kojim slučajem raspala, oni bi u dva dana morali dogovoriti što će dalje: sasvim je očito da ne bi RS išla u Skandinaviju, a Federacija na Tajland. Svi ostaju tu jedni uz druge. Onda bi se dobro pozdravili, napravili nove granice, ustave, države, policije, vojske, i odmah se sutra morali dogovarati sa onima sa kojima su do tada živjeli 70 godina. U tome smislu, i raspad bi bio dobra vijest. Jer, ovo stanje sada je potpuno sumanuto. Jer, ovo može trajati još sto godina bez ikakva smisla i razloga.

Predrag:Da je raspad bio izvediv, i da je to pasalo svima, davno bi se napravile čiste etničke države. Nedavno je Zlaja Dizdarević imao jedan tekst u Novome Listu, piše da mu ambasador jedne ozbiljne, moćne sile govorio o zamjeni RS-a za Sandžak – ali ne paše to zapravo nikome. BiH je nešto drugo. Doduše, ona jeste mjesto dodira, prožimanja, iz toga nastaju sukobi, ali nastaju i neke druge stvari, nisu se ovdje ljudi stalno ubijali, mrzili… da je tako ne bi ovdje bilo nikoga. BiH je još uvijek, pored svega što se dogodilo, za razliku od Hrvatske i Srbije, u demografskom plusu. Ljudi se obnavljaju, rađaju.

Ovdje se ljudi još uvijek vole?

Boris: Ili se vole, ili jedni drugima jebu majku, bit će da je nešto od toga. U konačnici, još ste uvijek u demografskom plusu! (smijeh)

Čiji su ćevapi najbolji

Zanima li vas politika sa druge strane? Da se jedno jutro probudite izabrani kao političar, eto naprimjer premijer Hrvatske, što biste prvo napravili?

Boris: Prvo bih nazvao Predraga i pitao ga: „Šta smo to mi jebote sinoć pili?“ I što smo to sinoć napravili kada smo se ovakvi probudili.

Predrag: Ako bih se ja probudio takav, pokušao bih zaspati ponovo. Grozničavno. Sa strahom od buđenja. (smijeh). Ozbiljno, to nije sport za nas. Ne zanima nas. Ne zanimaju me oblici moći, mene zanima komunikacija, to je ovo što smo radili i sa novinama, što radimo sada na ovim nastupima. Nastojimo ohrabriti ljude da slobodno razmišljaju, nisu naši sportovi države, kantoni, federacije, evropske unije…Ono što mene zanima je da ljudi budu slobodni. Da se razumijemo, ne želim „zavesti“ slobodu: ne morate svi biti slobodni. No ako imaš tu potrebu, nemoj da te niko guši i zajebava: ni Lagumdžija, niti Dodik, Milanović, Tadić ili neko peti… Mi njih najčešće spominjemo, ali oni čak i nisu glavni problem, oni su samo proizvod. Problem je u tim žalosnim kulturnim elitama. Oni su samo trenutačni naziv tih elita. Problem je u budalama, netalentiranim tipovima koji misle da bi bili nobelovci da su rođeni u velikim jezicima, tzv. velikim kulturama, pa onda u svojim sredinama hoće biti sve, gospodari svega. Oni nemaju šansu u toj komunikaciji, nisu to konjske trke. Mi se svi na ovome svijetu srećemo pokušavajući ispričati jedni drugima svoje priče. Ako ti ja imam ispričati samo kako sam ja hadžija – super mi je priča.

Boris: Ovdje se i povijest i historija doživljavaju kao konjske utrke. Mitologije bez kojih ti ne možeš imati normalnu komunikaciju. Ovdje uvijek neko ima potrebu biti najljepši, najbolji, nastariji, naslavniji…

Predrag:To ti je kao kad te u Sarajevu napadnu: „Što si jebote tamo jeo ćevape, a ne ovdje? Nisi jeo najbolje“, kažu. Čovječe, nisam tražio najbolje – ovi su mi super! Drugi put ćemo ići na te… o tome govorim. Neka različitosti! Mi smo ti stalno protiv svih vrsta unifikacije, i sa Feralom, i sa „Melodijama“, samo nemoj ljude u uniforme. Bilo kakve! Pusti!

Vrijeme je za neki novi Feral

Postoji li mogućnost za oživljavanje Ferala?

Predrag: Uvijek postoji mogućnost. Teoretska.

Boris: Promijenilo se mnogo stvari. Posebno u našoj profesiji. Mi smo iz generacije koja je, kada je počinjala raditi u novinarstvu,  koristila zadnje olovne slogove u štamparijama, dolazili su foto-lito, teleprinteri su još bili u funkciji… a samo 20 godina kasnije više nema ni papira! Ne radi se samo o tehnološkim novinama, naravno, to nosi i sve druge promjene. Po mome uvjerenju, Feral je sada potrebniji više nego prije 20 godina, samo je pravo pitanje kakav Feral, u kojemu obliku, i za koga…

Predrag: To više ne bi bio tjednik. Jer sada je tjedan pregolem. Sve se ubrzalo. Da li bi to možda trebao biti internet portal, pitanje je i bismo li mi  kao stari novinarski „tjedničari“ (jer sada pišemo što za dnevne novine, što za portale…) stigli. Čovječe, mi sada pišemo tekst dnevno. To je nešto ludački ubrzano, hiperprodukcija. No, mi kao društvo jesmo zasuti gomilom nepotrebnih informacija, ali i na to moraš reagirati. Ali ne možeš na to reagirati u almanahu. Mi nismo tipovi koji bi otišli u budističke monahe srediti si život, meditiram i sa svoga mira kažem: „Ljudi, vi niste normalni, prebrzo vam to piči dole kod vas“. Nema toga. Živimo u ovome svijetu i, htio ili ne htio, moraš se povinovati novim pravilima. Zato je veliko pitanje kakav nam oblik Ferala danas treba.

No, u svakom slučaju, ne treba tragati za onom situacijom koja je stvorila Feral, ni društveni, ni situaciju među nama. Tada se dogodila energija nekoliko ljudi koji su profunkcionirali kao bend. Simulacija te energije bi bila potpuno bezvezna i promašena. Puno bi bolje bilo da se pojavi neki novi „feral“, da se pojavi potpuno novo glasilo sa novima ljudima.

Predajete štafetu?

Predrag: Nemamo nikakvih problema oko toga. Mi imamo malo i zamor živaca i materijala od stvari koje nemaju veze sa novinarstvom, a bez koji nije moguće izdavati novinu. Znači sve ono oko, sva ta financijska agonija Ferala, ludorije… Mi smo se zapravo odmarali kada smo radili list, nama je bio odmor pisati tekstove i sklapati naslove nakon svega toga posla. Ta je agonija nevidljiva čitaocu. Ipak, na ovakvome tržištu zaista moraš imati jedno sređeno financiranje, ne smiješ ovisiti samo o oglašivačima jer ćeš proći kako je prošao Feral. Drugačija je situacija i sa distributerima, i oni su sada monopolisti, sada je puno gore nego devedesetih.

U kakvim ste odnosima sa trećim musketirom Ferala, Viktorom Ivančićem?

Predrag: Odličnim. Viktor piše za Novosti, piše Bilježnicu Robija K., i dalje piše sjajno…

Krivi ljudi u pravo vrijeme

Ima li još slobodnog novinarstva?

Predrag: Ima, ali ima slobodnih novinara i slobodnih čitalaca. A kod medija je bitna vjerodostojnost, ipak imaš čitatelje i gledatelje koje uopće ne zanima da mu novine, a ni televizija ne budu slobodni. On želi čuti ono  što želi čuti i pročitati ono što želi pročitati, i to je to, ti se ništa ne pitaju. Ali, imaš i ove zapitane i oni imaju pravo na svoj izbor i niko im ga ne smije spriječiti.

Boris: Feral je bio zadnji apsolutno slobodan medij. Kada kažem „apsolutno slobodan“, to ne znači da smo mogli živjeti od onoga što smo prodali i bez donacija vjerojatno ne bi opstali toliko dugo – od toga ne bježimo i to se zna. Ali, „apsolutno slobodan“ je bio u smislu da nama zaista niko nikada nije mogao sugerirati, zamoliti, tražiti od nas da objavimo nešto što ne želimo – dobro znamo kako bi prošli.

Danas jednostavno niti ima, nije je moguće imati u tome smislu apsolutno slobodan medij.Moguće bi bilo jedino kada bih dobio na eurolutriji 100 miliona eura i za svoj gušt okupio deset ljudi i radio novinu. Znanstvena fantastika.

Predrag: Ne bi Feral ni bio slobodan da smo imali riješeno financiranje, to bi pokvarilo čaroliju. Bio bi uljuljkan. Svakodnevna borba za preživljavanje je bila dio te priče.

Boris: Mi smo bili krivi ljudi, na krivome mjestu u pravo vrijeme.