Piše: Sead Vegara

Ako su lagali mene, i ja lažem vas

Žene po brijačnicama pričaju da su nekad u vremena, ne baš tako davna, ljudi dolazili sa svih sarajevskih fakulteta na Političke nauke da slušaju predavanja prof. Dr. Božidara Gaje-Sekulića. Filozofija.

Godina 1984. nije bila orvelovska, ali je zato bila i ostala upamćena kao godina u kojoj je cijeli svijet uperio oči i sjatio se u bivšu jugoslovensku provinciju na XIV Zimske olimpijske igre. Također i godina u kojoj se rodilo jedno od nebrojnih sarajevskih granapčadi. I ako su lagali mene, i ja lažem vas…

Danas je malo drugačija situacija. Fakultet se upisuje samo radi nekakvog reda i preko štele, a uči se… k'o što se nekad učilo. Na svakom Fakultetu postoje profesori i doktori. I studenti. Ko je tu zbog koga i zašto, to se danas niko i ne pita. Rad, red i disciplina. Ne mora baš tim redoslijedom, ali nekim već mora. Treba. Na predavanja dolaze oni koji hoće da nauče ”nešto”. Endemična predavanja. Diktiranje, čitanje, podcrtavanje, precrtavanje, baljezganje gluposti koje ni pas s maslom ne bi poj'o, sa takvom intonacijom i artikulacijom koju bi trebao da ima brižni otac koji djeci čita bajke pred spavanje svako veče. Takva predavanja su obično ponedjeljkom, ranom zorom kad sav pošten svijet ispija prvu jutarnju kahvu, kada se čuju ezan i zvona, a sunce najavljuje početak novog dana. Pa opet diktiranje, čitanje… i tako dalje, i tako bliže…

Studenti koji dolaze na fakultet samo radi socijalne komponente, polažu ispite na blef i prave BUDALE od profesora i onih pravih studenata, završavaju u roku i uzimaju poslove gdje, ne da neće znati raditi, nego će činiti sve dobre i radišne lošim i nezadovoljnim. MEDIOKRITETI.

Kako sam prije godinu dana završio studije i smjelo i brezobrazno krenuo u potragu za poslom koji će biti plaćen, a ne varijantama tipa ”…Teška finansijska situacija. Nemamo da te platimo, ali možemo da kompenziramo sa… pola kile sudžuke i 20 deka sira… za tvoje usluge…” naišao sam na popriličnu nezainteresiranost i odbojnost gotovo svih onih kojima sam kucao na vrata. I evo, već koliko, radim zbog toga sto želim da radim i što sam uvijek bio pobornik one ”Bolje je džaba raditi, nego džaba ležati” jer radom samo unaprijeđuješ sebe u svakom pogledu (osim možda u finansijskom, ako baš nisi na samom početku zauzeo olovni stav). Voljeti ono što radiš i raditi ono što voliš je kombinacija iz snova. Samo rijetki imaju tu sreću.

Kad se sad osvrnem na godine provedene na Fakultetu političkih nauka imali smo predavanja gdje smo morali biti prisutni radi potpisa u indeks i predavanja na koja smo išli radi PROFESORA i njihovog odnosa prema materiji koju predaju, i, pogotovo prema nama, STUDENTIMA. Na nekim predavanjima smo nazivani infantilnim budalama, neznalicama i besposličarima, i ta predavanja su, u glavnom, bila veoma posjećena. Oni, PAMETNI, koji su skontali u kojem zecu leži grm su ta predavanja zaobilazili u širokom luku, a opet bilo je io onih kunića koji su dolazili i slušali isfrustrirane i nedovoljno obrazovane profesore i docente, i samo klimali glavama u znak odobravanja i općeg slaganja sa njihovim revolucionarnim metodama.

Savjet budućim i sadašnjim studentima, mladim ženama i muškarcima u konstantnoj potrazi za poslom, riječima Ralpha Waldoa Emersona: “Lijepe misli nisu bolje od lijepih snova, osim ako su sprovedene u djelo.”

..words to live by:

„Nothing is original. Steal from anywhere that resonates with inspiration or fuels your imagination. Devour old films, new films, music, books, paintings, photographs, poems, dreams, random conversations, architecture, bridges, street signs, trees, clouds, bodies of water, light and shadows. Select only things to steal from that speak directly to your soul. If you do this, your work (and theft) will be authentic. Authenticity is invaluable; originality is non-existent. And don't bother concealing your thievery – celebrate it if you like it. In any case, always remember what Jean-Luc Godard said: ”It's not where you take things from –it's where you take them to.”“

Jim Jarmusch