Piše: Adnan Smajić

„Bio sam nadaren, talentovan sam. Ponekad gledam svoje ruke i uviđam da sam mogao da budem veliki pijanista ili nešto u tom stilu. Ali šta su radile moje ruke? Češale jaja, ispisivale čekove, vezivale pertle, povlačile vodu u klozetu, itd. Straćio sam svoje ruke. I svoj um.“

Charles Bukowski, rođen 1920. godine, jedan je od najistaknutijih predstavnika beat generacije pisaca iz sredine 20. vijeka. Ono što karakteriše njegov stil, kao i cijelu beat generaciju je odbacivanje pravila stare literature,  uvođenje seksualnosti, eksperimentisanje sa drogama, te kao najvažnije – odbacivanje materijalizma idealiziranjem nečistog samačkog života.

Pored zavidnog stvaralačkog opusa, nikada se nije obogatio, iako mu je vlasnik izdavačke kuće Black Sparrow Press, plaćao 100 dolara [mnogo više nego današnja vrijednost] doživotne rente samo kako bi se posvetio pisanju. Za života je napisao tri autobiografska romana: Ham on Rye (Bludni sin), Factotum (Faktotum) i Post Office (Pošta); ali i mnoga druga djela poput „Pulp“, „Hollywood“, „Women“; te zbirki poezije, kratkih priča i sl. Kroz sva djela se neminovno provlači nekoliko stvari koje ujedno karakterišu čitav životni vijek Bukowskog – teška melanholija, očajni ljudi i društveni poroci.

U djelima Bukowskog se nije lako pronaći, a još teže pokušati poistovijetiti sa njegovim likovima jer to nisu obični ljudi koji se svakog dana bude ujutro, oblače, idu na posao, vraćaju na pripremljenu večeru, i zatim provode ugodno veče, i odlaze na spavanje. „Odbojna mi je bila svaka ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka… Da se oženim, napravim djecu, odlazim nekud na posao svakog božijeg dana i vraćam se. Ni u ludilu… Zar je čovjek samo zato stvoren: da izdrži sve to, i onda umre? Radije bih negdje prao sudove, vraćao se u svoju rupu i pio dok ne zaspim…” govori Henry Chinaski, njegov alter ego, u knjizi Ham on Rye. Dosljedno tome, većinu života provodi u samoći, lutajući barovima Los Angelesa i jeftinim sobama za iznajmljivanje. O njegovom lutanju Francis Ford Coppola je snimio film „Barfly“ ili „Barska mušica“, sa Mickeyjem Rurkeom u glavnoj ulozi u kojem prikazuje njegovu odbojnost prema ljudima, a još više prema potrebi ljudi da komuniciraju sa njim, da mu se obraćaju.

Smatrao je da je najveći dio svijeta lud. A dio koji nije lud je bijesan, dok dio koji nije ni lud, ni bijesan je jednostavno glup. Nije imao šanse ni izbora. Samo motanje naokolo i čekanje kraja. Težak rad, najteži koji se može zamisliti. Nije se slagao gotovo ni sa kim koga je poznavao, a većinu filmova je smatrao užasnim. Kada je riječ o pisanju, ne koristi metafore, niti dugačke opise poput mnogih pisaca jer je smatrao da je radnja bit svake knjige, a da su poređenja, opisi ili preduga razmišljanja samo način da se odalji od istinskog pisanja. Njegova djela su pisana prostim jezikom, punim vulgarizama kojim je dočaravao život na marginama društva, lišen svakog smisla i radosti, prepušten na milost i nemilost teškom piću i jeftinim ženama.

Iako se u današnjem vremenu ne čini kao vrijedno isticanja, Bukowski je počeo piti u srednjoškolskim danima i od tada nije prestao. Prema njegovim riječima, piće je bila jedina stvar koja je činila da se čovjek ne osjeća vječito zblanut i uzaludan, te da piće uklanja banalnost, a kad bi dovoljno često mogao da se ukloniš od banalnosti, možda bi izbjegao da i sam postaneš banalan. Ali njega nije zanimalo povremeno pijanstvo subotom uveče u nekom baru punom ljudi, već što dalje od njih, makar u svojoj razrušenoj sobi uz klasičnu muziku sa radija. Čovjek mora proživjeti mnoge nesavršene sate, da bi došao do nekoliko savršenih. Moraš ubiti deset sati da bi dva sata istinski živio. Ali moraš biti pažljiv, da ne ubiješ sve sate. Sve godine.

Njegova ogorčenost američkim načinom života i konceptom američkog sna, vidljiva je na svakom koraku; ogorčenost na klince što tupe o umjetnosti, recitalima, virtuozima, dirigentima, manje poznatim romanima Dostojevskog, ogorčenost  na one koji mu se dive, ogorčenost na one koji traže priznanja, ogorčenost na sve koji su samo dio mase. Ogorčenost na apsurd vlastite egzistencije Bukowski predstavlja na satiričan način, pomalo podrugljiv, ublažavajući zgusnutu atmosferu teške melanholije koja prožima njegove romane. Njegovi junaci, koji najviše opisuju njega samog,  tumaraju tamo-amo nevidljivim hodnicima nekog zatvorenog svijeta, stvarajući kombinaciju Camusovog Mersoa u okruženju Kafkinog Jozefa K.

„Ja nisam guru, ja nisam vođa. Pijem svoje vino, kladim se na konje i pišem pjesme. I vidiš, to je i sve. Ja nemam ništa da kažem ni o čemu. A nema tu šta ni da se kaže. Što manje govorim, to se bolje osjećam. Jesi li ikada pokušao da ćutiš cijeli dan? Od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kad ponovo zaspiš? Ili još bolje, da prespavaš cijeli dan i zaboraviš sve? Probudiš se sljedećeg dana, i osjećaš se sjajno. Ljudi previše rade, previše govore… Svako bi trebao otići da spava kad mu loše krene i jednostavno odustati od svega na 3 ili 4 dana. I onda se vratiti kao nov. Ali mi smo toliko opsjednuti sa tim kako moramo ustajati, raditi i ponovo ići na spavanje… Dođavola, šta drugo da radim nego da idem da spavam. Ljudi su zakovani za procese. Ustani. Lezi. Radi nešto. Ustani, radi nešto, idi na spavanje. Ustani. Ne mogu se izvući iz tog začaranog kruga. Vidjećeš, jednog dana ljudi će reći: ”Bukowski je znao.” ”

Njegov život se sastojao od flaše, mašine i ptice u ruci; „Jebeš granu“, govorio je. Nije podnosio ljude sa kravatama i dobrim poslićima, a poštovao je očajnike i propalice, tj. ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine. Samo se sa takvim klošarima mogao družiti, jer je i sam bio klošar; pun iznenađenja, eksplozija. Njegova ambicija je hendikepirana ljenošću a ideal nešto što još nismo spremni prihvatiti. Još uvijek se žalimo kako nismo ništa učinili sa našim životima i čekamo da nam neko kaže da nije tako. Pitanje je samo koliko još vremena treba proći prije nego i sami kažemo: „Bukowski je znao?“

O Bukowskom

Želim samo da me život ostavi na miru;

da danima ležim u sobi, dok mi ne ponestane

viskija

ili budem morao otići do WC-a.

Onda bih produžio do bara i naručio viski i

vodu. Bilo bi oko pola 5.

„Želite li da Vam sipam vodu u viski?“ upitao

bi me barmen.

I tada bih gubio želju za ljudima,

izašao bih i vozio se miljama

čekajući trenutak da neki oznojeni idiot opet

puca jer sam mu pokazao srednji prst.

Pitam se šta bi bilo da me je pogodio? Pravo u potiljak,

prosuo mi mozak po volanu?

Ne želim biti veći od života. (A.S.)