Miladin Šobić – heroj boljeg vremena

2

Piše: Mirza Softić

Obično se sjetimo ljudi koji su nam dragi onda kada je već kasno. Kao i mnogi drugi novinari, već godinama sanjam o tome da upoznam Miladina Šobića, te da napravim ekskluzivni intervju sa njim, koji će prenijeti stotine drugih medija. Međutim, to mi se nikad nije ostvarilo, ne iz razloga što Šobić to nije htio, nego iz razloga što sam bio previše lijen da to ikad pokušam. I sada, kada ovaj kantautor leži u bolnici, nadajući se čudu, bilo bi malo neukusno i dalje o tome razmišljati.

Pa ipak, baš u ovim momentima nekako svaki dan pomislim na njega. Razmišljam o tome hoće li se izvući, hoće li i dalje živjeti, iako ništa o njegovom životu ne znam, osim toga da je posljednjih trideset godina preživljavao u Crnoj Gori, vjerovatno na relaciji Nikšić – more.

Nakon što se povukao od javnosti, Šobić više nije htio pred kamere, nije uzeo u ruke gitaru, niti je bilo čime nagovijestio da ćemo ga ponovo slušati. Veliki čovjek je, kako to i dolikuje, prestao sa zabavom nakon porodične tragedije, odlučivši da odoli zovu novca i da se zaista ne bavi tim poslom više nikada. Kao i Džoni Štulić, ostao je dosljedan onome šta je rekao, nije održao nijedan koncert, niti je pokušao ikome da se uvuče u guzicu, živio je svoj skroman život, a mi smo ga slušali i maštali o vremenima koje mnogi od nas nismo ni zapamtili.

Miladin Šobić u većini svojih pjesama ima nešto socijalno, blisko našem čovjeku, pa zbog toga i uspijeva da prodre u srca mnogih njegovih zaljubljenika. Pored socijalnog aspekta, njegove ljubavne pjesme snažno se nameću kao nešto najgenijalnije što je jugoslovenska muzička scena ikad zabilježila. Ako slušamo redom njegove pjesme, teško ćemo za neku reći da ne valja, i pronaći ćemo se skoro u svakoj. Spomenuću recimo “Stare novine”, gdje Šobić kaže kako “sjedi sam na trotoaru, prebijenu nema paru, i čita stare novine”. Svim ovosvjetskim kokuzima, ali i drugom poštenom svijetu sa Balkana, ova se situacija sigurno desila barem nekoliko puta u životu. Derali smo jadne farmerice, pravili smo se da nas ne zanima kadilak, da “nijesmo kao svi”, nego da uživamo čitajući stare novine, tj. uživljavali smo se u nekakve umjetničke duše, jer drugog izlaza jednostavno nije bilo, odnosno, para nismo imali.

Ako poslušamo Ajšu, sjetićemo se sigurno neke ljubavi iz studentskih dana, koja je bila možda i dostižna, a možda i ne, ali se izgubila u vremenu, nakon kojeg smo mi ostarili, povukli se, počeli živjeti nove i (ne)sretne živote, te se Ajše povremeno sjećali samo kad bi nas Miladin na nju podsjetio. Idealno opisana situacija između te žene i njega, reći će nam između redova kako izgleda studentski dom u kojem je studentarija stanovala tokom našeg studija, sjetićemo se kako su jadne bile te sobe i koliko nam je malo trebalo da budemo sretni. 

31

Danas mi se nekako čini, koliko god da imamo više, ono duhovno nam je sve dalje, a pjesnici poput Šobića koji su među živim broje se na prste, pa se i nama, običnim smrtnicima željnih dobre muzike, svijet svodi na pogrešne životne kriterije, na sisteme vrijednosti koje nam diktiraju mediji, i na otuđenost kakvu nećemo naći u njegovim pjesmama. Zbog toga pohodimo svaki njihov koncert, divimo se svima odreda, od Ibrice Jusića, preko Arsena Dedića i Đorđa Balaševića, i uživamo dok ih još imamo, jer su vremena takva da ćemo teško doživjeti takve genijalce kad ovih gore više ne bude. Došle su neke nove stvari među našu omladinu, šlag i topla čokolada u zimskom Sutomoru više nisu nešto posebno, a desetku iz drugarstva više niko ne zaslužuje. Rijetko se na koga možete osloniti, studentski životi postali su dio našeg jadnog postojanja, a prvi komšija će vam zabiti nož u leđa, ili kako bi sam Šobić rekao “građanstvo se kolje”.

Ni u muzici nema više ljepote kao nekad, pa nam valjda zbog toga ne dosadi do u beskraj ponavljati pjesme naših kantautora. Zato će Miladin Šobić za mene, ali sigurno i za mnoge druge, bez obzira na to hoćemo li ga više ikad poslušati, biti i ostati heroj. I to heroj doba kojeg se dobro ne sjećam, ali za koje znam da je bilo bolje od ovog danas. Dok je zborio Tito, i dok smo bili sretniji nego sada.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s