Legenda o okamenjenoj aždahi

Pripremile: Ena Hodžić i Nina Muhović

Trebalo je biti sunčano i toplo jutro 25-og oktobra u Sarajevu. Prethodnog dana smo sjedile „Kod Bibana“ u bašti, i sve je ukazivalo na to da ćemo se još neko vrijeme moći izležavati po padinama Sarajeva, uživajući u neobično lijepoj i toploj kasnoj jeseni. Za one koji ne znaju, restoran „Kod Bibana“ nalazi se na Hošinom Brijegu, odakle se pruža prekrasan pogled na Sarajevo. Kad ste gore, imate osjećaj da vrijeme ne prolazi, a samo ste desetak minuta vožnje udaljeni od centra gradske vreve. Spuštajući se u grad, ostavljajući iza sebe mir i tišinu, dogovorile smo se da se sutradan zaputimo u Umoljane. Zašto baš Umoljani? Dok smo sjedile „Kod Bibana“, prijateljica Nejra, vjerovatno insiprisana ambijentom u kojem smo se nalazili, pričala nam je dugo o svojim odmorima u vikendici na Bjelašnici, pokušavajući pronaći prave riječi da opiše prizore prirode koji je svakim dolaskom iznova oduševljavaju. Preturajući po pričama iz djetinjstva, sjetila se legende o umoljanskoj aždahi. Bila je preplašena tom pričom, koja je čestim spominjanjem postala gotovo njena porodična legenda. Aždaha se jednog dana zaputila prema Umoljanima da pojede ljude i skamenila se. Kao dijete, vjerovala je da će aždaha svakog trena doći i pojesti ih. Jednog dana ju je nana iz sela krkače odvela u Umoljane da joj pokaže da je aždaha skamenjena i da se neće probuditi i poharati njihovo selo.

1

Kako smo imale potrebu iskoristiti to još malo daška ljeta, Umoljani su zvučali kao fantastično odredište, a poznati su nam iz priča po srdačnim ljudima i neodoljivo ukusnom domaćom hranom. Dogovor je bio da krenemo u devet ujutru.

Jutro nas je dočekalo maglovito i hladno. Entuzijazam i energiju od jučer nismo si dale pokvariti uobičajenim zagušenjem u sarajevskoj kotlini, ali kako nemamo previše iskustva u izletovanjima po planinama u jesen, nismo bile sigurne šta će nas gore zateći. Na samom polasku u autu se upalila ona ružna, crvena lampica koja uvijek upozorava na neki nedostatak ili kvar. Srećom, nedostajalo je samo tečnosti za hlađenje. Dosule smo je i nastavile svoje malo putovanje. Pred nama je bilo 45 km horizontalnog i 1350 m vertikalnog puta. Magla nas je pratila neko vrijeme, a onda smo postali svjedoci gotovo magijske moći prirode. Iza nas je ostalo sivilo, lebdeći u zraku, a ispred je bljesnula sunčeva svjetlost. Te dvije pojave miješale su se u nižim predjelima planine, stvarajući prelijep prizor živog umjetničkog djela. Zaustavile smo auto negdje uz cestu i neko vrijeme hodale, pokušavajući objektivom aparata uhvatiti tu ljepotu. Nismo sigurne da nam je u cijelosti uspjelo. Naša bojazan da će nam biti hladno je nestala, jer je bilo veoma toplo. I sunce je ovdje iskrenije, nije ono zubato na koje smo navikli u jesen u gradovima. Nastavile smo vožnju, ali smo svako malo imale potrebu da stanemo. Magla je u potpunosti ostala iza nas, a jesenji vitraž koji nas je okruživao, naprosto je ostavljao bez daha. Magija miholjskog ljeta učinila nam se životnijom od samog erosa.2

Kad smo stigle na Bjelašnicu, odlučile smo doručkovati, pa nakon toga nastaviti put ka Umoljanima. U kolibi smo pojele uštipke i popile čaj i, ne zadržavajući se predugo, ponovno sjele u auto. Od Babinog Dola do Umoljana put je vijugav, strm i mjestimično loš i uzak, ali nije prometno, pa je ugodno voziti. Ušle smo u selo i prvo što smo opazile je neobična munara džamije. Obložena je limom i izgleda poput rakete koja se upravo sprema da bude lansirana u svemir. Još neko vrijeme smo se vozile po makadamu, dok nismo došle do improviziranog parkinga, gdje smo parkirale auto. Naša očekivanja su bila potpuno iznevjerena. U selu nije bilo gotovo nikog, a kolibe za goste su bile zatvorene. Sve je izgledalo pomalo sablasno. Prišao nam je samo neki pas, kojeg smo nazvali Pujdo, popiškio se na točak auta i pratio nas tokom ostatka dana. Krenule smo prema Studen potoku u potrazi za okamenjenom aždahom. Penjale smo se dugo, bilo je poprilično toplo i naporno, Pujdo je trčkarao okolo, ali ljude nismo sretale. Popele smo se na vrh sela, gdje se križaju dva puta za Lukomir, ali okamenjenu aždahu nismo mogle pronaći. Strašna legenda o sablasnoj aždahi koja je htjela pojesti stanovnike ovog sela, pa se skamenila, pratila nas je u obliku nekog zaboravljenog, dječijeg straha. Možda je djevojčica Nejra bila u pravu. Možda se aždaha probudila i sad vreba stanovnike sela. Očekivale smo da ćemo u kućama na vrhu zateći ljude, ali je prizor koji smo zatekle bio poput onih filmskih scena pred neku veliku katastrofu. Deseci starih planinskih kuća i prostora između njih bili su prazni. Na nekim kućama su vrata bila poluotvorena, pa se moglo zaviriti unutra. U jednoj se kroz slabu svjetlost, koja je jedva uspijevala razbiti gusti mrak, naziralo nekoliko daski na kojima su bili zakačeni džemper i jakna. Nismo se usuđivale dugo gledati unutra, pa smo nastavile hodati i strašno umorne od penjanja, okrepljenje našle u izvoru koji se nalazio odmah uz put. Ostale smo tu neko vrijeme, pokušavajući pogledom uhvatiti okamenjenu aždahu, ali nismo uspijevale. Vjerovale smo da smo tražile na pogrešnim mjestima. Nejra je uvijek dolazila s druge strane i nije se mogla sjetiti koji je pravi put. Željele smo nastaviti pješačiti do Studen potoka, ali je dan već bio poprilično odmakao i bojale smo se da nas ne zatekne mrak, pa smo se počele polako spuštati. Pujdo nas je pratio, a mi smo fantazirale o tome kako nam zapravo nešto veliko želi ispričati. Atmosfera je bila oličenje ustajalog vremena pred neki strašan događaj i jako pogodna za maštanje priča. Možda je iz dosade nastala i legenda o aždahi?3

Kad smo sišle u donji dio sela, zapazile smo ispred jedne kolibe čovjeka koji je nešto radio. Upitale smo ga možemo li negdje popiti kafu, a on nam je ponudio da sjednemo kod njega. Rekao je da nam nema ponuditi ništa da jedemo, ali da će nam napraviti kafu i domaći čaj. Kad nas je poslužio, sjeo je s nama i počeo je razgovor. Mi smo se žalile kako nismo mogle pronaći aždahu i kad nas je pitao kuda smo išli, nasmijao se i pokazao nam da smo prošli tik ispod nje. Tek sad smo bile razočarane, ali smo osjetile i izvjesno olakšanje. Dobri čovjek nas je nasmijao svojim pričama. Kaže da su Umoljani dobili ime po tome što su umolili boga da skameni aždahu koja je izašla iz svog skrovišta i krenula prema selu da ih pojede. Na putu kojim je prošla ostao je vijugav trag kojim danas teče voda. Zove se Studen potok. Pričao nam je čovjek, koji nas je tako ljubazno ugostio, da je toliko puta slušao tu legendu da gotovo vjeruje u nju. Pričao nam je i o teferičima koji se dešavaju svake godine u ljeto. U Umoljane dođe i po 30 hiljada ljudi, okreću se janjad, igraju se kola, pjeva se, a čak se na taj dan jedne godine udalo devet djevojaka. Pazarni dan, kaže on, na šta smo se mi samo nasmijale. Pripovijedao nam je i o neobičnoj džamiji i kaže da je u Bosni i Hercegovini od nje starija samo ona u Ustikolini i da nije rušena ni u jednom ratu, iako su svi drugi objekti u selu uništavani. Ova džamija, saznale smo kasnije, proglašena je i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Žalio nam se sagovornik kako u Umoljanima živi još svega desetak starih ljudi, a ostali dolaze samo vikendima i na odmor. Zadnje dijete je rođeno 1999. godine i odavno nije stanovnik ovog sela. Roditelji te djevojčice preselili su se u grad zbog njenog školovanja i djece više ovdje nema.

Nakon razgovora, zahvalile smo se na kafi i čaju i zaputile u Sarajevo. Shvatile smo da stanovnike nije pojela aždaha, nego da ih nema kao i u većini sela, osim ljeti kad su teferiči i vrijeme odmora. Pujdo je otišao svojim putem i nije nam imao ništa važno reći, a mi bismo ostale gladne da smo se uzdale u ručak u Umoljanima. Naše putovanje je završilo sretno, ali je ostao osjećaj nedorečenosti. Da li je to što smo prošli pored aždahe, a nismo je vidjeli, ili je u pitanju nešto drugo? U povratku više nismo bile onako uzbuđene, samo smo mirno uživale u miholjskom ljetu. Djevojčica Nejra bila je nesigurna. Je li to udubljenje u stijeni koje je vidjela iz daleka zaista bila aždaha? Kad opet dođe, neće zaboraviti put i prići će joj bliže da se uvjeri da aždaha stvarno spava.5

Pujdo

Film o aždahi

Legenda iz Umoljana je poslužila kao inspiracija mladom animatoru Ivanu Ramadanu za njegov četvrti film pod radnim nazivom ”Aždaja”. Snimanje je završeno krajem oktobra, a predviđeno je da film bude gotov sredinom iduće godine. Ramadan je prethodnim animiranim filmom ”Kiyamet”, gdje je zadnja sekvenca snimljena kamerom, najavio interesovanje za prožimanjem ova dva medija. Ovaj put je izazov veći, budući da će jedna polovica filma biti snimljena kamerom, dok će ostatak biti urađen tehnikom komjuterske animacije.6

U nastavku pročitajte razgovor s Ivanom.

Kada ste prvi put čuli legendu o okamenjenoj aždahi i kada je nastupila želja da po njoj snimite film?

Nakon svog trećeg filma “Kiyamet”, iz ko zna kojih razloga, odlučio sam napraviti film u kojem bih koristio zanimljive motive iz bh. istorije i kulture. To je bogata riznica iz koje se uvijek može izvući neki detalj koji će vas inspirisati i natjerati maštu da podivlja, pa se možete zateći kako satima razmišljate o prošlosti, prošaranoj fantastičnim, natprirodnim i neshvatljivim elementima. Sve to, naravno, ako imate maštu na bilo kojem nivou višem od komarca. Na legendu o aždaji u Umoljanima sam naletio nakon nekog vremena provedenog u čitanju i slušanju priča ovog podneblja, te nakon obilaženja hrpa kamenja razasutih po našim planinama. Nevjerovatno je gdje sve možete pronaći stećke i srednjovjekovne utvrde. Pogledajte u svom dvorištu, možda se baš tu krije jedan!

Da li je ideja o ekranizaciji priče o aždahi privukla pažnju i mislite li da je bosanski folklor plodno tlo za snimanje filmova?

Mislim da nema mnogo ljudi koji ne vole zmajeve i slične priče, pogotovo kada ih stavite u lokalni kontekst, tako da niko kome sam ispričao svoju ideju i pokazao nekoliko prvih crteža iz filma nije ostao ravnodušan. Bosanski folklor, mitovi i legende su svakako zapostavljeni i nedovoljno iskorišteni, i volio bih vidjeti više filmova koji svoju ideju crpe upravo iz njih, a ne iz glupavog zadnjeg rata. Nadam se da će moj film bar nekoga inspirisati da krene u tom smjeru.

Koliko vam je uspjeh sa prethodnim filmovima pomogao u prikupljanju sredstava za snimanje filma ”Aždaja” (radni naslov)?

Moji prethodni filmovi i uspjeh koji su postigli na domaćim i svjetskim festivalima, utabali su daljnji put i svakako omogućili realizaciju ovog novog projekta. Ovo je takođe prvi put da sam se odlučio imati produkcijsku kuću koja će stajati iza filma. “Aždaja” je ocijenjena kao najbolji animirani projekat na Fondaciji za Kinematografiju Federacije BiH, 2011. godine.

Da li ste sarađivali sa lokalnim stanovništvom u Umoljanima? Kako su oni reagovali na vašu ideju da snimate film o legendi?

U toku snimanja surađivao sam sa stanovništvom sela Umoljani, što je prošlo iznenađujuće dobro. Ljudi su bili savršeni, a kadrovi su se izlazili jedan za drugim pred mojim zapanjenim očima. Takođe, bili su dobri domaćini ugostivši cijelu ekipu filma, a čini se da svako od njih voli ispričati svoju verziju priče o okamenjenoj aždaji.

Vaši prethodni filmovi su bili u cijelosti animirani, bilo da se radilo o 3D ili 2D animaciji, da li vam je iskorak u žanr igranog filma otvorio nove mogućnosti?

Zapravo, moj prvi susret sa (pravim) snimanjem igranog filma bio je u filmu “Kiyamet” u kojem je jedna čitava sekvenca snimljena kamerom. Ta sekvenca je i zamišljena kao svojevrsni pokus kojim bih sam sebi dokazao da mogu napraviti kvalitetnu kombinaciju animacije i živog snimka. Pokus je prošao izvrsno, tako da sam ovaj put odlučio napraviti film sa komplikovanim prožimanjem animacije i snimljenog materijala koristeći najbolje iz oba svijeta. Nekako mi je žao ne pokušati iskoristiti sve što nam ovaj divni svemir daje i ograničiti se samo na jednu stvar. Cjelokupan razvoj filma možete pratiti na mom blogu: http://eliasveskot.blogspot.com/5323

Kako vam je bilo sarađivati sa glumcima? Koji su glumci zahtjevniji, oni sa binarnim ili DNK kodom?

Razlog zbog kojeg obožavam animaciju je to što imam mogućnost da potpuno samostalno napravim svaki pokret, boju i liniju, i u potpunosti budem odgovoran za sve uspjehe i greške. Animacija mi daje potpunu kontrolu koja se polako počne gubiti uplitanjem drugih ljudi u film. Ipak, i animacija se najčešće radi u timu, ali za snimanje kamerom je apsolutno neophodna cijela ekipa ljudi i mnogo drugih nepredvidivih faktora kao što su sunce i oblaci. Glumci su tek priča za sebe, ali zadovoljan sam svim snimljenim kadrovima.

Također smo razgovarale sa Sorajom Ćehić, glavnom glumicom Ramadanovog filma.

Kako ste se snašli u ulozi glumice, budući da je ovo vaše prvo glumačko iskustvo?

S obzirom da sam odrasla u familiji koja poštuje sve grane umjetnosti (mama iza sebe ima veoma uspješno bavljenje flamenko plesom, ima svoju baletsku školu i uspješna je akademska skulptorka, a tata je umjetnički fotograf i restaurator  starog/antičkog namještaja), prilikom mog odrastanja u Hamburgu, moji roditelji su poklanjali veliku pažnju tome, da mi što više približe različite umjetnosti i ukažu na njihovu povezanost. Moja ideja vodilja je da sve što radim, kako u privatnom životu, tako i u poslu, treba biti doživljeno i iskreno. A onda to zrači i dopire do ljudi. Kad god sam se našla u situaciji da stvari radim po prvi put, nisam se plašila toga. Naprotiv, imam želju da sve isprobam što ovaj svijet nudi i sve me interesuje, smatram da nikad ne možeš znati da li si možda talenat za neku umjetnost ili sport, ako se plašiš da to uopće isprobaš. Ja sam u svojoj ulozi sa lakoćom bila ono što se od mene tražilo, i mislim da sam dobro obavila taj posao.

Šta vas je privuklo da glumite u novom filmu Ivana Ramadana?sr

Odgovor je vrlo jednostavan: u sveopštem sivilu dobijete šansu da budete dio jedne oživljene legende već dokazanog mladog režisera i dio mladosti BiH koja želi kvalitetnu komunikaciju. Takva šansa se ne odbija.

Da li ste prije znali za legendu o okamenjenoj aždaji i mislite li da je bitno da film  kao medij posveti više pažnje pričama iz tradicije?

Znala sam za ovu priču. U djetinjstvu sam dosta legendi i mitoloških priča iz Stare Grčke slušala od svojih roditelja. Ovaj film je divna prilika i poticaj svima nama da ne posežemo za tuđim legendama i čudesnim mitološkim bićima, ako ih već imamo kod nas. Balkan je kroz cijelu istoriju veoma uzbudljiv – treba ga samo upoznati. Na temelju se gradi kuća, na tradiciji narod. Ko to osjeća i ima šta u tom smislu da kaže, veoma podržavam.

Možete li nam reći nešto o vašoj ulozi u filmu?

Ja vam trenutno veoma malo mogu reći o svojoj ulozi, ali ću to vrlo rado nadoknaditi
poslije premijere filma. Kada film bude završen, onda će vam biti jasno zašto sam tu  ulogu prihvatila. Moja uloga je pozitivna energija, ljepota, mladost i svjetlost, koju ovaj prostor i ova zemlja zaslužuje.

Fotografije: Ena Hodžić, Nina Muhović i blog Ivana Ramadana

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s