Tuga Boje Bosfora

Piše: Vanja Gredelj

Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo maštajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog.

1

Voljeti Pamuka i biti svjestan te naročite naklonosti kad počinjete sa čitanjem nekog njegovog djela je potrebno istaći na samom početku. Ovo je neobično bitno istaknuti na samom početku osvrta na neko njegovo djelo, barem kad je autorica teksta u pitanju.

Čak i sama pomisao na Istanbul je gotovo uvijek povezana sa svim mogućim aluzijama Osmanskog carstva, njegovih uspjeha i uspona, sve do dekadense čiji se dimni signali i sada osjete u parama siromašnih restorančića duž obale; ovdje Pamuk ništi ono što Balašević ukazuje. Ne pravi od tuge nauku. Dobro, istini za volju, u ovoj priči nema nauke do filozofije, i nema boljeg oružja za njega od romansijerskog. Možda je manje Istanbula kakvog vidimo na slikama a više ocrtavanja vlastite životne mape sa makadamom razvoja pod svjetlima pustih dokova, ali vrijedi biti upoznat sa svime što se ovdje nudi, pa bio to i grad sjena u šoljicama čaja.

U dosadašnjim romanima, od Dževdet bega i sinova do Muzeja nevinosti, Pamuk se afirmirao kao smio i samosvjestan romanopisac, dobar manipulator duhovnog svijeta isprekidanog političkim aferama, uz karakterizaciju otuđenih junaka koji nose glavne tenzije u svojim djelovanjima. Turski duh melankoličnog prisjećanja na bolja vremena, njegov dualitet – je ono što upućuje na dualitet Pamuka koji se otkriva u ovom djelu. U Snijegu se, ipak, po prvi put odmiče od Istanbula i njegovog duhovnog ropstva, ali i tada pred kraj romana unosi dašak sa njegovih ulica, sudbinsku upetljanost preko nesrećnih završetaka. Lična infatuacija, s jedne strane, dolazi u sukob sa kulturološkim kompleksima i naslijeđenim zadahom bolesno tegobnog prostora, a življenje u post-ataturkovom turskom magnovenju je daleko od smirenog, kakvim se čini njegov pripovjedački ton. Pitanje je, doista, može li njegov mir postojati bez duboke otuđenosti koja mu, čini se, jedina najbolje i pripada.

2

Ljubitelji Pamukovog izričaja iz spomenutih romana (izuzevši Snijeg jer su stilistički možda najsličniji) mogu Istanbulom ostati bitno uskraćeni jer ovdje pomalo razočarava. Dokumentaristički stil, kakav dospijeva do nas u prijevodu, uzima na atmosferi iako mu ne manjka tona dekadense i melankolije. Pamuku, međutim, ovdje nedostaje lirska nota i uobičajena glatkoća emocija, fatalistička sudaranja sa intimnim svijetom junaka koje oblikuje u pastelnim izrazima zadržavajući pritom tendencionu smirenost. Blokovi iole upečatljiviji od ostatka precizno povučenih iskaza su u poglavljima u kojima se iznosi arhitektura grada uz povremene digresije na historiografiju, u poglavljima o znamenitijim ličnostima iz svijeta slikarstva i turske književnosti, u esejističkim naglašavanjima estetike Istoka i religijskim stavovima. Pritom, određen je, od samog početka spoj esejističkog, polu-dnevničenja i polu-epistolarnog, čime i neki porodični memoari istovremeno dobijaju na snazi, ali bivaju uklopljeni kao neutralan dio. Pamuk je iznimno dobar po pitanju zauzdavanja, čuva se širine i otkrivanja, sam stvara ličinku na sjeni i masku na osjetilnom, lišen je suvišnih pridjeva i rasplinutosti.

3

S druge strane, u turskom jeziku postoji glagolsko vrijeme koje odgovara cjelokupnoj atmosferi grada psihologiziranog tugom (ako je Snijeg roman u kojem se ogleda čista otuđenost, u Istanbulu je riječ o čistokrvnoj tuzi) kojim se omogućava pripovjedačko svojstvo o događajima koji stoje između momenta govora i onog što je pisac očima doživio, ono za što je po ćutnji spreman posvjedočiti da se zbilo. Jer, iako vjerujemo turističkim prospektima koji nas zovu u istanbulske noćne užitke i dnevna razgledanja Sulejmanije, malo toga primjećujemo na ulicama što bi se nazvalo iskonski istanbulskim. Crvena i Tiha kuća pružaju dijametralno suprotne iskaze o osmanskoj kulturi; potonja je preko rastrgane porodice na pragu novog, ataturskog doba, pružila viđenje prelomnih godina kroz monologe četiri glavna lika, problem sekularizacije i sukoba sa zapadnjačkim načinom života koji pronazati način da inferiorizira dotadašnje. Crvena je hvalevrijedan historijsko-esejski prikaz umjetničkog sjaja, dokaz Pamukovog poznavanja orijentalne simbologije i umjetnosti kroz minijaturizaciju spojem fikcije i širine značaja kojeg ovaj prostor itekako ima. Ovdje, u Istanbulu, na kojem radi kao pedesetogodišnjak, okreće se čistim pristupom ka naraciji u kojoj je prepoznatljiv njegov discipliniran, gotovo krut raskorak između rečenog i onog što se pušta slutnjama, uz minimalnu upotrebu pridjeva. Očito je da je riječ o njegovom najintimnijem prikazu sebe i grada kojem se pripada, o šutljivom razumijevanju čvorišta koje ga odgaja, prihvatajući rađanje atmosfere okruženja kao kismet.

4

Istanbul sadrži trojaku portetizacije. Međusobno se nadopunjuju, preklapaju i prožimaju, kao u razgovoru na različitim stranama ulice, dovoljno glasni da izražavaju vlastitu ljepotu, a skladni da uspiju obistiniti piščevu prvotnu namjeru, ove fundamentalne crte romana se nadograđuju simbiotskom energijom.

Tragom prvih poglavlja dolazimo do saznanja o Pamukovom obiteljskom životu, njegovim najranijim danima, odrastanju, impresijama koje ugođaj Apartmana Pamuk sa svojim habitantima i predmetnošću ima na ovog senzibilom odabranog dječaka. Zanimljiv je portet dječaštva i najranijih sjećanja do kojih dopire glas sada već ostvarenog čovjeka, rođenog da pokaže kako sjecište kultura Istoka i Zapada može poslužiti kao blagoslov i prokletstvo. Zadivljuje i jednostavnost, neprimjeren ton ujednačenog ritma, smirenost sa kojom nam dopušta da premećemo Muzej stvoren od sjećanja na vlastiti život. Ipak, ne otkriva se više od planiranog, ali i to je dovoljno da se do kraja djela sjećamo utiska pogleda sa balkona, ljubomoru i borbu za majčinu naklonost, sukobe pri otkrivanju planova da napusti studij arhitekture, ispijanje čaja sa sirom u ustima, osjećaj osiromašene porodice (dublje dočaran u Tihoj kući) porcelanskog posuđa koje se ne vadi, pasijans koji majka igra čekajući pred televizorom, žustre opomene, sijevanja osjećaja tokom susreta sa snijegom i ulicama, sjaja kvaka, čestih svađa sa bratom Ševketom i upad u bakine odaje, rano otkrivanje seksualnosti, očevu sklonost prevarama, majku kao najtopliju iako ništa manje udaljenu figuru u piščevom životu, utisak uspjeha u školi i prvi žar slikarstva koji mu otkriva svijet apstrahiranja stvarnosti i konkretizacije osjećaja kroz medij umjetnosti. Podsjećajući na način na koji se većina zemljaka diči historijom od koje im ostaje divan život među ruševinama, Pamuk ističe kako se većina njegovih sjećanja na djetinjstvo sastojalo od pamćenja prostora. U njhovoj kući sa morem crno-bijelih fotografija sa ozbiljnim izrazima lica i hrpom predmeta koje niko ne koristi, sve je imalo samrtno ozbiljan ugođaj umjetnog. Taj osjećaj nepatvorenog straha od življenja u Muzeju ga progoni, a jedina zabava sa tim predmetima je njihovo premještanje s jednog mjesta na drugi. Metaforički, to se odvija tokom govora o Istanbulu kao nekadašnjoj prijestolnici svijeta, o važnosti osmanske kulture i osjećaja koji je imao Joyce prema Dublinu (mada daleko neuspjelije nego ovdje). Istanbul kao autobiografsko ogledalo i centar Pamukovog univerzuma, obojan osjetilima koja vibriraju u pokretima ulice, ipak nije prošlo bez kontroverzi. Otac mu umire ne izravnavši račune sa mlađim sinom (iako mu je roman posvećen, o njemu saznajemo da je čitao knjige o bridžu i bio uzrok depresije njegove majke, umnogome podsjećajući na glavnog lika Muzeja nevinosti), sa bratom je u svađi otkad je roman izdat, tokom rada je prolazio kroz burnu rastavu sa suprugom nakon dvanaest godina života. S druge strane, iako je očito da je unio dosta privatnih uvida, ne može se reći da je prevršio mjeru dobrog ukusa, svi članovi obitelji su ovlaš, kroki, prikazani. Šarmantan je sjaj koji imaju neki detalji u djelima kakva su ova, recimo, činjenica da je pokupio neobično tegobnu naviku odlaska na počinak u 4 ujutro i ustajanja u dvanaest, ili da je sa devetnaest čitao Virginiu, Freuda, Sartrea, Manna i Faulknera.

5

Nadalje, Istanbul je krcat poglavljima u kojima Pamuk iznosi osvrte i intertekstualizaciju grada putem tuđih djela. Slikari, filozofi, pjesnici, putopisci, perspektiva koja nastaje kombinacijom njihovih utisaka i njegovog doba provedenog u istom gradu (Melling, Mallarme, Flaubert, Gautier, Dufy, Matisse samo su neka od imena koja se vrte) – esejistički su komadi koji daju impresivnu notu širokog svjetonazora od kojeg se kompletira jedno od fokusnih polja ovog romana.

Naposlijetku, Istanbul je ogledalo socijalno – egzistencijalističkog pogleda. Sa vještinom tolstojevskog iskaza, a materijom svojstvenom Dostojevskom, upoznajemo zaleđinu sjaja, način na koji svaki veći grad tka svoje ogledalo samoće, ali ovdje to dobiva sasvim drugačiju aromu. Umijeće tuge ovdje je arhitektonski dimenzionalno prevedeno u hüzün. Poglavlje broj 10 je posvećeno ovom lajtmotivu, mada bi se moglo reći da cjelokupna knjiga nosi taj predznak. Sufijski, metafizički, književni, aristokratski, zapadnjački interpretator tuge, melankolije i istanbulske bolne identifikacije je priuštio neke od najboljih stranica romana o ovom stoičkom biseru Istoka. Kompilatornošću neke vrste duševnog nemira koji im je prirođen i alkoholizirane natopljenosti ovim samoubilačkim, žučnim tminama, osjećaj kojem pripada i najmanji pripadnik postaje ključ za razumijevanje svih drugih dijelova, svi oni opstaju-razasut u hüzünu, čineći teksturu doživljaja.

w

Hüzün ne samo da paralizira stanovnike Istanbula, ono im daje poetsku dozvolu da budu paralizirani. Istanbul nosi tugu kao vlastiti izbor. Kada sam s petnaestak godina počeo spontano slikati grad, a posebice njegove sporedne ulice, osjetio sam da se ta tuga počinje na mene obrušavati. Život je tužna projekcija, privlačnija od samog života.

Procesi demistifikacije i glorifikacije teku uporedo čime se pokazuje Pamukova strana koju prihvata naslovom poglavlja 34., ni radosnim, ni tužnim, koliko istinitim (Nesreća je zazirati od samog sebe i od grada) ostavljanjem traga dugog 383 stranice i pedesetak vrhunskih fotografija turskih umjetnika. Sa srećom valja biti osamljen, a prostor omeđen ovim riječima je navikavanje na životnu samoću zbog koje većina pisaca može zaboraviti broj brodova na pristaništu ili smjer Istok – Zapad. Ne zaboravimo da su i Osmanlije u posljednim decenijama europski žurnali nazivali Bolesnikom na Bosforu.

Biti između je umjetnost pisca. Obitavati između sjaja i bijede ulica, između dječijeg vriska i plača zbog prve ljubavi, između slikanja i masturbiranja u očevom stanu, između osmanskog kraha i lekcija koje mu pruža Flaubert koji se zarazi sifilisom i kao dokaz, pruža treću ruku prostitutkama je, čini se, Pamukova sudbina. Između dosuđenih ostataka i uskomešanosti vlastitog života, nalazi odsjaj grada, istovremeno imaginarno združenog sa alter-egom kojeg je stvarao od početka, i puštenog uzdasima milijuna turista koji u sedmodnevnom aranžmanu kupuju razglednice od čovjeka koji dvadeset godina na istom mjestu prodaje slike. Između je odlika koja pristaje bolnim počecima i još bolnijim krajevima, između je dobar početak romana čiji je kraj mjeren životnošću svog autora. I, kada se sagleda ova metafizička konstrukcija kroz odnos Čovjek-Grad, pripadnost u otuđenosti od sebe i svijeta, proricanje sudbine kroz sveopći osjećaj tuge, svjedočenju da Pamuk pripada tov svijetu nemira i fenomenologije duševne boli, doprinose i njegove vlastite riječi:

Pišem da bih bio osamljen. Pišem da bih se oslobodio stalnog osjećaja da postoji neko mjesto gdje bih trebao ići i gdje, kao u snu, nikako ne uspijevam dospjeti. Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan. Pišem da bih bio sretan.

g

Voljeti Pamuka kao pisca je otprilike isto što i biti svjestan da ste beznadežno zaljubljeni u vječno mirnu, iskreno utihnutu djevojku na ulicama Nišantaša. Nećete biti zatečeni čestim ispadima, nema preglasnog govora na svakom dijelu teksta, ono što dopire do vas je impresivan ostatak oluje. Stojite na pustom otočju i gledate u sumrak, udišući težak miris zemlje i vlage, neki ulični svirač, goloruk i bos, siše violinske žice kao da preživa srce davno preminulog sultana, vjetar ističe putem koji vodi do Sultanije. Tada shvatite da se s nekim mučnim crnilom, sa žuđenom tugom sjećate djevojke s Nišantaša, da itekako volite čovjeka kojeg ste upoznali čitajući Istanbul koji se bitno razlikuje od Istanbula kojeg opazite u sekundama tokom kadrova novoprispjele serije o Sulejmanu Veličanstvenom. Postoji nešto što bi čak zavarilo zvuk koji je ostavio papir koji se vratio u položaj nakon čitanja, sličan tišini koju čujemo kad završi posebno draga pjesma u sobi koja je prazna, ili da kažemo da je Istanbul pjesma koju pjevaju ptice iznad dimnjaka broda jezikom znakova, ili šalovi prolaznika, ili da je to ono što vas pogodi u grkljan iz pokvarenog radija, kad osjetite da biste mogli umrijeti od agde na očima, misleći da je kasno da budete slikar ili pisac vlastite tuge.

safsa

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s