Khaled Jarrar: Od Arafatovog osobnog čuvara do nagrađivanog reditelja

Razgovarala: Majda Balić

1Khaled Jarrar – pola vojnik, pola umjetnik!” – tako bi glasila rečenica koja opisuje život ovoga dojmljivog Palestinca. I to pravoga Palestinca, odrasloga u krvavom aparthejdu, čovjeka koji je mnoge palestinske nevolje vidio i doživio svojim očima.

Djela ovoga pobornika vizualnih umjetnosti tjeraju na postavljanje pitanja o ljudskim pravima, državnosti, političkim pravima i bliskoistočnoj krvavoj historiji, koketiraju sa detaljima koji se povezuju sa ženstvenošću i objašnjavaju što znači biti dio vojnoga establishmenta iz prve ruke. No, djela Khaleda Jarrara prvenstveno govore o slobodi i o tome što ta slobodna znači stanovnicima okupiranih teritorija čija svakodnevnica nalikuje životu u divovskom zatvoru. Jarrar vizualizira svoj bijes, nadu, snove i želje za boljom budućnošću njegove Palestine.

Učestvovao je na međunarodnim umjetničkim manifestacijama kao što su Art Basel 41, Instant Video, London Film Festival, te na Međunarodnom sajmu savremene umjetnosti FIAC u Parizu, berlinskom Bijenaleu 7 (2012), i Sharjah Bijenaleu 11 (2013).

BiH i Sarajevo je prvi put posjetio u vrijeme ovogodišnjeg SFF-a na kojemu je u okviru “Dana ljudskih prava” prikazan njegov najnoviji film, 70-minutni dokumentarac kontraverznog naziva “Infiltrators”. Ovo ostvarenje je opisano kao instinktivni road movie koji bilježi svakodnevne muke Palestinaca najrazličitijih životnih iskustava u potrazi za načinima prolaska kroz, ispod, oko i preko izluđujuće kompliciranih prepreka u vidu zida. Film je postigao zapažen uspjeh na Međunarodnom filmskom festivalu u Dubaiju 2012, gdje je osvojio Muhr nagradu za najbolji arapski dokumentarni film, Posebnu nagradu žirija i Nagradu međunarodnih kritičara.

– Sve scene u filmu su stvarne, dokumentarne. Snimao sam ga četiri i pol godine, zainteresirao sam se za taj problem dok sam 2008. godine fotkao Palestince na kontrolnom punktu koji su pokušali ući u Jerusalem da bi otišli na molitvu. Namjera mi je bila prikazati životnu snagu tih ljudi i odlučnost da uspiju, te kako se humorom i dosjetkama nose u tim potpuno nadrealnim situacijama. Nastavio sam snimati, stalno bio uz ljude i zid, pokušavajući uhvatiti srž svega. Film nakon SFF-a putuje na festivale u Milano, Malme, Chicago… i tek treba da izazove pitanja i reakcije.

Viza preko „štele“

2Khaled se u Sarajevu osjeća ugodno i “kao da je već bio ovdje“, te priznaje da je oduševljen ljudima i prijemom na SFF-u.

– Zaista je zabavna priča o tome kako sam se dokopao Sarajeva. Bio sam u Ramallahu kada me nazvao neko od organizatora i rekao: „Gospodine, morate odmah doći u bosansku ambasadu po vizu jer sutra putujete za Sarajevo.“ U tome sam trenu bio daleko od toga mjesta nekih 120 kilometara i obično mi odatle treba između 6 i 10 sati da dođem do Jordana u ambasadu. Bilo je već kasno popodne kada su me nazvali, nije bilo šanse da stignem tamo na vrijeme. Rekao sam: „Šalite se, meni treba najmanje 6 sati da dođem tamo, jednostavno neću stići danas“. Bio je četvrtak, a u arapskom je svijetu petak neradni dan, početak vikenda. Nisam htio tek tako odustati pa sam zamolio da mi proslijede broj bh. ambasade u Jordanu pa sam im telefonirao da objasnim problem. Tamo mi se javio neko i na arhaičnom arapskom objasnio da su spremni da otvore ambasadu u petak samo zbog mene da bih mogao doći po vizu. Bio sam oduševljen. Bio je to sjajan početak ljubavi između mene i vaše države.

3Jarrar je u svijetu umjetnosti najpoznatiji po projektu „Živjeti i raditi u Palestini“. U okviru toga poduhvata kreirao je palestinski pečat za pasoše, kontraverzan umjetnički izričaj građanske neposlušnosti. Naime, Khaled je odlučio sprovesti u djelo ideju palestinskog  pečata u pasošima ljudi koji posjećuju okupirane palestinske teritorije, premda izraelske vlasti to ne dozvoljaju. Prošle je godine stoga izveo i umjetnički performans: na jednom od kontrolnih punktova „pečatio“ je pasoše turista, te razmijenio kontakte sa ljudima koji su pristali da im opečati pasoš da bi mogao da provjeri njihova iskustva na izraelskim pasoškim kontrolama. Jedan od ljudi koji u svome pasošu imaju ovaj pečat jeste i slovenski filozof Slavoj Žižek. Osim pečata, Khaled je kreirao i poštanske marke koje su dostupne i validne u poštama Njemačke, Nizozemske i Belgije.

–  Bio je to kompliciran i težak poduhvat, jer projekat doslovno upućuje na diskusiju o ideji Palestine i palestinske države, te njene vlasti. Imam mnogo prijatelja koji su porijeklom Palestinci, ili su rođeni na prostoru okupiranih teritorija, a trenutno žive van Palestine. Pričali su o poteškoćama ulaska na palestinski teritorij i mukotrpan proces dobijanja vize za ulazak na okupirane teritorije, te o tome kako Izraelci stvarno teško izdaju dozvole za ulazak. I ja sam bio rezigniran: „Ma pustite Izraelce, ja ću vam izraditi vizu i ‘udariti’ pečat na pasoše“, a oni su upitali: „Jesi li lud, kako ćeš to izvesti?“… i tako sam iz nekakve šale razvio ozbiljnu ideju o pečatu. Također sam kreirao i repliku „zelene karte“ koja je neophodna za ulazak i rad na okupiranim teritorijama. Počeo sam iz fore izrađivati sve to, bila je to 2009. godina, a onda su ljudi počeli tražiti pečate i „zelenu kartu“ kao suvenire, pa sam se zezao: „Slobodno ih pokažite Izraelcima na aerodromu“. Kada je 2011. godine započela priča o međunarodnom priznavanju Palestine kao države, odlučio sam ponovo oživjeti taj projekat. Na pečatu je palestinski slavuj (Nectarinia osea), te cvijet jasmina. Premda nije državno-pravno validan, on šalje veoma jaku političku poruku o našemu životu: niko ne može da ospori postojanje nas Palestinaca. Stoga je ovaj projekat svojevrsna provokacija izraelskom sistemu koji pokušava kontrolirati sve u našim životima.

{youtube}snkXi2wn3hA{/youtube}

Kada ode u inostranstvo, Khaled koristi priliku da dalje razvije svoju kampanju nenasilnog otpora, te u svim većim centrima organizira „kontrolne punktove“ na kojima zainteresiranima pečati pasoše.

– Nama Palestincima nije dozvoljeno da iskazujemo svoj identitet. Zato sam počeo nagovarati prijetelje i strance da im udarim moj pečat u pasoše i isprva nisu bili oduševljeni jer nisu znali kako će reagirati izraelska vojska na kontrolnim punktovima, niti neka druga država koju namjeravaju posjetiti. Radili smo umjetničke performanse u Francuskoj, Srbiji, Izraelu, Norveškoj, i Njemačkoj – kolektivno „udaranje“ pečata u pasoše zainteresiranih, kaže dok pokazuje pečat u svome pasošu.

4

5Ovaj je srčani Palestinac široko poznat i izvan geografskih granica Bliskoga istoka,  a njegova je umjetnost uspjela preći sve prepreke, bilo da se radi o onim preprekama koje ljudi imaju u svojim umovima, ili geografskim pojmovima:

–  Kontemporalna umjetnost je vrlo popularna u Evropi gdje postoji zaista veliko tržište za to. No, vrlo je teško „upasti“ na evropsko tržište, ali ja imam priču koju želim ispričati i ta priča uvijek pronađe put, prenosim je kroz vizualne efekte, performanse, skulpture, fotografije… Sviđa mi se to što me ljudi prvenstveno doživljavaju kao umjetnika, a ne samo kao nekoga ko dolazi iz Palestine. U razgovoru sa novinarima uvijek naglašavam da se ne radi o političkoj umjetnosti, nego o umjetnosti koja je povezana sa svakodnevnim životom ljudi koji žive i rade na okupiranim teritorijama. Da, postoji i politički duh u mojim radovima, ali vrlo je važno naglasiti i to da su u Palestini politika i običan život često neodvojivi.

Bila mi je čast čuvati Arafata

6No, svijet umalo nije upoznao ovoga iznimnog umjetnika. Premda je oduvijek naginjao umjetnosti, estetici i kreativnostima, život ga je odveo ravno u vojsku, i to ni manje, ni više nego u – Arafatovu gardu!

– Očajnički mi je trebao posao da bih mogao nastaviti financirati svoj umjetnički studij. I kada sam prošao sve policijske testove, objasnili su da žele da budem dio garde palestinskog lidera Jasera Arafata, a bilo je evidentno da sam viši od prosječnoga Palestinca, krupniji i u boljoj fizičkoj kondiciji.

O svome iskustvu u vojsci i o tome kako je bilo biti tjelohranitelj najvažnijem čovjeku Palestine i borbe protiv izraelske okupacije, Khaled kaže:

– Vojska mi je isprala mozak, tamo nije dozvoljen individualizam. No, dok sam bio tamo, sviđalo mi se to što radim, bilo je to nevjerojatno životno iskustvo. Arafat je bio sjajan čovjek i bila mi je čast biti uz njega i služiti mu. Odluka da se pridružim vojsci je imala za posljedicu da zaboravim na umjetnost, da je ostavim po strani. Arafat nije mnogo spavao, a ja još manje: kada radite kao tjelohranitelj u noćnoj smjeni, a kao grafički dizajner na dnevnome svjetlu, ostane vam vrlo malo vremena za bilo šta drugo. Radio sam u toj kombinaciji četiri pune godine po 16-17 sati dnevno. Bilo je to revolucionarno vrijeme za mene. Imao sam dvadeset i jednu godinu kada sam počeo čuvati Arafata, bilo je to 1997. godine.

7Umjetnosti i civilnom životu se vratio nakon što je u službi pogođen dum-dum metkom tijekom opsade Ramallaha 2002. godine.

–  Praktički sam se vratio na početak, jer nakon što sam pogođen, pokušavao sam da istražim sebe, svoje želje i interese, da procijenim što dalje mogu da radim. Nisam više htio biti vojnik i primati naredbe. Izvršavati naredbe – to je način na koji sistem i vojska komuniciraju sa pojedincem  – samo smo brojevi, nema ništa lično u tome. Sav je vojni sistem takav, briše osobnost i karakter pojedinca. Iskustvo vojnika je bilo dobro za mene, pokazalo mi je kakav je moj karakter i pomoglo mi da otkrijem samoga sebe, pronađem svoj način izričaja kroz umjetnost.

–  Umjetnost je moj način. I eto, ispostavilo se, uspješan način, posebno u galerijama u Parizu, Genevi, Dubaiju i Londonu. Izlažem u galerijama u koje ljudi dolaze vidjeti umjetnost, vizuelnu umjetnost, jer kada je riječ o poruci – morate ostaviti jak vizuelni utjecaj na gledaoca, a onda taj vizuelni utisak postavlja ostala pitanja: Zašto? Kako?… i onda priča sama izađe.

Buntovno dijete palestinskoga ustanka

8Jarrar je rođen 1976. godine u Jeninu. Za vrijeme prvoga palestinskoga ustanka, tzv. Intifade imao je tek 11 godina. No, u to vrijeme za intifadu djeca i jesu odigrala najznačajniju ulogu: osim što su palestinsko pitanje ponovo lansirali u svjetske medije, neustrašiva dječica koja su sa kamenicama u rukama jurila na naoružane izraelske vojnike su postala simbol svjetskoga otpora protiv ugnjetavanja:

– Bio sam u Jeninu u vrijeme prve intifade, tamo sam rođen i odrastao. Kada je intifada počela i ja sam bacao kamenje na vojsku. Bio je to naš način pobune i doprinos borbi protiv izraelske okupacije. Nismo odrastali kao obična djeca – osjećali smo određenu odgovornost prema situaciji, da treba što prije da odrastemo, postanemo muškarci, pomognemo. Odrasli smo uz intifadu bez straha, jer smo konačno dobili priliku da pokažemo da zaista postojimo, da pokažemo identitet koji nam je godinama zatomljivan izvana. Do tada nam nije bilo dozvoljeno da nacrtamo svoju zastavu, mapu Palestine, nije nam bila dozvoljena ni riječ „Palestina“. I, kada smo konačno dobili priliku da pokažemo naš otpor prema okupaciji i svim tim zabranama, u kamenju smo pronašli najjače oružje koje možemo koristiti. Pokazali smo da postojimo i ne gubimo nadu – bilo to njima drago ili ne. Kamenje je bilo naš način borbe, naš građanski neposluh i borba. Da, nerijetko se dešavalo da je vojska lomila ruke i noge onima koji su bacali kamenje, a bilo je i pucanja – bila je to cijena koju smo znali da ćemo platiti, ali nije bilo odustajanja: uvidjeli smo kolliko nas se zapravo plaše, koliko se vojnici plaše običnoga kamenja. Jer, to je kamenje naša realnost, to je sve što imamo i što možemo priušiti u našoj borbi. Kamenje izražava ljutnju, zato je tako moćno.

Jarrar tvrdi da je sazrela cijela nova generacija ljudi koji su pronašli potpuno nove načine da efikasno izraze svoju ljutnju i frustraciju. U porastu je broj filmova koji se bave palestinskim pitanjem, a Khaled kaže da je umjetnost izvrstan način izražavanje gnjeva i bijesa:

9– Shvatio sam da sam još uvijek onaj isti dječak koji je odrastao uz intifadu, istim se žarom borim protiv okupacije, a ovaj put je moj način umjetnost. Ljudi su bolje informisani ovih dana. Naprimjer, kada je počela intifada, u mome rodnome Jeninu nije bilo ni novinara, ni novina, niti vijesti o tome što se događa. Izraelska vojska je mogla da ubija ljude i niko nije znao to. No, sada je situacija drugačija, sve vrvi od mobitela, wifi mreža i ostalih tehničkih pomagala koji u sekundi mogu prenijeti slike i informacije.

Napredak koji je Palestncima donio razvoj tehnologije je posebno vidljiv u Jarrarovom dokumentarom filmu „Infiltratori“: svi imaju telefone i koriste ih u svim prilikama i neprilikama.

–  To je dobro. Tehnologija je umnogome pomogla Palestincima, sada je mngo lakše da iznesemo svoje probleme na globalnu razinu. Ljudi izražavaju svoja mišljenja putem Facebooka, Twittera, YouTubea i ostalih kanala komunikacije. Dajemo cijelome svijetu do znanja da, uprkos situaciji, nikuda ne idemo i da nas ništa ne može otjerati.

Napuštanje domovine nije opcija

Svojim građanskim neposluhom i angažiranom umjetnošću, Khaled se nerijetko nađe na ivici zakona. Oštećivanje zida kojemu nerijetko pribjegava u svojim performansima jeste kazneno djelo u izraelskome zakonu, ali se čini da Jarrar i nije posebno zabrinut zbog toga.

–  Ne mogu reći da sam imao ozbiljnijih problema, ali recimo da su me u posljednje dvije godine izraelski vojnici zaustavili tri puta prilikom prelaska mosta kojim idem za Ramallah i da su me ispitivali o mojoj umjetnosti, idejama, projektima, te ispitivali o tome ko me financira i ko mi daje novac za projekte. Obično im odgovaram kontrapitanjima: „Zašto me pitate sve to, možete izguglati sve informacije o tome, transparentne su.“ No, jednom je jedan od tih vojnika rekao: „Meni se zapravo sviđa tvoja umjetnost.“ Zahvalio sam se i upitao: „Zašto me onda ne pustite, gubimo dragocjeno vrijeme…“

Na kraju, Jarrar ističe da odlazak iz Palestine nikada neće biti njegova opcija:

– Kada sam prvi put pomislio na odlazak, u to vrijeme uopće nisam bio u mogućnosti da odem. No, kada sam dobio stvarnu šansu da odem, shvatio sam da je to pogrešno, odlazak iz Palestine je upravo ono što izraelska okupacija priželjkuje: žele zemlju bez ljudi. Izdao bih narod i zemlju kada bih napravio nešto takvo. Kada odem nekuda, srce me vuče nazad, želim ići kući kamo god da krenem.

10

O projektima…

11Cementna lopta

– Moj sin obožava nogomet. Zove se Muhamed i ima 9 godina. Ovisan je o nogometu. No, dok sam snimao film o zidu (Infiltrators), upoznao sam skupinu klinaca jednako zaluđenih nogometom koji su mi ispričali da su nogomet igrali u ogromnome dvorištu kojega je poslije doslovno „presjekao“ izraelski zid. Zamislite, izgradili su zid kroz teren za nogomet. Klinci i dalje igraju nogomet na dijelu koji je ostao sa ove strane zida, ali nevolja nastaje kada im lopta odleti preko zida i ne mogu otići po nju. Razmišljao sam mnogo o tome, shvatajući da ako pokušate preći zid da biste dohvatili loptu, riskirate vlastiti život. Tako sam počeo odlamati komade zida, razbijao ih i razmutio u vodi i cementu, te ubacio u kalup lopte. Pokušao sam ispričati priču o tome kako je zid „ubio“ i uništio funkcionalnu stranu radosti nogometa, cementna lopta je upravo prikaz onoga što nam je zid napravio, uništio korisnu zemlju i odvojio ljude jedne od drugih.

53 kilograma aparthejda u Londonu – Zid na izložbi

13Postavka „Whole in a Wall“ prikazana londonskoj galeriji Ayyam, izazvala je mnogo pažnje među posjetiocima. Jarrar je naime podigao betonski zid u čijemu je središtu rupa u obliku Palestine. Da biste ušli u prostor izložbe, morate proći kroz tu rupu u zidu, čime je Khaled „natjerao „ posjetitelje  da barem simbolično iskuse probleme sa kojima se Palestinci susreću na dnevnoj bazi tijekom okupacije.

– Kada sam došao svome kustosu u London, napravio sam ogroman zid u galeriji. Taj je cementni zid zapravio dio pravoga zida koji dijeli Palestince i Izraelce, rušio sam dijelove zida, „krao“ ga otkidajući ga komad po komad. Komade zida sam poslao za London FedExom, nekih 53 kilograma kamenja i dijelova. I onda sam u Londonu u galeriji od toga napravio zid. I poslužio šampanjac pored toga zida na otvaranju.

Mnogi su diskutovali o tome da li je šampanjac prigodan za tu izložbu, ali je moj stav bio jasan: „Ne želite da budem sretan na otvaranju vlastite izložbe? Da, prenosim vam priču o ljudima i zemlji iz koje dolazim, ali pustite me da budem sretan. Jer, tamo gdje živim, taj zid prolazi  ljudima kroz bašte, živote, svakodnevnicu. Oni žive uz taj zid. Slavi se i plače uz zid. To je način na koji stanovnici Palestine funkcioniraju da bi ostali na svojoj zemlji. Preživljavaju uz osmijeh. U realnome vremenu, oni pokušavaju izvući najbolje iz svojih života. Živimo u fantaziji, znajući da je oko nas zid, konflikt, ali ne pretvaramo se da to ne vidimo, jednostavno se nosimo sa situacijom. Živimo svoje živote. Želimo sačuvati nadu koju imamo. Jer, kada imamo policijski sat, zabave nastavljamo u kućama, svjesni da je to riskantno, ali ne možemo i ne želimo prestati živjeti samo zato što to smeta nekome.

Ružičasti bataljon

14Jordanski se čuvari reda i mira nekada prema Palestincima ponašaju čak i gore nego njihove izraelske kolege, pa ni iskustvo putovanja u Jordan nije uvijek najugodnije. Na jednome od takvih putovanja, rodila se ideja o Jarrarovoj pink revoluciji. Naime, kada je preko Ammana krenuo za Genevu, neophodnu papirologiju je ispunio olovkom u ružičastoj boji. Jordanski je službenik bio vidno zabezeknut, te zabrinuto primjetio da je ružičasta boja nekako „ženskasta“, neprilična muškarcu i samim tim manje vrijedna. Khaled je pokušao objasniti da je to jedina olovka koju je imao u torbi u tome trenutku, te je ponudio službeniku svoju olovku. Izgledalo je kao da je ovaj ni mrtav ne bi uzeo. Tako je Jarrar nadošao na ideju da iskoristi ružičastu boju za rad na „Bataljonu“ koji je predstavljen u jednoj švicarskoj galeriji: Khaled odbija dijeliti svijet na muški i ženski, ovaj i onaj, odbija zadatu hijerarhiju u svijetu boja, muževnosti ili ženskosti.

–   Vidite to kroz moje projekte, mnogo koristim ružičastu boju. Ružičasta je boja opozitna vojnim tamnom bojama, a ja sam otkrio da volim roze boju, posebno zato što sam do tada stalno bio u vojnim, tmurnim bojama. Ružičasta boja ima dobru energiju, i potpuno je zanemarena. U osamnaestom stoljeću bila je muška boja, zapravo su je nosili više muškarci nego žene. Mene nije bilo briga za tu vrstu društvenih normi, jednostavno mi se sviđa boja, miroljubiva je. To je bio jedan od mojih načina da se borim protiv vojnoga sistema i njihovih obilježja.

Preneseno sa www.mreza.bhmladi.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s