Depresija kod jugonostalgičara, paranoja kod kapitalista

Piše: Lejla Panjeta

„Čovjek je stajao nasred parka. Bio je sav krvav. Ne znam odakle se tu stvorio, ni da li je to po njegovim rukama i licu tuđa krv. Teturao je i mrmljao, kao da doziva upomoć. Niko mu nije prilazio. Ljudi koji su tu bili odmicali su se od njega, a prolaznici skretali na drugu stranu. U ratnom Sarajevu to se ne bi moglo desiti. Nezamislivo je da ne pomogneš drugom ljudskom biću.“

1

Ovom krvavom čovjeku iz Luksemburškog parka 1995. godine niko nije prišao. Događaj je preuzet iz jednog pisma iz Pariza za Sarajevo.

Svjetonazor ljudskog i društvenog morala iz ove priče komparativan je kroz instituciju gledanja kroz prozor nekad i danas. Ukoliko bi neka buka ili vika na ulici privukla našu pažnju prije 20 godina, skoro svi prozori bi se otvorili. Danas se zatvaraju. Sigurnost i komfor ne žrtvujemo idealima ljudskosti. Policijska uloga prozora od prije dvije decenije, kao društveni kontrolor socijalizma, više ne postoji. Imamo kamere i identifikacione kartice. Ne gledamo se u oči, već identifikujemo na osnovu brojeva. Ne nalazimo se u kafani ili u šetnji, već na društvenim mrežama. Uljujani smo u sopstveni osjećaj lažne sigurnosti u repeticiji dnevnih trivijalija i rasporeda kojima čuvamo egzistencijana sredstva tako da nemamo vremena, niti interesa za pomaganje krvavom čovjeku na ulici.

Zijah Sokolović u svojoj brilijantnoj kabaretskoj predstavi „Međuigre 0-24“ opisuje sličnu dramsku situaciju koja se zbiva u foajeu pozorišta. Čovjek ne može da obuče drugi rukav kaputa. Zapetljava se. Drugi čovjek ga posmatra i razmišlja o tome da mu pridrži kaput, ali odustaje jer bi se moglo desiti da ovaj umre tu na mjestu, a on bude optužen.

Interesne sfere individue postale su mjerilo vrijednosti i morala. Da li kapitalizam zamagljuje granice ljudskosti? A socijalizam, kome je individualnost podređena društvu, bio je bolji?

Osjećaj čvrste vizije i vođe koji izvršava svoju misiju nestao je sa ovih prostora smrću Maršala. Dobili smo demokratske mehanizme upravljanja, ali i demokratske načine protestiranja onima koje smo upravo sopstvenom vojom izabrali. Razultat te igre volje naroda i mehanizama upravljanja vizijom jeste nula. Tako sistem jedino može funkcionisati u borbi za različite interese i trku za sredstvima njihovog ostvarivanja, dok se u tom porcesu ljudskost svodi na fiziološku karakteristiku.

Po padinama planina u Bosni i Hercegovini već je nikla jagorčevina. Siguran znak dolaska proljeća. Rađanja novog na temeljima starog. Od tzv. buđenja naroda BiH u protestima sa početka februara prošlo je više od mjesec dana. Dovoljno da se zametak pupoljka rascvjeta. No, protesti su rezultirali smjenom nekoliko vladajućih zvaničnika i ostavkama nekolicine političara, formiranjima foruma čiji je rezultat diskusije nula, i u suštini ništa se nije promijenilo.

Društvene mreže ne dovode do promjena same po sebi. Njihovi korisnici trebaju vođu, pa makar on bio i virtuelan. U cyber fantaziji “SimOne” na lucidan način prikazana je virtuelna osoba, crtani lik, koji u globalizacijskoj kulturi interneta postaje figura bitna u umjetnosti, biznisu i politici, te omiljena u društvu, a da uopšte ne postoji u realnosti. Treba li nama danas jedan takav virtuelni Maršal koji će pokrenuti društvene akcije i mehanizme upravljanja tako da se osigura kontinuitet ljudskosti i u isto vrijeme stvori stabilnost, barem približno onakva kakvu smo imali u drugoj polovini 20. vijeka?

Veliki broj ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, nazvani jugonostalgičarima, su zapravo u kolektivnoj depresiji. Žal za prošlošću ne može uticati na sadašnjost, u istoj onoj mjeri u kojoj se jaje ne može vratiti u ljusku nakon što je postalo sastavni dio kolača. Ali, razvoj nužno ne podrazumijeva i napredak. Nekad je bolje i sirovo jaje od lošeg kolača.

Kolektivna jugonostalgična depresija je direktan rezultat prošlosti. Dijete na terapiji proizvod je svojh roditelja. Dakle, nešto nije bilo u najboljem redu sa precima. No, pozivati se na prošlost i vrijednosti ljudskosti koje su postojale, znači da društvo u cijelosti ipak ima referentnost u odnosima između dobra i zla. Bez lošeg ne bismo znali šta je dobro. Ali jajeta iz onog vremena više nema. Dobili smo kolač, koji možemo kritikovati.

Koje su vrijednosti iz onoga vremena koje bismo zadržali da kojim slučajem možemo birati između sada i onda? Zasigurno da bismo izabrali mir, sigurne plaće, besplatno školstvo i zdravstveno osiguranje, kvalitetno obrazovanje, stambenu i penzionu stabilnost. (Drugim riječima, sve što danas nije bogomdano, te zbog čega smo počeli protestvovati). Sistem kontrole ne bismo izabrali, ali smo ga u svakom slučaju dobili u drugom tehonološki sofisticiranijem obliku nadgledanja – Google Earth, GPS, WIFI, IP, G3, itd. Naš kolač napredne tehnologije pruža sigurnost kroz kontrolu. Mediji danas nisu više kontrolori društvenih vrijednosti, već kreatori, a ono što je nekad bila kritika zbog koje su se davale ostavke i „letjele glave“, danas može da se ponavlja, emituje, lajka i tvita bez ikakvih posljedica. Mediji i njihovi korisnici danas viču, ali niko ne čuje. I tu je u pitanju nivo prihvatljivog u definiranju ljudskosti. Zašto je nešto SADA prihvaljivo, a ONDA nije bilo? Putovanje u budućnost koje je napravilo pismo o krvavom čovjeku iz ‘95. godine, je svjedočanstvo o određenim društvenim uvjerenjima i mišljenjima iz onoga vremena. Ovaj korak kroz vrijeme pokazuje da smo različitost i mogućnost biranja između već ponuđenog (izabranog), zamijenili sistemom koji se održava zahvaljujući našoj potrebi da vjerujemo da je sve moguće, a uspjeh zagarantovan. No, za ovaj kolač mogućnosti i privid slobode žrtvovali smo ljudskost, sigurnost i oslonac u drugom ljudskom biću, želju za stvarnom živom interakcijom, a ne virtuelnom. U svemu vidimo prevaru, problem i nizašta nemamo vremena.

Depresija kod jugonostalgičara, a paranoja kod kapitalista.

A šta ako je njegova krv zaražena nekim virusima? Kako ću sebi platiti liječenje? A šta ako je pobjegao od neke mafije? A ako dođe policija, moraću davati izjavu. Možda me još optuže kao saučesnika. Zakasniću na voz kući? Moraću duže platiti bebisiterku. Onda moram raditi prekovremeno. Itd.

Ova pitanja nismo postavljali ONDA. Ali nije ni tada bilo lako zaraditi hljeb. Bilo je svakojakih beskičmenjaka, poltrona, prevara, nepotizama, korupcije, no ne u tolikoj mjeri, da narod viče, mediji viču, a ništa se se događa. Sjetimo se da je Gospođa Minstarka, planirajući vjenčanje svoje udate kćerke sa ambasadorom Nikaragve, početkom prošlog vijeka izazvala ostavku cijele vlade. Nušićev skandal iz onog vremena našao bi se danas na nekoj od jet set emisija kao kuriozitet. U ovom demokratskom kolaču zapale se zgrade Vlade, a ništa se ne događa. Niko ne pomaže krvavom čovjeku. Imamo apsolutnu slobodu da vičemo i biramo, žrtvovanu za ideale ljudskosti. Ali zatvaramo svoje prozore i čekamo neku novu jagorčevinu.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s