Postajući loš u Bosni

Piše: Ajdin Tinjak

Ahmed je radio kao majstor u preduzeću koje se bavilo obradom metala. Imao je dovoljna primanja od kojih su on, njegova žena i dvoje djece mogli živjeti. Radnička porodica, radnička plata, radnički život… bili su termini koji su se vezali za Ahmeda u Jugoslaviji krajem 80-ih. Nadao se svakog mjeseca da bi trebao dobiti stan od preduzeća u kojem je radio, pa bi mu u džepu ostao i koji dinar više od zakupnine. „Čim dobijem stan, odo’ i ja s familijom do Jadrana…“, govorio bi Ahmed često, dok je s drugovima s posla ispijao čašicu, nakon posla.

1989. godine nekoliko njegovih radnih kolega je od preduzeća dobilo nove Zastave 101. Ahmed je još čekao na stan.

Polahko Ahmede, ne diži glas, na spisku si, polahko… govorili su mu drugovi s posla u istom kafanskom ambijentu u kojem je pričao o moru.

Ahmed nije dobio ni Yugu ni stan. Počeo je rat i gledao je da sačuva živu glavu i svoju porodicu. U proljeće 1993. granata je pogodila zgradu u kojoj je bila njegova porodica. Po Ahmeda su došli na liniju i saopćili mu da su njegova žena i sin ubijeni. „Nemoj plakati, bit će ti lijepo kod tetke, a ja ću se brzo vratiti“, tješio je Ahmed svoju djevojčicu ostavljajući je kod sestre. Vratio se na prvu liniju odbrane i kako su pričali njegovi suborci, znao bi proći pored ubijenih iz neprijateljskih snaga ispaljujući im po metak u prsa. Niko ga nije pitao zašto, ali su svi znali…

Potpisivanje primirja Ahmed je dočekao bez žene i sina, sa maloljetnom kćerkom, bez krova nad glavom. Prijavio se kao izbjeglica i bio je na spisku da mu naprave kuću. Obećali su da će tako biti čim stignu donacije. Ahmed se uselio u napušten stan sa kćerkicom i kao demobilisani borac čekao da mu nova, bolja vlast za koju je stradala njegova porodica napravi kuću. „Kućicu za nas dvoje i ti ćeš imati svoju sobu“, znao bi reći djevojčici objašnjavajući joj da su njena mama i brat otišli na bolji svijet da bi njoj bilo bolje.

Krajem devedestih Ahmed je radio u građevinskoj firmi kod poznanika koji je na početku rata u BiH otišao u Njemačku. Devedeset sedme se vratio u Bosnu, kupio preduzeće u krugu gdje je prije rata bilo i Ahmedovo preduzeće. „Ko bi rek'o Ahmede, ti na istu kapiju poslije deset godina ulaziš na pos'o… neka, za ovo smo se borili… šta sam ja paketa pomoći spremio otud, ih… sad ćemo zajedno da gradimo našu domovinu!“, znao bi mu reći poznanik kod kojeg je zarađivao dnevnice miješajući malter.

Početak novog milenija Ahmed je dočekao u invalidskim kolicima. Pao je sa skele i povrijedio kičmu. Nije imao zdravstveno osiguranje i pozajmio je novac od jednog lokalnog čelnika koji je dobro kotirao u svojoj političkoj partiji, da plati liječenje. „Pa kad mogneš vrati…“, rekao mu je. Nije mu ni trebao govoriti da mora glasati za njegove na predstojećim izborima. Nakon skoro godinu dana „papira i doktora“, Ahmed je dobio invalidninu od 250 maraka. O njemu je brinula njegova kćerka, koja je od socijalnog dobivala još 100 KM.

2014. je godina. Ahmedova kćerka se udala i odselila u drugi grad. Sada živi sam uz povremene obilaske medicinskog osoblja. Prošle godine je postao dedo. Unuk se zove Mirza. Ime je dobio po njegovom rahmetli sinu.

Ispred zgrade vlade nema nikog. Osiguranje i poneki vozač na parkingu. Ahmed čeka da iz nje izađe bilo ko i da povuče iglu. Svejedno mu je… I onako nije bog zna čemu živjeti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s