Zašto (ne) pišem?

Piše: Aleksandra Kuljanin

Danas sam u sarajevskoj Titovoj ulici kupila Nušićevu „Gospođu ministarku“ za svega 1 KM.

I odlučila da je vrijeme da nešto napišem.

A.  se nekidan vratila sa jedne novinarske konferencije i pričala mi kako je razočarana što jedan vrsni pisac i profesor, s godinama rada i iskustva, nije imao odgovor na njeno pitanje „Zašto pisati u informatičkom dobu?“ Pitala ga je kome mi pišemo, ko nas čita u vrijeme Facebook i Twitter statusa, u vrijeme kratkih blog zapisa, u vrijeme multimedije… Pisac je priznao da ni sam nema odgovor na to pitanje. Ima li iko odgovor, zapitala sam se danas nakon što sam uličnoj prodavačici dala jednu konvertibilnu marku za nekada nezaobilaznu školsku lektiru, takoreći klasik balkanske književnosti. Ako Nušić danas vrijedi jednu marku, kome da pišu današnji pisci? Ko će njih čitati i davati novac za njihova izdanja u vrijeme kada se knjige kupuju na kilogram, po principu deblja knjiga – više para?!

421188_467318143289594_1064722582_n

 Kao srednjoškolka sanjala sam da ću jednog dana biti poznata književnica. Pisala sam kratke priče, započinjala romane, kidala stranice sveski i švrljala redove kada mi se zaplet nije činio dovoljno dobar… Nisam uvijek imala kompjuter ili laptop na čijim tipkama mogu lako pisati i brisati retke, ali opet više sam pisala nego sada. Valjda jer sam imala san.

U osnovnoj školi pisala sam i pjesme, vješto sklapala rime, baratala riječima i mislila da ću jednoga dana i ja biti dio školske lektire. A sada me pomalo stid kada vidim siromašni spisak lektira za predstojeću školsku godinu. Naziru se tu stidljivo Meša, Andrić, Dostojevski i Tolstoj, a rame uz rame s njima stoje novopečeni autori teen ljubića i lako čitljivog štiva. Čitaju li mladi lektire uopšte?

Srednju školu završila sam 2009. godine. Već tada bili smo dio informatičkog doba, sažetak bilo koje knjige bio je dostupan jednim klikom, a moje kolege gimnazijalci hvalili su se kako su bez po’ muke dobili peticu ni ne pročitavši „Tvrđavu“, „Derviša i smrt“, „Stranca“, „Anu Karenjinu“… Priznajem, Karenjina je i meni mrska bila, ali bar znam dovoljno o njoj da se ne „provalim“ kako mi je to omiljena književnica. Nažalost, nekima se i to dešava.

Držeći u rukama svoje novo blago, procijenjeno na svega jednu marku, opet sam se sjetila zašto sam odustala od studija književnosti kada sam završila srednju školu. I bolji od mene pišu pa ih niko ne čita; ko bi mene onda čitao? Ipak, nisam previše pobjegla od pisane riječi – upisala sam žurnalistiku, još jedno zanimanje nedovoljno cijenjeno i previše unazađeno u našem društvu. Okrenula sam drugu stranu medalje i posvetila se odnosima s javnošću, a tek ponekad, za svoju dušu, naškrabam nešto. Već godinu dana nisam ništa objavila ni na blogu, postiđena djelima koja sam čitala u posljednje vrijeme i nevjerovatno niskom prodajnom cijenom tih vrsnih autora. Tako sam Nikolaidisova djela kupovala po cijeni od tri ili četiri marke, Zaimovićevu „Tajnu džema od malina“ za tričavih pet maraka, kultnu Kiševu „Grobnicu za B. Davidoviča“ u svom vlasništvu imala sam za tri marke… Nikada knjige nisu bile jeftinije, a nikada manje čitane. Zašto onda pišemo? Kome pišemo?

Noći potrošene uz laptop, izgubljen vid, ispušene cigarete, popijene kafe, rastresenost, momenti inspiracije, likovi čije živote autor stvara, ushićenost, mijenjanje noći i dana, traženje smisla, brisanje i ponovno pisanje, traženje izdavača, nervoza, sreća zbog izdavanja, potrošen novac, potrošeno vrijeme… sve to stane između dvije korice, na stranice označene brojevima. Svaki pisac unese dio sebe u svoja djela. I onda taj dio, zajedno sa ispisanim stranicama, košta jednu, tri, pet, deset maraka.

Kada ste posljednji put pročitali neku knjigu koja nije bila lako čitljivo štivo? Kada ste Nikolasa Sparksa zamijenili Milanom Kunderom? Zašto čitamo „50 nijansi sive“, a ne „Majstora i Margaritu“? Jesmo li nepismeni pa nas niska cijena knjige mora privući da istu kupimo i pročitamo? Ili nam je standard toliko nizak da su knjige postale sporedna stvar?

Umjesto na policama, knjige su danas na ulicama, prodaju se na kilogram. Izvol'te kupiti.

Tekst prenesen sa bloga Aleksandre Kuljanin, optimistasiskustvom.wordpress.com

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s