Piše: Dubravka Hajdarović

Ovogodišnji festival turskog filma održan je, kao i prethodni, u Kinu Meeting Point u Sarajevu. Zahvaljujući pokroviteljima festivala, među kojima su Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske, Ured za kulturu i turizam u BiH, Ambasada Republike Turske u BiH, mnoge filmske kompanije, te aviokompanija Turkish Airlines, ljubitelji turskog filma su vidjeli filmska ostvarenja iz produkcije 2014/2015.

Festival je zvanično otvoren 7. decembra, uz prisustvo poznatih turskih glumaca Meyrem Uzerli i Ozana Güvena, glavnih protagonista filma Rana moje majke (Annemin Yarası). Isti film je bio na programu posljednjeg dana festivala, 12. decembra, te sam se odlučila za drugu projekciju, kako bih izbjegla gužvu. Poslije sam čula da su mnogi ostali izvan kino dvorane, koja nije mogla primiti sve koji su željeli uživo vidjeti glumce iz serije Sulejman Veličanstveni, Sultaniju Hurem i Rustem-Pašu.

Film govori o poslijeratnim događajima u Bosni i Hercegovini, dodirujući ratne teme, što je još jedan razlog za veliko interesovanje. Glavni junak, Salih, izlazi iz doma za napuštenu djecu u Zenici i kreće u potragu za roditeljima. Tragovi će ga odvesti u Simin Han, u porodicu obućara Mirsada, a poslije u Prijedor, gdje će se zaposliti na farmi Branislava Milića, njegovog oca, što ćemo na kraju saznati. Branislav je kao pripadnik srpske vojske učestvovao u silovanju, a Salih je ustvari tako i rođen, iako je njegova majka Nerma tada imala samo 16 godina. Zbog trauma, ali i sramote i boli, dali su bebu u dom, a udala se za Mirsada, koji je izgubio nogu u ratu. Ona sa tabletama, u svijetu koga ne proživljava, on sa svojim ranama i osjećajem krivnje i srama, što je noga otišla zbog bijega i nagaza na minu, žive, rekli bismo svakodnevni život, imaju sina, ali se sve mijenja Salihovim dolaskom, pitanjima i odlaskom u Prijedor. Ekscentrični par na farmi prihvatiće Saliha kao radnika, ali će vremenom, stvoriti emocionalan odnos prema njemu, a Marija će, shvativši da on ne može biti sretan dok ne nadje svoje roditelje, krenuti u potragu za njegovom majkom. Telefonski poziv Nermi odnosno majci Mevlidi će biti uvod u suočavanje svih likova sa ratnim događajem. Nerma će se sjetiti svih dešavanja, shvatiće da je Salih njen sin, Branislav njen mučitelj i Salihov otac, Marija će saznati groznu prošlost svog muža i neće moći da nastavi život. Njeno samoubistvo i nakon toga samoubistvo Branislava, okončava tragično živote na farmi, zbog čega se scena Salihovog povratka u pokušaju da ih spasi, doživljava kao njegovo iscjeljenje od rana prošlosti, jer su emocije dobra nadvladale njegovu raniju želju za osvetom.

Ovaj film je životan, zahvaljujući izvrsnoj glumi Ozana Güvena, Okan Yalabık (glumio lik Ibrahim-Paše) a onda Meyrem Uzerli. Belçim Bilgin, koja je glumila Nermu, za moj ukus, bila je bolja u filmu Sadece Sen (Samo ti), gdje je maestralno odigrala lik slijepe djevojke Hazal.

Pretraživač

Pretraživač (Arama Motoru) je film o životu u zabačenoj turskoj varoši koja oskudijeva s vodom. Film prati živote više likova, stanovnika sela, pa i jednog gastarbajtera, koji dolazi iz Nemačke u rodni kraj, nakon 25 godina izbivanja. Prikaz je stvarnosti, potpuno ogoljene, gdje svako brine svoju brigu, pa tako 76-godišnji udovac Musa traga za ženom koju bi oženio, mladić Siri, sin načelnika, pomoću kompjutera i interneta ljudima pribavlja različite informacije i naplaćuje tu uslugu, dok istovremeno, drugi se u potrazi za rješenjem svojih problema, obraćaju hodži za zapis. Tu su i ulični prodavači, kojima život predstavlja razgovor sa prolaznicima. Film je autentičan bez aspiracija da dobije umjetničku vrijednost kroz filmske konstrukcije ili zamke. Upravo zato jeste vrijedan, jer pokazuje stvarnost provincije, sa svim običajima, bez sakrivanja ili mijenjanja. Zato i jeste moguće da Hasan, liječeći svoje tuge i neprihvatanje, svoje boli i uspjehe u Njemačkoj, u nemoći da nađe zajedničku vibraciju sa mještanima, svaki dan, odlazi autom na osamljeno mjesto, gdje uz muziku, izvornu, tursku, pleše sam i tako liječi svoje srce. Zato i jeste istina da i danas, u 21. vijeku, postoje mjesta u kojima se mještani zajedno mole da pronađu izvor vode, u kojima je obećanje pitanje časti i u kojima novac nije mjerilo koje određuje život.

Šapni ako zaboravim

Šapni ako zaboravim (Unutursam Fısılda) je fantastičan film jednog od vodećih turskih režisera Çagana Irmaka. Film je priča o dvije sestre, koje se zaljubljuju u sina novoizabranog načelnika malog mjesta. Hanife je starija i stidljiva, krijući piše pjesme, a Hatidže vrckasta, otvorena i obožava pjevanje. Hatidže krije svoju vezu sa Tarikom koji takođe voli muziku i svira gitaru. Njih dvoje odluče zajedno nastupati, što ne nailazi na razumijevanje njihovih porodica. Odluče pobjeći, a Hatidže ukrade pjesme svoje sestre. Odlaze u Istanbul, gdje sa Tarikovim prijateljem, muzičarem, snimaju dvije pjesme, i pjevačka zvijezda Ayperi je rođena. Iako mladi, vjenčaju se i postaju slavni. No, buran život dovodi do prvih svađa, a nakon jedne, Tarik odlazi iz kuće, i dan poslije, gine u saobraćajnoj nesreći. Ayperi je očajna, ni prijatelji, a ni obožavatelji ne mogu nadomjestiti njen gubitak. Uspijeva snimiti novu pjesmu za koju sama piše tekst, i ponovo postaje tražena. Za to vrijeme, njena sestra živi u boli, sramoti i osudi malog mjesta, jer Ayperi nikad nije došla, pa ni kad je otac umro. Nakon 40 godina, njena sestra dolazi u rodnu kuću, i tu se suočavaju sa svojim bijesom, tugom, usamljenošću i tužnim saznanjem da Ayperi boluje od Alzhajmerove bolesti. U sudaru emocija, sjećanja i slika događaja, shvatiće da ljubav nije prestala, da su 40 godina proveli uskraćene za iskren,sestrinski brižni odnos, i da su davno oprostile jedna drugoj, ali su to tek sad, u jesen života priznale. Posjeta starog prijatelja i poziv Ayperi da pjeva na humanitarnom koncertu, ujediniće ih ponovo u pjesmi i Ayperi će na koncertu javno priznati da su tekstovi njenih pjesama djelo njene voljene sestre koja će stajati uz nju da joj šapne tekst ako ga zaboravi. Ako postoji glavna poruka ovog filma, jer ih ima više, onda je to svakako molba, poziv, upozorenje, da ne provedemo život u bolu zbog neizgovorene istine, da voljenim praštamo i da slijedimo svoje srce.

Uloge mladih sestara nose glumice mlade generacije Farah Zeynep Abdullah i  Gözde Cigăcı, a ulogu Tarika glumac Mehmet Günsür, poznat po ulozi Mustafe, sina Sulejmana Veličanstvenog. Osim vrhunske režije, glume, posebno mjesto pripada kostimografiji, koja prati razdoblje od 40-tak godina, uz muziku, kojoj svi turski filmovi i serije daju visoku poziciju u ljestvici karakteristika kvalitetnog djela.

Hladnoća kalendara

Hladnoća kalendara (Kalandar Soğuğu) je film režisera Mustafe Kara. Prvenstveno jer je svojevrsna oda životu, u njegovom najelemnetarnijem izražaju, a to je borba za preživljavanje i egzistenciju. To je priča o Mehmetu koji sa majkom, ženom i dvoje djece živi i planinskom selu u području Crnog mora (najbliži veći grad je Trabzon). Surova priroda, planine, rudarska oblast i oštra klima su dom ove porodice koja živi u baraci, u kojoj je bolji dio prostora namijenjen životinjama, biku, kravi, kokoškama, jer od mliječnih proizvoda žive, uz skupljeno voće, krompir i žitarice. Mehmet dane provodi tražeći rudu, kako bi prodao, i osigurao bolji život porodice. Majka i žena to smatraju gubljenjem vremena, i traže da se zaposli u rudniku kako bi mogli preživjeti. Mehmet se izlaže nevremenu, opasnostima, obilazeći prostore gdje ljudska noga nije kročila. Pokušaće i sa treningom bika za borbu, ali ni to ne donosi novac. Izgubljen i tužan, Mehmet je stavljen pred izbor, raditi u rudniku ili izložiti porodicu gladi. U emotivnoj sceni razgovora Mehmeta i njegove žene, izbijaju strahovi i emocije, strah od gladi i bolesti djece (mlađi sin ima Dawn sindrom i nemaju novca za ljekara), njegov strah da izgubi porodicu, ali i ljubav i želja da im osigura bolji život, da imaju kuću, da dijete odvede doktoru. Kroz šture rečenice i suze Mehmetove žene, izbija naboj neshvaćenosti, ali i njegov strah i očaj zbog nerazumijevanja njegovog truda i ljubavi. Kada bik nestane, svi kreću u potragu, u strahu da ne izmakne i posljednji izvor novca za hranu koji bi osigurali prodajom bika. I tada, na mjestu gdje mlađi sin, intuitivno nalazi životinju, Mehmet će biti zapanjen otkrićem rude, te žmirkanje njegovog lijevog oka, nagovještava sretni događaj za ovu porodicu. Velika i iskrena želja biva ispunjena, Mehmetovu porodicu čekaju bolji dani.

Film obiluje nestvarnim scenama prirode, flore i faune, a pored odličnog glumca Haydara Şismana, priznanje zaslužuju kamermanim, te naravno režisera Mustafa Kara.

Gazda želi sretan kraj

Film Gazda želi sretan kraj (Patron Son Mutlu Istiyor) je vesela i romantična komedija. Film je zapravo djelo glavnog junaka koga njegov gazda šalje u Kapadokiju da napiše scenario za film sa sretnim krajem. On se zaljubljuje u kćerku vlasnika hotela koja je zaručena za glumca, prijatelja iz mladih dana scenariste Sinana. Uz obilje zapleta i događaja, Sinan na kraju osvaja srce Ejlul, te tako film ima sretan kraj. Ono što je bonus filma su prelijepi predjeli Kapadokije, te se film može smatrati svojevrsnim turističkim marketingom.

Neposredno pred početak projekcije ovog filma, gledatelji su pozvani da minutom šutnje odaju počast žrtvama terorističkog napada kod stadiona Beşiktaşa. Ispred turskog ureda za kulturu, poruka je da život ne treba stati, te da zbog toga neće biti uskraćeno prikazivanje filma. I pored velikog broja žrtava i ranjenih, Turska nastavlja borbu sa terorizmom na svim frontovima, pa i komedijom.

Festival filma je bio veoma dobro posjećen, kino-dvorana uvijek popunjena, nekada i sa dodatnim stolicama. To govori da je festival već dobio svoje mjesto u kulturnoj razglednici Sarajeva, te se sa zanimanjem prati šta od ostvarenja možemo očekivati da vidimo sljedeće godine.