Piše: Mirza Softić

Kad se dijete rodi, običaj u Bosni (a vjerujem i ostatku Balkana) je da se s njim ne izlazi prvih 40 dana iz kuće. Ako kojim slučajem to prekršite, rodbina, prijatelji i komšije će vas smatrati retardiranim kretenom, koji ništa ne zna o odgoju djece, niti bi uopšte trebalo da ima pravo odgajati malog princa/princezu. I naravno, to se ne odnosi samo na dijete, nego i na majku. Ni ona ne smije ni pomisliti da izađe, osim ako baš nije nužda.

Za razliku od nas, u Danskoj novorođenče ostave golo na snijegu, da se čeliči, piše portal “Detinjarije.com”. Autorica tog teksta navodi još mnogo primjera koji su u Danskoj sasvim normalni, od toga da vrtići u toj zemlji izgledaju kao šupe, do toga da se većina vremena provodi vani. Slično je i u drugim skandinavskim zemljama, ali i u zemlji u kojoj autor ovog teksta živi, Holandiji. Sve su to zemlje u kojima ljudi generalno žive mnogo duže od nas. Naravno, na to utječu i drugi faktori, poput pušenja, nezdrave hrane, stresa, čestih ratova itd., ali se nemoguće oteti dojmu da ti ljudi ipak sretnije izgledaju. Da li je i do para ili ne, reći će nam statističari koji mjere koncept sreće, pa uglavnom novac stave kao jedan od varijabli. Drugi se ipak neće s time složiti, s obzirom da hormon sreće nije baš moguće pretvoriti u broj. Nekome je sreća imati nove cipele nakon decenije u istim, a nekome je nesreća dobiti ajfon pogrešne boje. Problemi razvijenog svijeta su nešto što se i nas odavno tiče, koliko god mi mislili da smo siromašni i bijedni, pa tako danas dječica od godinu – dvije dobijaju mobitele, tablete i druge uređaje koji ih prave autističnim i asocijalnim. Nisam jednom vidio da dijete ne može jesti ako mu se ne pusti crtani film tokom jela. Nisam jednom vidio kako roditelji kažu “bolje je da jede Eurokrem nego ništa”. “Moj Amar ne voli povrće”. “A moja Amila ne voli meso”. Itakodalje. Obično nikad ne spomenu ko im je otkrio okus Eurokrema, Montea, Kinder Buena i ostalih gluposti od kojih se kvare zubi i koji stvaraju šećernu zavisnost.

“Pa šta da radim kad neće”, reći će zabrinuta majka dok debelog mališana i dalje kljuka pomfritom. “Nemoj plakati, kupiću ti sladoled”, reći će druga majka, dok joj se kćerkica baca po tržnom centru jer nije dobila dvadeset deveti proizvod koji je htjela ubaciti u korpu. Na kraju će iskamčiti ne samo dvadeset deveti, nego i trideseti, ako joj se prohtije, jer je majci lakše ići linijom manjeg otpora, nego postaviti neku granicu.

I tako se ide do besvijesti. Djeca nemaju granica, i tačno znaju do koje granice s kim mogu, dok roditelji nemaju snage da im se suprotstave. To se često pravda time da roditelji dugo rade, kao da naši roditelji nisu radili. Naprotiv, naši roditelji su uvijek i u pravilu bili zaposleni, dok je danas nezaposlenost mnogo veća, a djecu može imati svako, pa i ljudi koji ne rade ništa. I to nije rijetkost.

Vidjećeš kad budeš imao svoje!

Za novopečene roditelje druženja bez djece više ne postoje, a kada su djeca tu, ona komanduju svima. Nažalost, roditelji misle da i drugi odrasli ljudi trebaju da se povinuju njihovom podmlatku, pa tako gube svaki obzir kada su drugi u pitanju. Potpuno je u redu da se na druženjima priča isključivo o djeci, njihovim navikama, o tome šta su prvo rekli, kako su piškili, kakili, je li im stolica bila tvrda ili meka itd. Te ljude apsolutno ne zanima ima li sagovornik takođe djecu, pa čak i ako ima, da li ga zaista zanima tvrdoća djetetovog govneta. Potpuno je u redu da dijete skače oko kafe koliko mu je ćejf, iako niko od nas to nije smio raditi prije 20-30 godina. Znalo se gdje nam je mjesto, te iako su neke tadašnje odgojne metode vjerovatno danas prevaziđene (posebno tu mislim na fizičko kažnjavanje djece), ne može me niko ubijediti da je poštovanje starijih danas demode. Jednostavno, novokomponovanim roditeljima se danas podrazumijeva da dijete komanduje konverzacijom, da prekida starije kad god mu se ćefne, da konstantno ima neki elektronski uređaj u ruci, ili da recimo dotakne i umelja svaki kolač koji stoji na stolu. Kad me onda pitaju zašto ne uzmem i ja kolač, ja se kulturno zahvalim i kažem da pokušavam smanjiti slatko, a ustvari bi trebalo da kažem kako mi se gadi jesti umeljan kolač nakon njihovog djeteta jer je to prava istina, i to bi ustvari bilo jaranski. Nažalost, vjerovatno bi to bilo posljednje druženje ukoliko bih se usudio izustiti da ne želim gutati bale njihovog nasljednika koji je probao svaki kolač, i nakon toga ga vratio nazad na tanjir.

Tu dolazimo do navika u ishrani. Dok na Zapadu nikad nisam vidio da se djeca bukvalno tove slatkišima, kod nas je to sasvim normalno. Rodica mi je jednom mrtvo hladno rekla kako njen Kerim “skoro nikad ne jede slatko”, a u sedam dana koje smo proveli u istom gradu na moru, Kerima ni u jednom momentu nisam vidio da jede nešto slano. Lažem, jeo je pomfrit. Kerim voće ne voli, od povrća mu se povraća, a na pomen supe se baca po kući, histeriše i maltretira sve redom, tako da je jedino rješenje – šta drugo do dati mu ono što voli. To što ima pokvarene zube u četvrtoj godini, to nikom’ ništa; izrašće novi. Isti odgovor dobijem kada pričamo o pušenju. “Ma ne pušim ja mnogo”, iako ustvari ne gasi cigaretu, i dnevno potroši 5-10 KM na taj “užitak”.

Naravno, jedini argument svih tih roditelja je “vidjećeš kad budeš imao svoje dijete”. Kada pitam da mi se taj argument objasni, opet mi još jednom kažu, ako treba i dva – tri puta ponove “ma vidjećeš kad dobiješ dijete”. Naravno, ja zaista ne razumijem taj argument, te se pitam da li baš moram imati dijete pa da znam da nije normalno da dijete prekida konverzaciju odraslih, da nije normalno da je na televiziji konstantno ono što dijete želi, da nije normalno da ide u krevet nakon devet sati naveče. Nebrojeno puta mi se desilo da su djeca mojih prijatelja ili poznanika sjedila s nama do nekih doba, čak i do iza ponoći. Takvo nešto nikad nisam vidio dalje od Balkana.

Naravno, nakon neprospavane noći dijete je naredni dan veoma neraspoloženo, i to iz prostog razloga što nije zadovoljilo svoju osnovnu potrebu – san. Sutra se s tim djetetom ne može normalno razgovarati, na svako obraćanje je razdražljivo, postaje nekulturno, te još više svojim ponašanjem maltretira druge. Naravno, roditelji sve vrijeme to samo gledaju, i ne rade ništa. A i šta da urade, kada su isključivi krivci za djetetovo raspoloženje… Ako bih kojim slučajem napravio komentar i pitao zašto je dijete budno u ponoć, vjerovatno bih dobio prijeki roditeljski ukor i odjeb u skokovima.

Argument da nemam djece se koristi i u nekim drugim, mnogo ozbiljnijim raspravama. Trenutno u Bosni vlada opšta histerija protiv vakcinacije. Gomila roditelja vjeruje da vakcine uzrokuju autizam, iako nema nikakvih validnih dokaza o tome. Štaviše, zabilježen ja ogroman pad vakcinacije, a u isto vrijeme porast autizma, što takođe opovrgava ovu teoriju. Anketa na portalu Klix.ba govori kako je samo 56% ljudi vakcinisalo svoju djecu, i to od uzorka od 8.758 anketiranih, što je veoma mali broj da bi imunizacija uspjela. Drugim riječima, nevakcinisana djeca su takođe opasnost za vakcinisanu. Ljekari savjetuju 90 ili više procenata vakcinisanih da bi sva djeca bila zaštićena od opakih bolesti koje su davno u civilizovanom svijetu pobijeđene, dok ostatak djece ne mora ili ne smije primiti cjepivo, iz raznih razloga (alergija, bolest itd.). Nažalost, kada roditeljima spomenete Rumuniju i umiranje djece usljed necijepljenja, kada im spomenete da je vakcina statistički spasila najviše djece u istoriji, te sve ostale prednosti, argument im je opet isti: “pitaću te kad budeš imao dijete”.

Ništa ne radi utorkom!

Da nam istraživanja i nauka nisu jača strana, već odavno znamo, jer da nije tako, ne bi postojao običaj s početka ovog teksta, da se ne izlazi nakon porođaja. Ljudi ne bi izbjegavali raditi “opasne stvari utorkom”, niti bi bilo koje drugo sujevjerje, pa i ono koje provode neobrazovani likovi poput Ivana Pernara i njemu sličnim, uopšte imalo mjesta u savremenim raspravama. Na našu veliku žalost, danas svako može uzeti kameru u ruke i baljezgati gluposti po internetu. Isto tako svako može i imati djecu, za to ne postoje nikakvi preduslovi. Ipak, iako gomili ljudi ni ovo nije relevantno, spomenuću na kraju još jedno istraživanje koje me i potaknulo da napišem ovaj tekst, a to je ono da današnji tinejdžeri koriste 11% više antidepresiva nego što je to prije bio slučaj. Na stranici holandskog magazina “HP/De Tijd” piše kako današnjoj djeci sve mora biti zabavno, a roditelji su 24 sata navijeni da im svijet učine interesantnim. Pored toga, priušte im sve šta ovi zamisle, pa je tako na Zapadu danas postala norma da 18-godišnjak nakon svoje srednje škole ode godinu dana na put oko svijeta jer su tata i mama uplaćivali na neki dječiji račun od njegovog rođenja. Oni koji to sebi ne mogu priuštiti padaju u teške depresije, koje često završavaju kobno. To dovodi do situacije gdje, ukoliko nikad ne dožive razočarenje, u kasnijoj životnoj dobi se ne mogu izboriti sa frustracijama, ljutnjom, životnim protuudarima, gubicima i ljubavnim problemima.

Pored toga, i ona djeca koja materijalno nemaju ono što imaju vršnjaci takođe ispaštaju. Danas je u prvom razredu osnovne pod moranje kupiti smartfon, a kasnije to ide i dalje. Takva djeca, kojima je bukvalno sve servirano na pladnju, kasnije budu često potpuno nepripremljeni za život, pa se desi da ne mogu savladati ni bezazlene životne prepreke.

Zbog svega ovoga napisanog, zbog vaših prijatelja i rodbine, a najprije zbog vas samih i vaše djece, dragi roditelji, nemojte praviti male idiote. Ništa se neće desiti ako dijete ne dobije baš tu igračku koju je zamislilo. Ništa se neće desiti ako ga ne naučite na slatko, niti će se išta desiti ako ga naučite da se ne smije motati oko kafe, i da ne smije prekidati starije dok pričaju. Ljudima koji nisu roditelji nije interesantna tvrdoća govneta vaše mladunčadi, niti su im interesantne iste fotografije na Fejsbuku svakog dana. Pored toga što ih izlažete pedofilima, vi time imate sve manje ljudi oko sebe, jer ljudi jednostavno ne žele jedne te iste stvari slušati o bilo čemu, a posebno o vašoj djeci. Ona su vama centar svijeta, ali samo vama. Drugima nisu.

I sve ovo ne znači da djecu ne treba voljeti, učiti ih lijepom, maziti i paziti. Sve to treba, i više od toga, ali nisu baš svi ljudi bez djece potpuno nerelevantni. I sami znate da vam se samim rođenjem djeteta mozak potpuno promijenio, pa zato poslušajte i druge jer možda ima nešto u čemu su u pravu.

Ili nemojte, ali onda se nemojte čuditi što vas ljudi mahom izbjegavaju.